Prije nekoliko dana je Simon Kuestenmacher, njemački geograf i demograf, na svom Twitter/X profilu objavio zanimljivu mapu koja je ubrzo postala i viralna. “Ne dojadi mi dijeliti ove podatke”, napisao je uz vizual koji popisuje prosječni broj radnih sati zaposlenih osoba u Europi. “Odrastajući u Njemačkoj, potpao sam pod mit kako su Nijemci veliki radnici. Zapravo, da nitko ne radi toliko puno i naporno kao Nijemci. Ali ne uspijevam pritom pronaći nikakve podatke koji to prisnažuju. Zapravo, u ovom trenutku radi se tek o nacionalnom mitu.”
Metodološki je istraživanje malo upitno, što je često sllučaj kad su u pitanju takve mape, ali brojke koje su predstavljene ipak daju zanimljivu percepciju narativa koji Kuestenmacher pokušava prikazati. Stereotip o Nijemcima koji su striktno bezlično foksuirani na “pos’o-kuća, kuća-pos’o” mentalitet ne drži vodu kao čak ni priča da su prvaci produktivnosti; podaci Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) vezani za produktivnost navode da su Nijemci u prosjeku tek pet posto produktivniji od Talijana ili Španjolaca. Međutim, dok se većina Europe odmiče od tog stereotipa, kod nas će gotovo po defaultu “Švabo uvijek biti Švabo”. Jer, Švabo je to, još od vremena prvih gastarbajtera koji su odlazili gore mukotrpno zarađivati za život.
Dva ovotjedna trenerska odlaska u Bundesligi mogu slobodno dati svoja dva centa Kuestenmacherovu istraživanju.
Niko Kovač nije izdržao neslavni niz od 11 utakmica bez pobjede, pa je u nedjelju odradio svoj posljednji dan kao Wolfsburgov trener. U klubu je proveo nešto više od godinu i pol dana, a ove je sezone u ukupno 29 utakmica u svim natjecanjima došao do svega osam pobjeda i 14 poraza.
Dok su se treneri poput Streicha odmicali od stereotipa, braća Kovač su na njemu izgradili svoj identitet
Ne samo da je, prema izvještajima, problem bio u neuvjerljivim rezultatima, već izgleda da bivši hrvatski izbornik i svlačionica nikad nisu baš do kraja kliknuli. Max Kruse je za Kovača u rekao kako je “karakterna katastrofa”; činjenica jest da je Kruse protjeran iz kluba na Kovačevu inicijativu zbog čega i njegove izjave dobivaju drugačije svjetlo, ali i da, prema pričama, nije bio jedini nezadovoljan Kovačevim ljudskim pristupom. A i nije da Kovača i inače ne prate takve priče i primjedbe, od klubova koje je ranije vodio, ali i mandata na čelu hrvatske reprezentacije, iz koje ga je Eduardo da Silva prozvao “nulom”.
Takve riječi u svojoj trenerskoj karijeri nije doživljavao Christian Streich, Freiburgova ikona koja je ovog tjedna — gotovo punih 13 godina nakon što je od pomoćnika postaotrener prve momčadi, te 29 (!) godina otkako je neprekidno u klubu — sam obznanio kako je vrijeme za rastanak na kraju sezone. Pred kamerama je, iskren kao i uvijek, samo obznanio “teškog srca” kako je trenutak “idealan za nove ljude i novu energiju”. Streich je u ovih 13 godina pokazao da je nedvojbeno talentiran trener, koji je yo-yo ekipu napravio pretvorio u ozbiljnu i konkurentnu, i to sa šestim najmanjim budžetom u ligi. Ali, još važnije od rezultata i uspjeha — jer naravno da ih je i Kovač imao u svojoj karijeri — je ono što ga je tijekom svih ovih godina činilo omiljenim.
“Više sam Nijemac nego Hrvat”
Streich je, naravno, Nijemac, rođen u Weil am Rheinu, gradiću koji leži na tromeđi Njemačke, Švicarske i Francuske, na kakvih 50-ak kilometara od samog Freiburga. Klub je i doslovno nazvao svojim “domom” i “drugom obitelji”. Streich nema nikakvih dodirnih točaka s tim njemačkim stereotipom, dapače. On je trener koji shvaća ljude jednako koliko i igru, ako ne i bolje.
Nakon što je završio profesionalnu karijeru, otišao je na fakultet kako bi zaradio titulu profesora njemačkog jezika; zanimala ga je povijest i kineziologija, a kad se odlučio za trenersku karijeru, prvo je duboko promislio o tome što njegov posao znači za ljude koji ovise o njemu. Osim osoblja i igrača, to su definitivno i navijači, koji s njim i njegovim igračima prije treninga mogu popiti kavu, nakon što sam Streich dopedalira do stadiona biciklom. Ondje bi, kao i drugdje u javnosti, aktivno iznosio svoje argumentirane stavove o mnogim društvenim pitanjima, s naglaskom baš na ljude, naročito one obespravljene. Ljudi su ga obožavali i obožavaju ga, baš takvog nekonvencionalnog, otvorenog, toplog.
Nogomet je u Njemačkoj u cjelini borba protiv generalizacije, a Streich je svoju dugu i uspješnu karijeru u Freiburgu izgradio na povjerenju među ljudima. Nije radio bjesomučno već ciljano i taj mu je pristup i donio uspjeh.
Kovač je također Nijemac, barem rođenjem, kao i njegov brat i pomoćnik Robert. Njihovi roditelji Mate i Ivka bili su među prvim valom ovih gastarbajtera koji su iz zapadne Hercegovine — konkretno, iz livanjskog zaseoka Lusnića — tražili bolju budućnost u Berlinu, gdje su se braća i rodila. I ljudi, s ovolikim vremenskim odmakom, redovito zaboravljaju što točno znači iz malenog zaseoka otići u potpuno strani velegrad, u potragu za boljim životom. Pogotovo iz perspektive onih koji su tih 1960-ih u jednom takvom društvu probijali led kao strani najamni radnici, oni koji su rasterećivali domaće od najtežih fizičkih poslova. U tom je pogledu sredstvo preživljavanja prilagodba na sve, pogotovo na te plošne stereotipe. Dok su se treneri poput Streicha odmicali od stereotipa, braća Kovač su na njemu izgradili svoj identitet.
“Znaš, Miro, Njemačka se promijenila”, svojedobno je svoj nešto intimniji razgovor s Nikom Kovačem prepričavao Miroslav Tanjga, njegov davni suigrač iz Herthe, kad je upitan za razloge Kovačeve smjene u Bayernu. “Ja jesam Hrvat, ali sam rođen u Njemačkoj. Više sam Nijemac nego Hrvat, ali svaki put kad u posljednje vrijeme o meni pišu, potenciraju da sam Hrvat i ja sam za njih stranac. Iako sam ovdje rođen”, kazao mu je Kovač. Jako je teško othrvati se takvoj krizi identiteta i kao rješenje se možda nameće pokazati da si ‘veći Nijemac od samih Nijemaca’. Dok su se oni sami odmicali od stereotipa, on je plivao u kontra smjeru, bildajući imidž šefa tvornice koji zapošljava radnike sa svih strana svijeta.
Reality check
U knjizi Kovači vatrene sreće koju je napisao Andrija Kačić Karlin kao udarna misao se nudi rečenica koja se još od igračkih dana prečesto veže uz Kovača i nudi kao primjer: o klincu iz Weddinga koji je “veći Švabo od svakoga Švabe, u smislu radišnosti, upornosti, profesionalne zahtjevnosti i odgovornosti”. U intervjuu za njemačke medije još 2018., Kovač je izjavio kako je njegov mentalitet “njemački i racionalno karakteriziran”, ali uz napomenu kako mu “hrvatska impulzivnost i emocije nisu strane”.
Kovače je taj bućkuriš identiteta i emocija na kraju očigledno razvukao u krajnost koja im sada definira ostavštinu u trenerskom pogledu. Dok su igrački nosili reprezentaciju, te im ‘hrvatske’ emocije i impulzivnost nisu bile strane. Kako na terenu, tako i izvan njega — kao kad su, recimo, tamo 2007. on i njegov brat Robert snimili spot podrške HDZ-u tijekom predizborne kampanje, onaj koji je iz ‘krivih’ razloga postao viralan.
U trenerskom pogledu, čini se da ih je taj “racionalno karakterizirani njemački mentalitet” uvelike ograničio, pa su tako u reprezentaciji imali potrebu za mikromenadžeriranjem i sitnih detalja, što igrači nisu najbolje prihvatili. Ista je stvar Kovača izbacivala iz sedla i kad je vodio zvijezde u Bayernu — ondje su mu pojedinci poručivali kako “Bayern nije Frankfurt” aludirajući na njegovu dosad najuspješniju gažu, kad je u Eintrachtu okupio svojevrsnu ‘kažnjeničku bojnu’ i uvjerio je da do uspjeha može samo čvrstom disciplinom. Ironično, taj je Eintracht letio na gastarbajterskim krilima, poput runovićkog ‘Matana Drugog’ Ante Rebića.
Dok je Kovač iskorak tražio gajeći imidž osuvremenjenog Felixa Magatha, njegovi najveći trenerski uspjesi došli su baš kada je od toga odstupao i stavljao naglasak na autentični ljudski odnos. S druge strane, njemačka trenerska škola odradila je svoju tranziciju u suprotnom smjeru, onu koju Streich možda i najbolje personificira.
Jedan je odstupio sam nakon što je preobrazio čitav klub i sad nije siguran želi li se uopće još baviti trenerskim poslom. Drugi nije svoj usiljeni i rudimentarni mentalitet uspio nametnuti čak ni u donjosaskom industrijskom epicentru kao što je Wolfsburg. Možda je krajnje vrijeme da Kovači svoj nacionalni mit prilagode realnosti.
