Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tenis, sport koji stari

Kako je došlo do toga da elitom dominiraju veterani?

Zadnja izmjena: 22. svibnja 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Kao netko tko je pravi ovisnik o sportskoj aktivnosti, kad i ako zađem tamo u peto ili šesto desetljeće, i kad moj već ionako načeti lokomotorni sustav uđe u terminalnu fazu raspada, bit ću, po svemu sudeći, osuđen na peglanje teniske loptice. Ne znam što mi drugo preostaje — veteranski nogomet se nerijetko ne svodi na duhovnu i tjelesnu okrijepu već na uzajamno psovanje majke poodmaklo frustriranih mužjaka, plivanje me cijedi poput kakvog besmislenog govora našeg bezličnog premijera, a s ostalim sam sportovima davno raskrstio baš zato što sam se njima ‘predozirao’. Tko zna, možda i kakav pickleball spasi stvar…

Da, tenis još uvijek prilično pristojno možete igrati u tim godinama i to je nešto što mi kao pravom ovisniku pruža utjehu.

U posljednje smo vrijeme svjedoci toga kako se tenis prilično pristojno može igrati u ‘poodmaklim’ godinama i na onoj najelitnijoj, profesionalnoj razini — što je, primijetit će neki, prilična novina. Da nam je netko prije 10 godina rekao kako će sad već svevremenski Roger Federer danas biti treći igrač svijeta ili da će dr. Ivo Karlović početkom ove sezone igrati ATP finale, grohotom bismo se nasmijali i odmahnuli rukom, dezavuirajući sugovornika kao običnog diletanta i šarlatana. Ok, njih su dvojica zaista ekstremni primjeri, izuzeci, koji jedan dio svoje dugovječnosti duguju i vlastitom ‘brzom’ stilu igre.

Pa, ipak, trend igrača koji na elitnoj razini duže traju, svoj vrhunac doživljavaju kasnije ili se čak ‘vraćaju iz mrtvih’ zamjetan je već neko vrijeme. Brojke to fino potvrđuju — trenutno u top 100 imamo 34 igrača starija od 29 godina, dok je 1990. bilo njih šest; iste godine prosjek godina u top 100 iznosio je 24,6, a ovog tjedna on je na brojci od 27,5. Prije dvije godine taj je prosjek bio još veći, pa možemo govoriti o polaganoj smjeni generacija. Također, trenutni top 10 jedan je od najstarijih u Open eri (29,2 godine), što se, doduše, može lagano izmijeniti već kroz nekoliko tjedana, a i što je jednim dijelom uvjetovano Trojkom, koja ima neponovljivi ‘rok trajanja’. No, generalno gledajući, možemo ustanoviti kako ATP već neko vrijeme stari.

Koliko nam je god drago gledati stare šmekere kako šamaraju golobrade mladunce, ta priča ima svoje naličje

Logično je, stoga, postaviti pitanje zašto je to tako?

Odgovori na koje najčešće nailazimo jesu oni kako je ‘medicina napredovala’, kako se poboljšala kvaliteta treninga, a vremešni Victor Estrella Burgos (još uvijek igra!) istaknuo je i važnost reketa, tj. činjenicu da su postali lakši. Sve se to čini jednako logičnim odgovorima, a neki bi mogli reći kako smo naprosto naletjeli na jako dobru generaciju koja je sada na izmaku. No, ako pogledamo podatak da je 2017. prosjek godina u top 1000 iznosio oko 23 i pol godine, gotovo isto koliko proteklih 30 i više godina, dolazimo do činjenice da je ATP ostario samo na vrhu. Sličan proces zamjetan je i u ženskoj konkurenciji, a uzrok tomu vjerojatno se krije u mogućnostima koje elita ima, zahvaljujući čemu se tamo održava, odnosno u nejednakoj raspodjeli teniskog bogatstva.

Teniski lumpenproleterijat

I nije da smo otkrili toplu vodu; svima nam je to pred nosom, ali se prilično zanemaruje — i kada pričamo o prošlim generacijama i kada se divimo današnjim starcima.

Više smo puta na Telesportu dobili briljantan uvid iz prve ruke, u sve ono što nižerangirani profesionalni tenisači prolaze, kao i to o koliko se skupom sportu radi. Općepoznato je da je tenis jedan od sportova koji proizvodi najveće nejednakosti — teniska industrija vrtoglavo raste već godinama, ali oni na najnižim razinama, prije svega na Futuresima (po novome Transition Touru), pa i na Challengerima, najčešće to nisu niti osjećali. Procjenjuje se kako je 2014. jedan posto igrača pokupilo 62 posto novca od nagradnog fonda, a radi se o igračima koji ionako dobar dio prihoda grabe od sponzorstava; ITF-ova analiza pokazala je kako je godinu dana ranije ‘profit zgrnulo’ 336 tenisača od njih nekoliko tisuća koliko ih godišnje traži probitak.

Upravo takvo gomilanje bogatstva na vrhu, ali i ubrzana profesionalizacija su među bitnim preduvjetima da ATP elita bude starija od ostatka, ali i starija u odnosu na prošla desetljeća. Naime, danas se teže prikačiti na top 100 — od ‘početnog’ renkinga do ulaska u prvih 100 potrebno je godinu dana duže nego li je to bio slučaj u 2000. — ali jednom kad to uspijete, osjećate sve spomenute blagodati poput osuvremenjene medicinske njege, kvalitetnijih treninga i trenera, suvremene opreme, nutricionističkih benefita, utjecaja sportske psihologije itd. Uzmite za primjer Federera, koji u svakom trenutku uz sebe ima cijelu kamarilu ljudi — dvojicu trenera, fizioterapeuta, kondicijskog trenera, ali i učiteljice i dadilje koje putuju uz njega i njegovu obitelj. Dakako, svega toga smo nekako svjesni, ali kao da nam ispada iz vidokruga.

S druge strane ljestvice imamo igrače izvan top 200 koji se bore da nešto kapne od sponzora kako bi platili stalnog trenera te nerijetko moraju plaćati smještaj i hranu na turnirima — jedna od izravnih posljedica toga je i onaj problem namještanja rezultata u tenisu. Ili ako hoćete, John McEnroe je tek u 32. godini započeo sa suvremenim treninzima, ali i na kraju te sezone okončao karijeru.

Ono što nije naodmet spomenuti kad pričamo o teniskom ‘lumpenproleterijatu’ jest kako takva tanka paleta mogućnosti utječe i na psihu — nije li lakše odservirati za meč kad ne morate razmišljati hoće li vam prize money kupiti avionsku kartu?

Ogromna nejednakost

Da, koliko nam je god drago gledati stare šmekere kako šamaraju golobrade mladunce, ta priča ima svoje naličje.

Činjenica da je igračima danas teže ući u top 100 pruža priliku da brže odustanu od tenisa, a taj istovremeno poželjni i zabrinjavajući trend starenja fino se ogledao polovicom 2014. — među prva 64 igrača svijeta tada je tek jednom bilo manje od 23; radilo se o Dominicu Thiemu. Upravo u tom svjetlu treba promatrati kampanju stvaranja i ‘pumpanja’ NextGen igrača, kad se ATP počeo brinuti za život nakon Trojke i ostalih starosjedilaca (vjerojatno su i u ATP-u očekivali brži pad Trojke, pogotovo Federera).

Također, ATP i ITF su prije koju godinu krenuli u svojevrsne mini-reforme — podignuti su nagradni fondovi na Futuresima, povećan je broj Challengera, koji sada uglavnom svi imaju hospitality (hranu i smještaj), a nude i ‘džeparac’ od 200 dolara. Ipak, ogromna nejednakost je i dalje problem, a dobar primjer kako je ATP podupire je i pomalo nepotrebni bonus pool koji se dodjeljuje dvanaestorici najuspješnijih na Mastersima koji su ionako u vrhu po zaradi, a donosi i neke beneficije starijima od 30 godina.

Poanta se ne krije u povećavanju nagradnih fondova na najnižim razinama — ono je ionako nerealno jer je naprosto neisplativo; bitnije je stvaranje osnovnih uvjeta kako bi igrači mogli igrati što više turnira te kako bi oni najperspektivniji isplivali na višu razinu.

Ali priča o starenju elite u ovom kontekstu bogaćenja govori nam još nekoliko bitnih stvari.

Većina moje ili mlađe generacije o sadašnjoj teniskoj gardi priča uvijek vrlo zaneseno, između ostalog je spominjući u kontekstu najjače teniske ere. Dakako, nesumnjivo je da se radi o fantastičnoj generaciji, ali imajući u vidu tu ubrzanu profesionalizaciju, koliko je uopće moguće, pa i pošteno uspoređivati generacije i ere? Uostalom, vjerujem kako je i ovo makar dijelić razloga zašto je Trojka toliko posebna, osim činjenice da se radi o nevjerojatno nadarenim igračima koji su izrasli u mentalne stijene. U tom kontekstu treba promatrati i NextGen igrače, koje zbog njihove nekonzistentnosti nerijetko pljujemo i očekujemo od njih trokorak ka vrhu – vrhu koji je ispunjen prekaljenim i ‘razmaženim’ top 10 igračima.

Na kraju krajeva, ako će u sljedećim generacijama teniske karijere uistinu duže trajati i s obzirom na sve blagodati koje ih očekuju jednom kad dosegnu top 100, možda novi tipovi s neponovljivim rokom trajanja i nisu tako daleka budućnost…

Dotad, uživajmo u ovom što imamo jer tako je to — sve ima svoj rok trajanja.

Ne propusti top članke