Postoji nekoliko različitih teorija o tome kako i zašto je Russellu Westbrooku prišiven nadimak Brodie.
Prema jednoj, tu je riječ navodno koristio još u djetinjstvu kada je iz nekog razloga tako oslovljavao i sebe i svog brata. Druge je potraga za porijeklom nadimka dovela do saznanja da Westbrookov maltezer nosi isto ime. Treći su uporno ukazivali na visoku razinu fizičke sličnosti između Westbrooka i J.D. Williamsa, glumca koji je u HBO-ovoj seriji The Wire utjelovio lik Bodieja Broadusa, ne obazirući se previše pak na očigledno nepodudaranje u fonetskoj strukturi. Popkulturna mitologija, međutim, bez problema podnosi i puno veća praktična krivudanja od ovog, a konkretni povod je takav da se posljednja teorija sama od sebe nameće kao sasvim zgodna ulazna točka za daljnja naklapanja. U pitanju, naime, više nisu samo crte lica, nego u visoko proporcionalnom smislu i dramaturgija.
U posljednjoj epizodi četvrte sezone serije Bodie sjedi u parku u nekoj rezidencijalnoj četvrti Baltimorea zajedno s detektivom Jimmyjem McNultyjem. Prvi kadar signalizira netipičnost okruženja, a ton razgovora je uglavnom prijateljski i veteranski. Kao uzorni radnik s dugogodišnjim stažom u lokalnoj dilerskoj industriji, 26-godišnji Bodie govori McNultyju kako je, ukratko, umoran. Umor je pak posljedica zakašnjelog uvida da je meritokracija mit, odnosno spoznaje da — unatoč tome što je uvijek strogo i dosljedno poštivao zakone ulice — nikad neće dočekati promociju niti u onaj najniži menadžerski narko-razred. Kao što, uostalom, ne znajući to u tom trenutku, neće dočekati niti kraj spomenute epizode.
“This game is rigged, man. We like the little bitches on a chessboard”, sažima rezignirano Bodie željezne zakone stvarnosti dok u pastoralnom okruženju nesvjesno provodi posljednje sate svog fikcionalnog života.
Oko njega se u košarci mijenjalo sve ili dosta toga, a on sam nije se mijenjao uopće ili se mijenjao samo deklarativno
Scenu je moguće pogledati i na YouTubeu, a jedan od starijih i duhovitijih komentara, primjerice, sugerira kako se, u stvari, radi o lijepoj priči, jer je Bodie — što u prijevodu znači Westbrook — uspio prevaliti put od nekog raskrižja u zapadnom Baltimoreu do statusa NBA zvijezde koja godišnje zarađuje desetke milijuna dolara igrajući košarku za Oklahoma City Thunder.
U međuvremenu se od ljepote nešto izgubilo. Košarka se kao igra u pravilu razvija neovisno o željama pojedinaca koji je igraju, a u posljednje vrijeme Westbrooka se po NBA ligi seli kao figuru po šahovskoj ploči u partiji koju igraju dva neozbiljna igrača, od kojih je jedan u svakom slučaju i sam Westbrook.
Dubina potonuća
I kada su početkom tekućeg mjeseca Rocketsi Westbrooka poslali u Wizardse u zamjenu za Johna Walla i pick prve runde, možda najinteresantniji podatak u moru interesantnih podataka, interpretiran iz tradicionalne optike, bio je taj da je Westbrook upravo promijenio tri franšize u tri godine.
Westbrook je i dalje lik koji se utabanim putem kreće prema Kući slavnih, i to s pojasom na koji je zakačena relativno svježa MVP titula i koji je u praksi pretplaćen na All-Star izbore (devet u posljednjih 12 sezona). Riječ je, također, o liku koji je tri sezone u nizu odradio s triple-double prosjecima — zahvaljujući, doduše, povremeno tragikomičnim naporima kada je u pitanju bilo skupljanje skokova. Tu su zatim, između ostalog, i dvije titule prvog strijelca lige i dva naslova prvog asistenta lige. S obzirom na ovakve formalne reference, kao i na činjenicu da je prilično zdrav upravo dočekao 32. godinu života, prvi dojam je da je zaslužio barem malo više poštovanja. Ili samopoštovanja.
Na kraju krajeva, u povijesti NBA lige nikada se nije dogodilo ništa slično — par bivših MVP-ja seljakalo se sličnim intenzitetom ili razorene ozljedama (Derrick Rose) ili na zalascima karijera (Shaquille O’Neal, Moses Malone). S druge strane, napredna statistika mu je, jasno, blago rečeno porazna. Prošle sezone, primjerice, true shooting percentage zaustavio mu se na nešto više od 53 posto, komotno ispod ligaškog prosjeka. A na tricu koja se prošle sezone spustila na 25 posto — i o širim implikacijama koje taj podatak povlači sa sobom u suvremenom NBA-u — nije potrebno trošiti previše riječi.
Propadanju Westbrookove vrijednosti do razine mrtvog kapitala u vremenskom okviru od jedne jedine sezone, međutim, niti to ne može posve oduzeti neku vrstu tragične zavodljivosti.
Prije samo nešto više od godinu dana cijena koju je Houston platio kako bi ga dovukao iz Oklahome bila je ogromna — osim Chrisa Paula u suprotnom su smjeru otišla i dva picka prve runde i prava na zamjenu dodatna dva picka prve runde. Sada je, međutim, na Istočnu obalu spakiran u aranžmanu čiju povratnu vrijednost čine 30-godišnjak sa zakrpanom Ahilovom tetivom koji u zadnje dvije godine nije odigrao niti jednu NBA utakmicu i jedan pick prve runde, što je rasplet situacije koji se tek donedavno činio nemogućim.
U konačnici, taj je pick, naravno, bio ključan, i zbog toga što i Wall i Westbrook imaju još po tri godine ugovora vrijednih oko 130 milijuna dolara i zbog toga što je potražnja za Westbrookovim uslugama na NBA tržištu bila praktički nepostojeća. Kratki popis naknadno otkrivenih ‘zainteresiranih’ franšiza precizno otkriva pravu dubinu potonuća: Hornets (koji su se na koncu odlučili za LaMela Balla), Knicks (koji su Knicks) i Wizards (koji su u dovođenju Westbrooka prepoznali potencijalni oblik terapije kojom bi mogli popraviti raspoloženje Bradleyju Bealu, baš kao što su Rocketsi istim potezom zamislili popraviti raspoloženje Jamesu Hardenu).
Pravila žanra
Kao najpreciznija prognoza vjerojatno će se pokazati ona prema kojoj se raspoloženje neće značajnije popraviti nikome od uključenih, osim eventualno Hardenu, kojemu je za bijeg još uvijek ostalo nešto malo vremena na raspolaganju.
Zapravo, u Westbrookovu slučaju svi sastojci klasične tragedije su tu. U razvoj radnje, naime, uplele su i više sile. Brod je prvo napustio Mike D’Antoni. Nakon njega odjavio se i Daryl Morey. U Houstonu su se u međuvremenu stvari razvijale na takav način da bi se, za usporedbu, i zapadni Baltimore mogao navesti kao ogledni primjer reda i discipline.
Vjerojatno nikada nećemo saznati u kojem se točno trenutku Brodie, poput Bodieja na onoj nesretnoj klupi, pomirio s činjenicom da od prelaska u viši razred — što u njegovu slučaju podrazumijeva scenarij u kojem se titula i osvaja i u čijem osvajanju on sam igra donekle aktivnu ulogu — neće biti ništa, iako je svoje radne obaveze barem na razini najelementarnijeg pristupa uvijek strogo i dosljedno ispunjavao.
Međutim, Westbrooku je postalo jasno kako će D’Antonijev i Moreyjev odlazak logikom lančane reakcije dovesti i do ranijeg ili kasnijeg Hardenova odlaska. Zato je barem uvjete vlastitog prelaska, otvoreno zatraživši trade, odlučio definirati sam u onoj mjeri u kojoj je danas u NBA ligi takvo nešto moguće. Te mogućnosti nikada nisu bile veće, ali u najboljem slučaju moglo bi se pokazati da je dobio tek pola koraka prednosti.
Jer, eto ga sad u Washingtonu, gdje perspektiva u krajnjoj liniji nije ništa povoljnija nego u Houstonu i gdje na prvi trening dolazi dva sata prije njegova početka, kako bi svima dao do znanja da zabušavanje nikada neće biti opcija i kako bi, kako se kaže, vodio primjerom. U vremenu u kojem je potrošnja NBA sadržaja na onoj najpovršnijoj razini zasićena individualističkom ideologijom, Westbrook se uvijek maksimalno trudio ispoštovati pravila žanra. Sam je sebe uspio osmisliti kao lika koji nije niti previše dobar niti previše zao i kojeg osim igranja košarke ne zanima previše toga, možda tek ono što se u najopćenitijim crtama događa u svijetu mode.
U isto vrijeme oko njega se u košarci mijenjalo sve ili dosta toga, a on sam nije se mijenjao uopće ili se mijenjao samo deklarativno. Osim manjini kojoj je iz ovog ili onog razloga bio u dovoljnoj mjeri prirastao srcu, većini je uredno služio kao pouzdan izvor iritacije. Stvari su na kraju ispale tako kako su ispale jer su tako morale ispasti, pa će ga kao tragičnog junaka vjerojatno i ostalima biti nešto lakše voljeti.
