Ako dosad niste čuli za Austina Cindrica, ne mora vas biti sram. Čak ni prosječnom Amerikancu do prošle nedjelje to ime nije ništa značilo. Taj u pravilu gleda jednu utrku NASCAR serije godišnje — onu najveću i najslavniju, Daytona 500, kojom započinje nova sezona utrka. Veliku utrku, koju je ove godine neočekivano dobio rookie u momčadi Rogera Penskea. Rookie (dobro, o tome malo kasnije), čije nas je prezime odmah zaintrigiralo.
Cindrić je jedno od češćih prezimena u Hrvatskoj, etimološki ga se povezuje s nekada raširenim žičanim instrumentom cindrom, s smatra se da potječe s prostora Slunja i Ogulina. Što se tiče obiteljskog stabla novopečenog pobjednika Daytone, nije ga problem ispratiti do djeda Carla Michaela, rođenog 1938. u mjestu McKeesport u saveznoj državi Pennsylvania, poznatom po velikoj i aktivnoj hrvatskoj zajednici. Odakle su i kada emigrirali, te u kolikoj je mjeri Austin svjestan svojih korijena i znače li mu išta, ne znamo, ali zanimljivo je vidjeti da imamo ‘svog’ vozača u NASCAR-u, i to pobjednika.
Zapravo, moglo bi se reći, rođenog vozača i rođenog pobjednika.
Onaj već spomenuti djed čitav se život bavio tuningom automobilskih motora. Zapravo, da budemo precizniji, radio je za Herba Portera, čovjeka koji je desetljećima pripremao pobjedničke motore za Indy 500. Čovjeka koji je bio na ‘pas mater’ s A.J. Foytom, jednog od rijetkih koje je taj četverostruki pobjednik Indya slušao. Drugi djed bio mu je Jim Trueman, koji je vozio u legendarnoj seriji Can-Am, osvojio nekoliko SCCA titula 1970-ih, a potom osnovao vlastitu trkaću momčad. Bobby Rahal donio mu je žuđenu pobjedu na utrci Indy 500 1986, 11 dana prije nego što će Trueman izgubiti dugogodišnju borbu s rakom.
Možda činjenica da je vozač hrvatskih korijena ondje uspješan napokon dovede i u nas do povećanja interesa za ovo fascinantno natjecanje
Svaka je nova generacija ove obitelji, zasad se čini, uspješnija od prethodne. Otac Tim Cindric se 1999. priključio legendarnoj Penskeovoj trkaćoj momčadi, a od 2006. joj je i na čelu. Ne čudi stoga što je Austin praktično rođen na trkaćoj stazi. Dobro, ne doslovno, rođen je 1998. u Columbusu, Ohio, ali postoje slike i snimke na kojima kao četverogodišnjak trčkara boksovima i gotovo ruši Borg-Warnerov trofej tijekom proslave pobjede koju je ostvavio Hélio Castroneves. Ne čudi ni to što se već kao 15-godišnjak počeo natjecati u prilično ozbiljnim trkaćim serijama, rušeći pritom i neke rekorde; primjerice, kao najmlađi natjecatelj u povijesti utrke 12 sati Bathursta. Da, one iste na kojoj je prije dvije godine pobjedu u klasi ostvario naš Martin Kodrić.
Bio je prilično uspješan u svemu, a kada je izrastao do 193 cm, postalo je jasno da mu je budućnost ipak vezana za utrke automobila, a ne za otvorene bolide u kojima je tolika visina popriličan hendikep. U potpunosti je skrenuo pozornost na sebe kada je 2020. osvojio titulu prvaka serije Xfinity, NASCAR-ove druge divizije koja služi kao priprema za iskorak na veliku scenu. Lani je u istom natjecanju završio drugi, titulu je izgubio doslovno krug do kraja posljednje utrke, odvezavši usput i sedam utrka pravog, najjačeg NASCAR-a, uključujući i utrku Daytona 500.
Agresivan u dvobojima
Ove mu je godine Penske ponudio stalno mjesto u Fordu sa startnim brojem 2 te ga stoga službena statistika vodi kao rookieja, bez obzira na tih sedam lanjskih nastupa, što nas u Europi, navikle na drukčije kriterije, može malo i zbuniti. Kao fusnotu moramo napomenuti da je u Daytoni nastupio i do 22. mjesta došao Jacques Villeneuve, koji tehnički nije rookie, mada je u karijeri odvezao samo pet NASCAR utrka, a za 500 se samo jednom ranije, 2008, neuspješno pokušao kvalificirati. Toliko o kriterijima…
U prvim kvalifikacijama (koje na ovoj utrci odlučuju samo o prvim dvjema startnim pozicijama) Cindric je bio neimpresivan 91., ali potom je drugim mjestom u jednoj od dvije utrke Bluegreen Vacations Duel — iza Brada Keselowskog, vozača kojeg je zamijenio kod Penskea — osigurao odličnu petu poziciju na startu glavne utrke. U kojoj je ispočetka vozio relativno rezervirano, izbjegavajući nevolje i sudare, a potom se počeo probijati prema vrhu. Vodio je u 21 od 201 kruga utrke, ali to je uključivalo i onaj najvažniji, zadnji.
Koji nije prošao bez kontroverzi, jer je prije samog kraja agresivnim blokiranjem momčadskog kolegu Ryana Blaneyja praktički natjerao da se zabije u zid, a potom prošao ciljem sa samo 36 tisućinki sekunde ispred Bubbe Wallacea (zanimljivo, Cindric ima psa koji se zove Wallace, uzdam se u to da je ipak riječ o relativno običnom imenu te da odabir istog nema nikakve veze s rasizmom), vozača koji je prije dvije godine započeo NASCAR-ovu transformaciju kroz pokret Black Lives Matter. Nije to bilo ništa osobito neobično za NASCAR, ali malo je podsjetilo na neke kontroverzne incidente koje je imao ranije, u manjim serijama.
Recimo da Cindriceva agresivnost u dvobojima pomalo podsjeća na onu Maxa Verstappena, kao još jedna potvrda dolaska nove generacije vozača, onih koji voze po novim, brutalnijim pravilima nego njihovi prethodnici. Dakako, u NASCAR-u se i inače vozi prljavije i žešće odgovara na suparničku agresivnost, tako da bi se Cindric mogao uklopiti.
Kao drugi najmlađi pobjednik u povijesti utrke Daytona 500 — samo iza Trevora Baynea, koji je 2011. pobijedio kada mu je bilo samo 20, Cindric ispred sebe vjerojatno ima dugu i, nadajmo se, veliku karijeru. Sama pobjeda još ništa ne znači, valja se prisjetiti upravo Baynea kome je ostala jedina u osam godina, nakon čega je posve nestao sa scene i tek se ove godine vratio u seriju Xfinity kako bi opet pokušao proboj prema vrhu.
S obje noge na zemlji
Za vjerovati je da s Cindricem ipak neće biti tako. Uostalom, ima od koga u krugu momčadi i obitelji dobiti najkvalitetnije moguće savjete. Pritom svakako valja napomenuti kako njegov otac nastoji održati distancu i ne uplitati se direktno u sinovu karijeru — zanemarimo li, dakako, detaljčić da je na čelu momčadi za koju Austin vozi — jer prezire napadne trkaće i ostale sportske roditelje koji se miješaju u svaki detalj karijere svog podmlatka.
Dodatnu je draž ovoj pobjedi dao datum kada je ostvarena: na sam 85. rođendan Rogera Penskea. Ovaj automobilski magnat pokorio je Indy, posljednjih godina i NASCAR; njegova je momčad — preciznije, John Watson — u Austriji 1976. ostvarila pobjedu i u Formuli 1, a sada je skrenuo pogled i prema Le Mansu. Penske je jedna od najvećih legendi automobilističke povijesti, a nakon Cindriceve je pobjede big boss je bio oduševljen i razdragan kao malokad te jeizjavio kako mu mnogo znači vidjeti kako za njega pobjeđuje netko koga poznaje doslovno od vremena kada je prohodao…
Austin zasada djeluje kao dečko koji s obje noge stoji na zemlji i, u kombinaciji s već pokazanom kvalitetom, to bi trebalo dovesti do velike karijere. Već nekoliko godina vozi i 24 sata Daytone, pa nije nemoguće da ga vidimo i u Europi ako ga Penske odluči uključiti u svoj projekt napada na Le Mans. U međuvremenu ćemo ga ipak gledati u NASCAR utrkama. Možda činjenica da je vozač hrvatskih korijena ondje uspješan napokon dovede i u nas do povećanja interesa za ovo fascinantno natjecanje.
