Ovo mu je bio 19. nastup protiv tog kluba u karijeri gotovo isključivo vezanoj za njemački nogomet. I ta je utakmica je na neki način opisala i njegov stil; nakon vrlo dobrog uvodnog perioda, u kojem je Subotić radio ono i zbog čega su ga u Unionu tražili — autoritativno organizirao obranu protiv favoriziranog suparnika — u 40. minuti kao da je doživio pomračenje. Potpuno je promašio u procjeni kretanja lopte u svom šesnaestercu, što je iskoristio Leon Goretzka, a Subotić je umjesto lopte ‘očistio’ njegovu nogu i sudac nije trebao previše razmišljati o tome hoće li pokazati na bijelu točku.

Na kraju je Robert Lewandowski rutinski pospremio loptu u mrežu i tako efektivno prelomio susret zahvaljujući trenutku nesmotrenosti čovjeka od kojeg se nesmotrenost možda i najmanje očekivala. Ali Neven će to preživjeti, baš kao što je u svojoj osebujnoj karijeri preživio jako puno padova i podjednako toliko uspona. Čudno zvuči činjenica da čovjek ima tek 31 godinu; njegova karijera u Borussiji Dortmund čini se već kao pradavna prošlost. Subotić je bio važan član te spektakularne i trijumfalne momčadi, a za BVB je sveukupno ubilježio gotovo 200 nastupa u punih 10 godina provedenih u klubu.

“Moja snaga je to što sam svjestan da nisam najveći talent, kao i to da nisam tehnički najbolji igrač. Ali učio sam od ljudi koju puno i pametno rade”

Subotićeva je obitelj ratnih 1990-ih iz Banja Luke preselila u njemački Schömberg, gdje je Neven počeo igrati nogomet. No, ubrzo su otišli dalje, pod prijetnjom deportacije natrag u BiH, sada u Sjedinjene Američke Države, gdje su imali rodbinu. Kada su preko Salt Lake Cityja stigli do Bradentona na Floridi, ponajviše zbog činjenice da bi Nevenova sestra Natalija mogla trenirati u čuvenoj teniskoj akademiji Nicka Bollettierija, ondje je bio smješten i kamp američke nogometne selekcije do 17 godina. Tako su ga primijetili treneri, kao i lokalni agenti koji pikiraju mlade Amerikance za probe u Europi; s njemačkom putovnicom i znanjem jezika, ali i etiketom tada obećavajućeg mladog reprezentativca, 18-godišnji Subotić se zaputio na probu u Mainz.

Ondje su već pet godina na klupi bili Jürgen Klopp i Nevenov zemljak Željko Buvač.

U paru s Hummelsom

Trener će u klubu i ostati nakon što je momčad od kvalifikacija za Kup UEFA sezonu ranije stigao do ispadanja u drugu ligu na kraju Subotićeve prve sezone u klubu. Nekako simbolički, za klub je debitirao u posljednjem kolu, u utakmici protiv Bayerna u kojoj je Mainz već znao da je od iduće sezone drugoligaš, ali koja je bila obilježena zajedničkim slavljem igrača i navijača nakon utakmice. Upravo će debi u takvim okolnostima i pod takvim trenerom dodatno uobličiti Subotićevo poimanje nogometa, u kojem se, možda više nego igdje među europskom elitom, tolerira strpljenje — klupsko, trenersko, navijačko, pa i vlastito.

Neven je o strpljenju znao mnogo, jer je ono bilo i jedan od preduvjeta adaptacije njegove obitelji nakon izbjeglištva. Takav se gradio i igrački, što je oduvijek bilo po Kloppovoj mjeri. Subotić je imao trenerovo puno povjerenje kada se kao mladić afirmirao u toj drugoligaškoj sezoni u Mainzu. Kada nije uspio odmah uvesti Mainz natrag u Bundesligu, Klopp je otišao Dortmund i poveo Buvača, a to je usmjerilo i Subotićevu karijeru.

Borussia je te 2008. bila sasvim drugačija momčad od ove današnje, ali i od one koju će izgraditi Klopp.

Sezonu je pod Thomasom Dollom završila na razočaravajućem 13. mjestu, a prosjek godina momčadi koja je u finalu kupa izgubila od Bayerna bio je čak 28,6. Ne samo to, već je Borussia u tim trenucima prolazila kroz period financijskog oporavka, nakon dugog plesa na rubu bankrota. Novca je bilo, ali ne previše, a momčad je istovremeno tražila svježu krv, i to ne samo kako bi udovoljila razvoju Kloppova “nogometa za pamćenje”, kako je novi trener tada definirao svoju viziju. Među prvim njegovim potezima bio je podmlađivanje stoperskog para; prvo je dao veću minutažu Matsu Hummelsu, tada 20-godišnjem talentiranom stoperu koji je na posudbi iz Bayerna prethodne sezone uglavnom grijao klubu, a onda je tog ljeta prvo posegnuo baš za Subotićem, na čije je dovođenje iz Mainza potrošio četiri i pol milijuna eura.

Subotić će s Hummelsom tvoriti nerazdvojni stoperski par Kloppove Borussije, a njihovi naizgled različiti setovi nogometnih vještina postali su komplementarni. Borussia se pod Kloppom transformirala u legendarnu ekipu koja je obilježila jednu nogometnu epohu, a Subotić je 2010. bio jedan od tek četvorice igrača u čitavoj Bundesligi s maksimalnom ligaškom minutažom. Kulminacija njegova staža u Dortmundu je, dakako, bilo osvajanje dvostruke krune 2012. i finale Lige prvaka 2013. protiv Bayerna na Wembleyju — naravno, u paru s Hummelsom.

Najbolja partija za Srbiju protiv Njemačke

U 200-njak utakmica tijekom Borussijina nezaboravnog razdoblja Subotić je učio kako biti bolji igrač i bolji suigrač. Pritom je pokazao i svoje ljudske kvalitete: osim što je aktivan u humanitarnim akcijama kojima pomaže siromašnoj djeci u Africi, Subotić živi potpuno netipično za nogometaša, pogotovo onog koji je karijeru izgradio u tako vrhunskoj, elitnoj ekipi. Njega se u svim gradovima u kojima je igrao moglo redovito vidjeti među ljudima, znao je i nakon poraza na treninge dolaziti javnim prijevozom.

“Postoji puno stvari kojih sam se svjesno odrekao u životu”, pričao je. “Imao sam nekoliko automobila i kuću s velikom okućnicom, ali sam u jednom trenutku shvatio da mi sve to smeta i da je to zabluda. Prodao sam i kuću i automobile i ta sloboda je sjajna. Sada mi je prednost to što imam manje toga i mogu slobodno usmjeriti svoje misli prema puno važnijim stvarima”.

Nije mu to bio jedini put da proklamira svoju skromnost i filantropiju. Zbog tih stvari i činjenice da je učio ne samo od trenera i situacija na terenu, već i od navijača i specifične njemačke nogometne kulture koja je onda samo dodatno učvrstila njegove stavove prema životu, Subotića su obožavali i obožavaju navijači u svim klubovima u kojima je bio. Malo je suparničkih igrača kojima Borussijin Žuti zid ne unese strah u kosti, a kamoli da im uglas skandira, kao što je Subotiću priredio prilikom njegova povratka onamo s Unionom početkom ove godine.

Iako je teoretski mogao birati između čak četiri putovnice, odabrao je igrati za Srbiju i mnogi se pitaju kako je ostao na samo 36 reprezentativnih nastupa. Indikativno je da ga je u tom nestabilnom i često shizofrenom okruženju najviše cijenio Radomir Antić, koji mu je i dao debi još tamo 2009. Ali čak i pod takvim izbornikom Subotić kao da nikada nije karakterno pripadao ekipi u kojoj je i na Svjetskom prvenstvu 2010. bio u drugom planu iza Aleksandra Lukovića. Vjerojatno će mu u sjećanju najviše ostati senzacionalna pobjeda baš nad Nijemcima u grupnoj fazi, kada je upao u prvu ekipu uz Nemanju Vidića i odigrao svoju najbolju partiju u nacionalnom dresu.

Možda je to bilo i zato što je u toj utakmici dobro poznavao suparnike — štoviše, bili su mu možda bliži nego vlastiti suigrači. Često se u reprezentaciji nije snalazio i pružao je blijede partije, a onda se 2016. bez pretjerane pompe i povukao.

Zabavni izazovi

S druge strane, ne može se njegov lik i djelo romantizirati do te mjere da se kaže kako je nepravedno ‘rano ostario’ u nogometnom smislu. Kada je Kloppovo vrijeme u Borussiji došlo kraju, Subotić je već igrao svoju 10. sezonu u klubu, onu u kojima su na ozljede došli i neki novi prohtjevi iz glave maga pozicijskog nogometa Thomasa Tuchela, a Subotić se u njih nije uklapao.

“Moja snaga je to što sam svjestan da nisam najveći talent, kao i to da nisam tehnički najbolji igrač”, iskreno je o sebi govorio Neven. “Ali učio sam od ljudi koju puno i pametno rade i koji mogu ostvariti svoje snove. Izazovi su su mi zabavna stvar, kao i Union sada”.

Postojale su priče da bi po isteku ugovora u Saint-Étienneu mogao krenuti put Engleske, ali njega je priča privukla natrag u Njemačku. U Union, koji možda po sportskim uspjesima nije velik, ali je po standardu suživota kluba i navijača zasigurno vrlo visoko pozicioniran, čak i za te visoke njemačke standarde. Na tribinama sad silom prilika nema brojne navijačke podrške na kakvu je Subotić navikao i zbog koje je, uostalom, i odabrao doći, unosnijim ponudama unatoč, ali njega se i dalje može vidjeti u berlinskom metrou na putu do stadiona.