Toliko da je NASCAR prošli tjedan obznanio kako više neće dopuštati unošenje i isticanje zastava Konfederacije na utrkama. Može vam se ovo učiniti kao usputna vijest za popunjavanje sportske rubrike, jedna od onih koje samo ovlaš registrirate i nikada ne spustite pogled niže od samog naslova — ali nije tako. Ovo je Velika Vijest. Uistinu Velika Vijest.

Kulturološki je NASCAR začet iz tradicionalnih vrijednosti američkog Juga, o čemu smo već pisali, i uvelike je ostao njihov simbol do danas. Uključujući i mnoge iznimno upitne ‘tradicionalne vrijednosti’ poput rasne segregracije i bijelog supremacizma. Zastava Konfederacije simbol je tih vrijednosti i — mada nije službeno zabranjena u SAD-u, pa je čak i nalazimo u sklopu, primjerice, zastave savezne države Mississippi — danas je postala simbolički posve neprihvatljiva. Ako je čak i NASCAR smogao snage zabraniti je, to postaje presedan par excellence i svojevrsno ‘novo normalno’ te nema razloga zašto i na drugim mjestima ne bi bilo zabranjeno njeno isticanje.

Otvoreni rat s tradicionalnim vrijednostima fanovske populacije posljednje je što NASCAR-u treba, ali je to manje zlo od potencijalnog gubitka podrške drugdje

Istraživanja rađena u New Yorku i drugdje u američkim urbanim središtima pokazala su da su pojmovi hillbilly i redneck prve asocijacije ispitanika kojima se spomenu NASCAR ili country glazba. Ma koliko bila riječ o stereotipovima, oni nisu nimalo slučajni.

Odbijajući ih a priori ostajete bez mnogo sjajnih utrka i još više sjajne glazbe, ali rješavate se i enormne količine smeća — bilo da je riječ o najobičnijem kiču ili strahu od svega drugačijeg zamaskiranom u nacionalizam, vjersku netrpeljivost, šovinizam i ine ‘tradicionalne’ vrijednosti. Nimalo slučajno, većina najvećih zvijezda i country glazbe i NASCAR-a izrazito su konzervativno orijentirani ljudi s vrlo jasnim stavovima o društvenim, rodnim, spolnim, rasnim i ostalim ulogama i njihovoj nepromjenjivosti.

Mikrokozmos bijelih muškaraca

Kao što znamo iz geografski bližih nam primjera, a i ako išta znamo o povijesti američke borbe za rasnu i spolnu ravnopravnost, nisu problem sami stavovi nego akcije koje iz njih vrlo često proizlaze, a koje dovode do ograničavanja ljudskih sloboda i, u ekstremnijim situacijama, nasilja. Priča o zastavi Konfederacije u mnogome je slična onoj oko pozdrava “Za dom spremni!“ — vratit ću se na to kasnije, ali prvo recimo ponešto o rasnom faktoru u NASCAR-u i automobilizmu općenito.

Na globalnoj razini je automobilizam sport bogatih. U najranijim danima njime se bavila europska aristokracija, a kasnija demokratizacija proširila ga je i na srednji sloj. Ulaganja u početku karijere iznimno su velika, te ni dan-danas to nigdje u svijetu nije sport kojim se mogu baviti siromasi. O razlici u raspodjeli bogatstva među rasama na globalnoj razini vjerojatno vas ne trebam podučavati, tako da je samim time jasnije zašto je na globalnoj razini automobilizam i danas izrazito bjelački, kao što je i muški sport.

https://www.youtube.com/watch?v=7CECDMh5MNA 

Lewis Hamilton jedini je crni vozač najvišeg profila u povijesti ma koje vodeće grane automobilizma, ali čak ni njegov fenomenalni uspjeh nije ga približio crnačkoj publici i populaciji. On je u Formuli 1 od 2007., a u tih 13 godina ne samo da nije dobio nasljednika, nego niti u manjim kategorijama ne viđamo tamnopute vozače gotovo ništa češće nego ranije; ne uočava se stvaranje baze. Globalizacija je u sprezi s bogaćenjem dominantnih društvenih slojeva diljem svijeta dovela do toga da danas imamo mnogo šarolikije gridove u manjim kategorijama ili utrkama izdržljivosti; no, u središnjim izvorištima budućih vozača, Europi i Sjevernoj Americi, malo se što promijenilo. Klinci koji se posvećuju kartingu, pa potom ostalim kategorijama i dalje su, u 90 i više posto slučajeva, bijeli dječaci.

Znamo da pobuđivanje interesa u najvećoj mjeri određuje okolina, a ona je u automobilizmu ekstremno tradicionalna — riječ je o strasti koja prelazi s oca na sina, u bjelačkim obiteljima razvijenih zemalja. Postoji i element eskapizma; utrke su nerijetko percipirane kao prilika da se nakratko pobjegne od partnerice i obitelji u neki drukčiji, muški svijet. Duboko konzervativan svijet, također: u čitavoj povijesti Formule 1 vozačice možemo nabrojati na prste jedne ruke, a Mike Beuttler bio je jedini vozač otvoreno homoseksualne orijentacije u 70 godina Svjetskog prvenstva. Bizarno, postoje konteksti u kojima je svijet utrka prilično liberalan, ali u praksi je i dalje riječ o mikrokozmosu bijelih muškaraca.

Tijekom povijesti, pogotovo novije, bilo je mnogo pokušaja da se automobilizam približi široj publici, ali njegova spolna i rasna komponenta ostala je praktično nepromjenjiva. Nemojte misliti da itko svjesno sprečava to širenje — svi uključeni, od vlasnika prava do TV kuća bi jako voljeli dohvatiti širu publiku, neovisno o spolu i rasi, ali to im ne uspijeva.

Desetak Afroamerikanaca u čitavoj povijesti

U NASCAR-ovu slučaju to je pogotovo bolno.

Suštinska razlika između te serije i ostalih, elitističkijih, u tome je što NASCAR pokušava predstavljati običnog čovjeka, gradeći svoj mit upravo na tome što ondje od samih početaka voze ljudi iz svih društvenih slojeva. Čak i danas, klinac iz siromašne obitelji voljom i talentom može se popeti na vrh, neusporedivo češće nego u Indy utrkama ili u Formuli 1. Bijeli klinac.

Većina ostalih američkih sportova odavno su rasno integrirani i jedinu koliko-toliko podesnu usporedbu s dominantno bjelačkom ulogom možemo naći u hokeju na ledu. U povijesti NHL-a nastupila su 94 tamnoputa igrača, od čega ih je danas aktivno 30. Proporcionalno je to i dalje malo, ali jasno se pokazuje napredak i nagoviješta da će postotak nastaviti rasti, do izjednačavanja s postotnim udjelom Afroamerikanaca u SAD-u i Kanadi, odnosno i preko njega. Ovo posljednje, dakako, ponajprije zato što je sport i dalje jedan od najjednostavnijih načina za bijeg sa socijalnog dna. Ako vam slaba materijalna situacija u obitelji otežava upis na skupe koledže i fakultete, čineći gotovo nemogućim put prema karijeri u znanosti, pravu, medicini… Logično je da će više vas pokušati od toga pobjeći okretanjem sportu.

U čitavoj povijesti NASCAR-a nastup je upisalo samo desetak Afroamerikanaca, a tek jedan od njih, Darrell Bubba Wallace vozi danas. Utrka Craftsman Truck serije u Portlandu godine 2000. jedina je u povijesti u kojoj su se na startu pojavila dva crna vozača, Bill Lester i Bobby Norfleet. Dakle, neovisno o očiglednom napretku prava manjina u američkom društvu posljednjih desetljeća nema ama baš nikakvih pomaka koji bi sugerirali da će u budućnosti porasti udio crnih vozača. Zapravo, većina ih je pokušala u razmjerno ranim danima, u vremenima rasne segregacije, uključujući i najboljeg u povijesti, Wendella Scotta.

Scott je još 1947. počeo voziti Dixie Circuit, seriju namijenjenu isključivo crnim vozačima i publici — da, to pokazuje kako je interes postojao i tada i da ovo nije nužno morao postati bjelački sport. Premda je bilo jasno da talentom spada u najjaču kategoriju, kada su mu i dopustili da vozi protiv bijelaca, to je bilo samo u manjim serijama, tek je nakon osam godina upornog pokušavanja dobivanja dozvole, 1961. uspio prvi puta nastupiti na nekoj utrci Grand National serije. Dvije godine potom, u Jacksonvilleu, pobijedio je. Prvi i do danas jedini crni vozač kome je to uspjelo.

Suci su dodijelili pobjedu dva kruga zaostalom Budu Bakeru. Tek dva sata kasnije shvatili su da je Scott zapravo pobjednik, ali pobjeda mu je službeno pripisana tek nakon dvije godine. A pehar predan obitelji tek 2010., dva desetljeća nakon njegove smrti.

Pobuna protiv establišmenta

Danas, 57 godina nakon Scottove pobjede, Wallace, jedini crni vozač današnjeg NASCAR-a, ima za vozača svoje klase neuobičajeno mnogo problema s pronalaženjem sponzora, mada neki sumnjaju u te njegove izjave. Nastupa za ekipu Richard Petty Motorsports i prije dvije godine bio je drugi na najvećoj utrci, Daytona 500, ali to je najbliže što se približio pobjedi (ima ih šest u ne toliko prestižnoj seriji Gander RV & Outdoors Truck).

Nije pobijedio niti u Martinsvilleu prošle srijede, završio je 11., ali je dospio na sve naslovnice: njegov Chevrolet ovaj put nije bio plav, nego u crnoj livreji, s natpisom Black Lives Matter. Od početka nereda povodom ubojstva Georgea Floyda Bubba je zasigurno najglasniji među vozačima (mada su se u online proteste tvitovima i prigodnim zajedničkim videom uključile i neke od najvećih zvijezda sporta, kao što su Kyle Busch ili Dale Earnhardt Jr.), a pozvao je i na zabranu zastave Konfederacije dva dana prije nego što je ta odluka donesena.

https://www.youtube.com/watch?v=ntvyHv6p3PQ

Zastava Konfederacije (odnosno ono što smatramo pod njom, u danas nam poznatom obliku nikada nije bila službena) zapravo je bila prilično nekontroverzna gotovo čitavo stoljeće. Afroamerikance se nije pitalo za mišljenje, ali uglavnom je niti oni tada nisu doživljavali kao simbol opresije i robovlasništva, neovisno o tome što se Konfederacija zalagala za to. Bila je razmjerno miran simbol Dixieja, američkog Juga, nostalgije za nekim vremenima koja je zameo vjetar. Vojnici s američkog Juga uredno su je isticali i u Drugom svjetskom ratu — primjerice, na Okinawi, što daje još jednu paralelu s pozdravom ZDS i njegovom ulogom u Domovinskom ratu. Dixie Flag je tek ove godine zabranjen u američkoj mornarici.

Kada su se 1950-ih počeli kuhati najozbiljniji rasni nemiri u povijesti SAD, stvari su se radikalno promijenile. Ku Klux Klan, južnjački separatisti i niz drugih organizacija počele su je koristiti kao izraz otpora. Georgia ju je uključila u svoju novu zastavu 1956., što je bio očiti izraz pobune bijelog establišmenta protiv ‘nametnutih’ im zakona o rasnoj jednakosti. Radikalizacijom je zastava počela i smetati sve većem broju ljudi i udruga. No, sve jača medijska eksponiranost počela ju je uvoditi u mainstream, pri čemu je možda i najznačajnija bila ona na krovu narančastog Dodge Chargera iz megapopularne serije The Dukes of Hazzard.

Snažna politička metafora

Pogotovo na Jugu, gdje je danas možete kupiti u svakoj suvenirnici i vidjeti na svakom koraku, postala je dio regionalnog identiteta, prihvaćena i zavoljena od milijuna ljudi, među kojima i mnogih koji uistinu nisu rasisti. Ljudi kojima se fućka za tamnu stranu priče, ljudi koji naprosto istinski vole taj Dixie. U tom je kontekstu poznata priča o problemima slavnog benda Lynyrd Skynyrd, koji je u jednom trenutku pokušao ukloniti dotad često korištenu zastavu sa svojih nastupa, što je naišlo na iznimno neodobravanje od strane fanova, a bend dovelo u nezgodnu situaciju objašnjavanja kako je ponosan na svoje porijeklo, ali i da se gnuša načina na koje se danas Dixie koristi i simbolike koju je zadobio.

A sama činjenica da je riječ o repovima koji se vuku iza rata koji je završio još 1865., punih 80 godina prije ‘onog našeg’, neizmjerno me užasava, zorno mi pokazujući kako ne mogu očekivati ma kakvo smirivanje tih povijesnih tenzija kod nas, barem ne za svog života.

Mada nakon NASCAR-ove zabrane prevladavaju pozitivne reakcije, ima i ljudi koji su na društvenim mrežama objavili kako prestaju pratiti seriju. Istaknuti glas tih ljudi postao je Ray Ciccareli, vozač koji je izvrijeđao odluku o zabrani i u znak protesta isti dan objavio kako na kraju sezone završava karijeru. Nema u njegovoj objavi nikakvog imanentnog rasizma, naglasio je da mu se fućka za zastavu, ali da smatra kako se njenom zabranom vrijeđa sve one kojima jest stalo do nje, i nije mu prihvatljivo da ih se neutemeljeno proglašava rasistima.

Mogu ga razumjeti kao netko tko, mada liberalno-lijevih uvjerenja, stanovitu pjesmu o jednom seocetu kamo Niprije ne mogu ući smatra najznačajnijom pjesmom o Domovinskom ratu. Ali ne mogu ga podržati, nego samo konstatirati da je istina, kao i obično, mnogo kompleksnija i ne dopušta takve plošne interpretacije.

Dixie je, ma koliko ga voljeli i mnogi dobri i simpatični ljudi, danas postao simbol, ne samo u Americi. Ta je zastava uredna dekoracija skupova neofašista i ekstremne desnice diljem svijeta. Nerijetko ima i izrazite lokalpolitičke konotacije: Napolijevi je navijači nerijetko postavljaju na utakmicama, pogotovo kada igraju protiv Juventusa — siromašni Jug odijeljen je od bogatog Sjevera i drugdje, a ne samo u SAD-u. Očekivano, na našem ju je prostoru najviše koristila (i donosila Hajduku novčane kazne) Torcida, jer predstavlja snažnu političku metaforu.

Nažalost, ta metafora daleko nadilazi priču o Sjeveru i Jugu — ne samo u Europi, Dixie je danas zamjenska zastava za isticanje umjesto one koja je više-manje svugdje zabranjena i kažnjiva. Južni je križ zamjena za kukasti — i tu staju sve polemike.

Vrlo je indikativno i to da je se nesrazmjerno često može vidjeti u sjeverozapadnim državama SAD-a, kamo se posljednjih desetljeća preselio znatan broj američkih rasista, privučen kulturom obožavanja oružja (čak i jačom nego drugdje u toj do zuba naoružanoj supersili), ali i gotovo nepostojećom crnačkom populacijom. Ako se u državama povijesnog Dixielanda može prihvatiti i benigniji aspekt zastave Konfederacije, izvjesno je da izvan njih ona predstavlja vrlo opasan politički iskaz, jasno povezan s rasizmom i neofašizmom. Te da joj, mada nema smisla posve zabranjivati privatno isticanje, nema mjesta ni na kakvim javnim skupovima poput automobilskih utrka.

Gorući problem

Dakako, odluka o zabrani isticanja u NASCAR-u nije došla niotkuda. Ta se serija već dugo pokušava riješiti stigme rasizma, poticane mnogobrojnim incidentima tijekom godina.

Mauricia Grant je od 2005. do 2007. radila kao tehnički inspektor zadužen za certificiranje automobila u seriji Nationwide, kada joj je prekipjelo. Tužila je poslodavca zbog izlaganja seksualnom uznemiravanju i uvredama na rasnoj osnovi. Nabrojala je više desetaka incidenata svakog od tih tipova, jasno pokazujući kako su oba tipa ponašanja pravilo, a ne iznimka. Tražila je čak 225 milijuna dolara odštete, ali slučaj je zaključen nagodbom.

Još je veća tužba uslijedila 2016., kada je Terrance Cox, vlasnik momčadi Diversity Motorsports, zatražio pola milijarde dolara ustvrdivši kako NASCAR opstruira njegove, ali i pokušaje drugih Afroamerikanaca da se uključe u natjecanje. Dvije godine potom povukao je tužbu za koju se analitičari uglavnom slažu da nije bila utemeljena, ali svakako nije pridonijela ugledu serije. Kao ni slučaj učitelja golfa iz Wisconsina, otpuštenog 2017. nakon niza rasističkih tvitova na Wallaceov račun. A ni najnoviji slučaj, iz razdoblja koronom izazvane karantene, kada je jedna od najvećih dolazećih zvijezda serije, Kyle Larson, tijekom jedne e-utrke izgubio živce i upotrijebio zabranjenu riječ na n… Suspendiran je, izgubio i neke sponzore, ali postalo je jasno da NASCAR treba hitnu mjeru kojom će se distancirati od gorućeg problema rasizma.

Zastave Konfederacije bile su, zapravo, idealan odabir za to. Brian France, veliki gazda serije, još je 2015. preporučio fanovima neunošenje zastava, a na ponekim utrkama čak su postavljeni i štandovi na kojima se besplatno moglo zamijeniti Dixie za službenu američku zastavu. No, sve do sada nitko se nije usudio uistinu izdati zabranu. Ma koliko se popularnost serije proširila, fanovska je baza ipak i dalje u najvećoj mjeri smještena na Jugu, odande dolazi većina vozača, smještene su gotovo sve momčadi, a vozi se i dobar dio utrka, uključujući većinu onih najslavnijih.

Otvoreni rat s tradicionalnim vrijednostima fanovske populacije posljednje je što NASCAR-u treba, ali France i njegovi savjetnici očigledno su procijenili da je to manje zlo od potencijalnog gubitka publike drugdje, kao i sponzora i podrške, što bi neminovno uslijedio bez reakcije. Nemam nikakvih iluzija da će ova zabrana ikoga preobratiti, ali ako imalo pridonese smanjenju tenzija, znači da je poslužila svrsi.

Ipak, pričekajmo povratak fanova na tribine kako bismo vidjeli što će se dogoditi. Za dva tjedna vozi se na legendarnoj stazi Talladega u Alabami, saveznoj državi čija su reakcionarna stremljenja posljednjih godina punila stupce svjetskih medija. Pet tisuća gledatelja bit će pušteno na tribine, a njihovo će ponašanje biti prvi ozbiljan indikator o tome kakva je zapravo situacija.