Prekršaj Josea Batiste nad Gordonom Strachanom 56 sekundi nakon početka utakmice protiv Škotske ostaje najupečatljivije sjećanje na nastup reprezentacije Urugvaja na Svjetskom prvenstvu u Meksiku 1986. godine. Svjesni da im je za prolazak u iduću fazu turnira dovoljan bod, Urugvajci nisu birali sredstva da zaustave suparnika. Nakon utakmice su se u stožeru reprezentacije koju je predvodio Alex Ferguson utkrivali tko će iznijeti teže uvrede na račun urugvajskih igrača. Ferguson ih je nazvao “ljudima bez poštovanja za tuđe dostojanstvo”, dok je najdalje otišao tadašnji tajnik škotskog nogometnog saveza nazvavši ih “otpadom svjetskog nogometa”.
FIFA nije ostala nijema na ovakve optužbe. Omar Borras, urugvajski izbornik, suspendiran je za susret protiv Maradonine Argentine, koji je na putu prema najvećem uspjehu karijere ostao netaknut njihovim prljavim igricama. Tim koji je važio za favorita iz sjene prije natjecanja vratio se u domovinu osramoćen.
Ni dvije godine kasnije nije se promijenio način na koji je svijet promatrao Urugvaj. Za bivšeg učitelja koji je u odgoju i edukaciji drugih našao smisao života prvi je zadatak na novom radnom mjestu bio povratiti narušeni ugled. Imenovanje na klupu urugvajske reprezentacije Oscar Washington Tabarez je želio iskoristiti da u svoju reprezentaciju vrati vrijednosti na kojima počiva društvo iz kojeg dolazi. Učionicu je zamijenio nogometnim terenom, učenike nogometašima. Barem nakratko, jer će im ubrzo ponovo dodijeliti poznate uloge i okruženje na koje je navikao.
“Sloboda ili smrt”, nacionalni moto nastao u vrijeme borbe za nezavisnost svoje je uporište našao u garri – jedinstvenom spoju mentalne snage i odlučnosti urugvajskog naroda, životne mudrosti koja vodi do uspjeha bez kršenja pravila. Garra je bila Tabarezova vodilja za ozdravljenje reprezentacije i način kako je učiniti neodvojivim dijelom nacionalnog identiteta.
Takav proces traži vrijeme. U sredini s ograničenim resursima, koja je usto opterećena slavnom prošlošću, Tabarezov plan nije naišao na razumijevanje. Još uvijek u povojima, odbačen je nakon dvije godine.
Nikad dovršeni Proces
Dominick Cobb, protagonist filma Inception Christophera Nolana, kojeg tumači Leonardo DiCaprio, objašnjava da je ideja najotporniji parazit. Jednom kada preuzme mozak nemoguće ju je iskorijeniti. Potpuno razvijena i shvaćena, ideja zauvijek ostaje u glavi. Tabarezova ideja reprezentacije ostala je u njemu i nakon 16 godina kada je dobio priliku dovršiti započeti posao.
Prvu medijsku konferenciju po ponovnom preuzimanju nacionalnog tima iskoristio je da najavi prelazak svih uzrasta na formaciju 4-3-3 koja je, prema njegovim riječima, dio urugvajske nogometne povijesti i predstavlja nastavak nikad dovršenog Procesa. Strategija je izdržala tek jednu natjecateljsku utakmicu. Poraz 3:0 od Perua na otvaranju Cope Americe 2007. bio je dovoljan da Tabarez prizna kako je stvarnost suviše surova da bi trpjela isključive ideje. Urugvaj će u budućnosti spremno prihvatati ulogu autsajdera, prilagođavati se suparniku i pobjeđivati, istovremeno rastući na svjetskoj nogometnoj mapi i vraćajući davno izgubljeni ugled. Tabarez će, uprkos odustajanju od jedinstvene formacije, nastaviti insistirati na Procesu.
Oblačenjem dresa boje neba o kojem pjevaju njihovi navijači ulaze u neku samo njima dostupnu dimenziju u kojoj volja ne jenjava, a pluća i noge se ne umaraju
Proces počinje radom sa U-15 kategorijom, nastavlja se sa U-17 i U-20 kategorijama, nakon čega za najbolje slijedi poziv u seniorski tim. Tabarez je i sam često u dodiru sa mladim igračima tijekom njihova razvoja. Kako na terenu tako i izvan njega. Organizira posjete muzejima i kazalištima, drži predavanja o glazbi i botanici, dijeli oduševljenje japanskom kulturom, a sve u cilju njihovog podučavanja garri. Obuka je obavezna za sve, jer osim usvajanja vrlina koje garra nosi sa sobom njeguje i stvaranje timskog duha bez kojeg je nemoguće uspjeti. Nakon Svjetskog prvenstva u Brazilu tijekom iduće četiri godine poziv u seniorsku reprezentaciju dobila su 24 nova igrača. Samo trojica nisu bila dio Procesa. Urugvajci vjeruju da pojedinac koji je odrastao sam ne može razumjeti potrebe zajednice.
Za zemlju od 3,5 milijuna stanovnika to je jedini put do uspjeha. Bez ljudskih i tehničkih resursa koje na raspolaganju imaju bogatiji i mnogoljudniji konkurenti, Oscar Tabarez je žrtvovao pola svog života radi stavljanja u praksu ideje, da bi konačno bio nagrađen svetim gralom nogometne igre. Njegova reprezentacija posjeduje prepoznatljiv stil igre.
Starac sa štapom u ruci i osmijehom na licu
Vlasnici najbogatijih klubova na svijetu reći će vam da, ukoliko želite da vas prepoznaju po stilu igre, morate izdvojiti desetine miliona eura godišnje samo za ideju, ne računajući pritom kadar zadužen za njenu provedbu na terenu. Bio to manični presing bez modula za regulaciju Jürgena Kloppa, uglancani pozicijski nogomet Pepa Guardiole ili umjetnost sinkronizirane obrane Diega Simeonea – identitet košta. Nogometni savezi nemaju taj novac. Italija je ostala bez Svjetskog prvenstva jer nije imala 2,5 milijuna za povećanje plaće Antoniju Conteu – stručnjaku koji je pokazao da je sposoban svome timu dati prepoznatljivi stil igre. Sve i da imaju, Conte je rijetkost, klupe nacionalnih selekcija nisu više atraktivne za najbolja imena u poslu kao što su nekad bile.
Reprezentacije koje pod krovom svoje federacije imaju najkvalitetnije lige oslanjaju se na stručnjake koji rade u njima. Tako se, primjera radi, u ‘Pep efekt’ trenutno uzdaju Englezi nakon što su nogometni fanatici diljem svijeta povezali uspjehe na Mundijalu španjolske i njemačke reprezentacije s radom katalonskog stručnjaka u Barceloni i Bayernu.
Reći da Urugvaj traži uzor u klupskom nogometu bilo bi izrugivanje svemu što je u proteklih 12 godina napravio nevjerojatni nogometni i ljudski um Oscara Tabareza, ali ovo prvenstvo u Rusiji je pokazalo da zahvaljujući njemu Atletico Madrid ima ozbiljnu konkurenciju kada je u pitanju kvaliteta igranja obrane. Možda nemaju resurse, jaku ligu ili klub koji daje većinu reprezentativaca, ali – shvatili ste to već – imaju garru. Odgoj koji se na terenu manifestira u sagledavanju potreba drugog radi ispunjenja zajedničkog cilja.
Nakon što su rutinski prošli grupu, u kojoj su osim domaćina Rusije bile smještene reprezentacije Saudijske Arabije i Egipta, s maksimalnim bodovnim učinkom i bez primljenog gola u drugoj rundi natjecanja uslijedio je ozbiljan test: Portugal predvođen Cristianom Ronaldom. Još jedna prilika da zasjaju dvije najveće zvijezde Procesa. Luis Suarez je asistirao, Edinson Cavani pogađao. Dvaput, prije nego što je odšepao s terena. Dok u direktnom prijenosu imamo priliku uvjeriti se kako izgleda prenošenje znanja s učitelja Diega Godina na mladog Josea Gimeneza, napadači koji između sebe u posljednje četiri sezone imaju nevjerojatnih 210 golova simboliziraju ovaj urugvajski tim. Uvijek prisutni osjećaj da oblačenjem dresa boje neba o kojem ponosno pjevaju njihovi navijači ulaze u neku samo njima dostupnu dimenziju u kojoj volja ne jenjava, a pluća i noge se ne umaraju, čini da ih se gleda s nevjericom.
Pepeov gol, prvi koji je Urugvaj primio nakon devet mjeseci, nakratko je poljuljao vjeru u prolazak među osam najboljih reprezentacija. Ili je to slučaj samo s nama koji gledamo sa strane. Oni su ipak odgojeni da ne odustaju u traženju puta do uspjeha. S 11 prekršaja po utakmici i tek jednim žutim kartonom na prvenstvu, to je ekipa koja uživa u svom stilu igre istovremeno poštujući druge.
Za Oscara Tabareza, kojemu kronična neuropatija oduzima refleks po refleks, ovo je vjerojatno posljednje natjecanje na reprezentativnoj klupi. Njegovo životno djelo sigurno nitko neće vrijeđati i zvati otpadom svjetskog nogometa. Zavidit će mu i utkrivati se u pohvalama, jer starac sa štapom u ruci i osmijehom na licu na kraju puta ostavlja Urugvaj kao jedinstveni dragulj u nogometnoj kruni.
