Tisuće Zadrana su se u subotu poredale pred dvoranom na Višnjiku, popularnom pekom, znajući već danima da će u nju moći i ući kako bi ispratili klub u presudnoj utakmici finalne serije. Znao je cijeli Zadar da će se taj kordon policije na ulazima u jednom trenutku do same utakmice skloniti u stranu, iako su ih strašili pričama da će se dovući i dodatne snage interventnih jedinica iz Šibenika i Splita kako bi spriječili masu da s igračima proslavi toliko željenu titulu. Na kraju se to, srećom, nije dogodilo, jer bismo vrlo vjerojatno umjesto scena velikog slavlja po gradu gledali također vatru, ali ne od baklji i raketa, već od zapaljenih kontejnera i tko zna kojeg drugog derivata uličnih nereda koji bi u tom slučaju sigurno izbili.

Jasno, bila je to sve igra rizika u kojoj je krajnji cilj bio svesti štetu na minimum, a razveseliti narod, koji ne samo da je čekao tu titulu 13 godina, već dugo čeka i barem privid normalnog života nakon tolikih restrikcija. Najbolji način za vratiti osjećaj normalnosti u gradu košarke je dopustiti ljudima da tu košarku uživo i gledaju, isto kao što je u tobože ‘sportskoj’ naciji sport prvi, ili barem među prvim faktorima koji određuju normalni životni tijek. Tako je za sve, ali ne i za one koji donose odluke.

Svaka selektivna represija i kažnjavanje u sportu pljuska je prvenstveno samom HDZ-u, jer je sport u ovoj državi ionako partijska prćija

“Ovo što se događalo na košarkaškoj utakmici u subotu u Zadru velika je pljuska svim našim nastojanjima da smanjujemo broj zaraženih od COVID-19”, ljutito je formulirao ministar Vili Beroš. Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović bio je još i oštriji, najavivši kazne za odgovorne uz riječi kako Zadrani zbog “slike o velikom broju ljudi, pogotovo u zatvorenom” mogu računati na to da su “odbili dio ljudi da dođu u Hrvatsku”, dodavši ogorčeno: “nije ovo jedini klub koji je u Europi pobijedio pa nije bilo ovakvih slika iz Europe i svijeta.”

Više je postalo umarajuće navoditi dvostruka mjerila i podvojene komentare najodgovornijeg dvojca za pitanje obrane od zaraze koronavirusom ili isticati da nisu bili ovako oštri i direktni kada se pokapalo preminule političare ili okupljalo na predizbornim skupovima. Međutim, pošto je ovo sportski portal, zadržat ćemo se na jednom ključnom pitanju: koje je to slike iz Europe i svijeta gledao Božinović pa da tako lakonski izjavi kako “ovakvih nije bilo”?

Prebacivanje odgovornosti

Možda mu je Danska daleko, pa nije vidio tisuće navijača koji u Kopenhagenu okupljeni na tribinama proslavljaju prvu Brøndbyjevu titulu prvaka poslije 16 godina čekanja. Ali nije Slovenija toliko daleko pa da nije mogao vidjeti, primjerice, više od 3.500 navijača na utakmici Maribora i Mure, ili veliko slavlje tisuća Murinih navijača na Fazaneriji. Kod susjeda je već gotovo mjesec dana dopuštena publika na tribinama, uz dozvolu javnih okupljanja.

Zaboga, i Chelsea je dobio pravo proslaviti titulu europskih prvaka pred navijačima, a ako su — unatoč kapacitetu — problematične dvorane, mogao je prvog policajca države netko konkretnije izbrifirati i da su navijači u njima dopušteni, primjerice, i na nadolazećem ženskom EuroBasketu.

Jasno, ne trebamo ponavljati kako su mjere nužne i kako je to nekakav civilizacijski standard u borbi protiv širenja zaraznih bolesti. Da, navijačka populacija koja aktivno pohodi utakmice jest manja i generalno većinom ne spada u rizične skupine za teže posljedice, ali problem nije samo u tim ljudima, već u onima koji ih čekaju kući pri povratku s tih gužvi i slavlja. To je ona odgovornost prema bližnjima, ali i ostalim ljudima oko nas, i važno je da toga budemo svjesni i dalje.

No, na stranu čak i ono drugo slavlje, splitsko, gdje su navijači provalili na pomoćni poljudski teren kako bi sa Hajdukovim juniorima proslavili prvu titulu prvaka nakon 2012. i zbog toga zaradili kaznene progone, ovaj zadarski slučaj i posljedične reakcije puno bolje ilustriraju koliko je vlasti stalo do tog aspekta normalizacije života, kao i to koliko je uopće sposobna planirati takvu stvar.

Prati ruke i prebacivati odgovornost na organizatora je pritom također smiješno, jer u upravama obaju ovosezonskih finalista sjede ljudi koje delegira politika, a u oba grada je to činio upravo HDZ. Zaboga, nakon finala je čitavo vodstvo KK Splita podnijelo ostavke na svoje pozicije, ali ne zbog neostvarenih sportskih ciljeva ekipe, već zbog smjene vlasti u Gradu Splitu, pošto su petorica članova klupskog Nadzornog odbora ujedno i HDZ-ovi članovi, a Grad i dalje obilno financira rad kluba. Nije ni u Zadru ništa drugačije, unatoč onoj marginaliziranoj dvojici članova klupskog nadzornog odbora koje delegiraju navijači; predsjednik tog NO Ivan Mijolović ujedno je i pročelnik za financije u Gradu Zadru, što je jedna od najodgovornijih pozicija u inače čvrstoj HDZ-ovskoj utvrdi.

Propušten win-win PR potez

To je li tu prešutno doupuštenje za koje je znao čitav grad Zadar već danima unaprijed dao netko iz vrha stranke ili niže rangiranog ešalona sasvim je irelevantno, ali naivno je pomisliti da nitko iz redova vlasti nije znao za to, pa da sad imaju legitimitet objektivno pristupati problemu. Shodno tome, vlast je naprosto mogla vrijeme utučeno u improvizaciju i muljanje kako najjednostavnije reći policiji da se pola sata prije utakmice pomakne iskoristiti kako bi zapravo koordinirano omogućila navijačima ograničeni, ali organizirani ulazak na utakmicu, bez stampeda i rizika od masovnih sukoba. Zaboga, Zadrov direktor Željko Žilavec je u šaljivom tonu izjavio kako bi “procijepljenost u Zadru bila na 90 posto” kada bi bilo unaprijed objavljeno kako pravo dolaska imaju cijepljeni građani.

To što se takva izjava provlači kao nekakva šaljiva utopija, a ne realni win-win PR potez za sustav javnog zdravstva i građane opsjednutima sportom, najbolje govori o bilo kakvom osjećaju za situaciju.

Ozbiljna vlast bi već lani imala jasnu razradu za sve sportske kategorije, u skladu s podacima o širenju virusa u određenim okruženjima, kao i primjenu mjera u skladu s postotkom zaraze. Košarkaško finale bi u tom pogledu bilo idealan poligon za testiranje tih mjera i odluka uoči početka nove sezone u raznim sportovima, koji slijede vrlo brzo, u periodu u kojem zbog sezonskih faktora zaraza opada.

No, umjesto toga ćemo gotovo sigurno opet vidjeti nekakav kompromis po kojem će se puštati ljude na tribine, samo da ih opet u potpunosti zaključamo u slučaju eventualnog porasta zaraze i četvrtog vala najesen. Tada ćemo opet kao uspješnu metodu borbe slušati zabranjivanje okupljanja onoj šačici entuzijasta koji idu, primjerice, na niželigaške utakmice i susrete mladih kategorija, kao i zabranu rada amaterskim klubovima. Da širenje bolesti ovisi o populaciji na tim sportskim događanjima, zarazna bolest bi bila samo nekakva misaona imenica.

Svaka selektivna represija i kažnjavanje u sportu pljuska je prvenstveno samom HDZ-u, jer je sport u ovoj državi ionako partijska prćija, u što smo se uvjerili i kada je lani u sličnom debaklu — slučaju Adria Toura, također u Zadru — premijer Andrej Plenković srdačno dijelio prisnost s tenisačima koji su ispali zaraženi, da bi se onda svim silama odbijao izolirati kao i ostatak puka. Naciji koja sebi tepa da je ‘sportska’ taj isti sport je u nekom idealnom obliku upravo odlična šansa za uspostavu jasnih i razrađenih mjera koje bi se onda najefikasnije prikazale među populacijom. Ovako dobivamo ono što u nekoj varijanti ionako gledamo već desetljećima: stampedo, kaos i tragikomično prebacivanje odgovornosti do te mjere da ona samo prelazi s jednog člana iste stranke na drugog.

Tisuće Zadrana su, srećom, mogli u veselom okruženju k’o ludi proslaviti tu svoju titulu, ali pitanje tko je u ovoj cijeloj priči zapravo lud i dalje ostaje otvoreno.