Duga je i komplicirana priča o tome kako grad od četiri milijuna ljudi, važna strateška luka na obalama Egejskog mora, nema nogometni klub koji se može pohvaliti osobito značajnim uspjesima. Göztepe je jedan od povijesnih osvajača titule turskog prvaka još tamo 1950., ali mu je recentna povijest usko vezana uz niželigaški nogomet, baš kao i gradskim rivalima Altayu te Bucasporu koji se natječu u drugoj, odnosno trećoj ligi. Nije zgoreg spomenuti i Karşıyaku, klub iz predgrađa na koji uz Göztepe otpada većina navijačke populacije u gradskoj aglomeraciji i čiji je međusobni ogled u derbiju igranom 1981. i dalje nositelj svjetskog rekorda za najsposjećeniju drugoligašku utakmicu u povijesti, uživo ju je gledalo više od 80.000 ljudi.

Neće trebati još dugo prije nego što njihovi akademci zaposjednu i seniorsku selekciju; Ünder i Söyüncü su u njoj već standardni

Međutim, slavu ovih dana ne kupi niti jedan od navedenih klubova. Söyüncü je, zajedno s Rominim wunderkindom Cengizom Ünderom, produkt akademije najmanjeg od svih klubova u İzmiru, ali onim koji svojim utjecajem sada redefinira način na koji turski velikani vide svoje sportske politike i razvojne puteve. Tako je Ali Koç, jedan od najbogatijih ljudi u Turskoj u svojoj lanjskoj kampanji za predsjednika sportskog društva Fenerbahçe istaknuo malog drugoligaša kao primjer dugoročnog smjera u kojem i takvi velikani trebaju ići.

Altınordu S.K. je načelno klub koji je nastao još 1925., kada je dio kadra iz Altaya osnovao nekoliko novih klubova, uključujući i sam Göztepe. Ime u prijevodu znači “zlatna vojska”, čime su osnivači željeli odati počast činjenici da su gotovo stari koliko i turska Republika, ustrojena tek dvije godine ranije. Klupske prostorije i dan-danas krase slike Mustafe Kemala Atatürka, a tu je i kip koji su u njegovu čast podignuli ispred jednog od klupskih kompleksa.

Brat Don Quijote

Da, samo “jednog od” — jer iako niželigaš kroz ogroman dio svoje povijesti, Altınordu ima infrastrukturu koja može stati rame uz rame s onom najvećih turskih klubova. Na području grada İzmira i okolice klub ima čak četiri trening-centra i time pokriva područje s populacijom brojnijom od pet milijuna ljudi, a u tim centrima treniraju na stotine djece koja rade po programu kakav nije viđen ne samo u Turskoj, nego i u dobrom dijelu Europe.

Iza svega stoji Seyit Mehmet Özkan, čovjek koji odbija da ga se titulira kao predsjednika, već preferira “brat” ili — “Don Quijote”. Taj je nadimak sebi pridao još 2012., kada je zasjeo na čelo tada četvrtoligaškog kluba. Zacrtao je sebi cilj kako će i po cijenu borbe s vjetrenjačama u turskom nogometu krenuti u realizaciju jedinstvenog nogometnog projekta.

Turska je nacija od čak 80 milijuna ljudi, od čega je čak četvrtina stanovništva mlađa od 14 godina. Ipak, taj golemi bazen djece i mladih nikako ne korespondira s nogometnom tradicijom; doduše, u zadnjih 20-ak godina Turci su imali poznata nogometna imena poput Nurija Şahina, braće Altıntop i Hakana Çalhanoğlua, ali oni su svi rođeni i u svakom smislu odgojeni u Njemačkoj. Čak je i Emre Mor, koji još treba pokazati da je dovoljno dobar za iskorak od talenta do prave zvijezde, rođenjem i odrastanjem Danac. Arda Turan strši kao jedan od rijetkih primjera poznatog turskog nogometaša koji je zapravo iz Turske.

“Kad pogledate kroz prozor, vidite da u ovoj zemlji nitko ne producira nogometni talent”, tvrdi Özkan. “Igrači koji se razviju su kao kapi kiše na planini: pojave se sami od sebe. Šira slika današnjeg nogometa se može sažeti u samo jednu riječ: konzumerizam”.

Tako je Özkan pri ulasku u klub prvo investirao 10 milijuna dolara u projekt razvoja infrastrukture i trenerskog kadra, obvezujući se da će svake sezone ulagati minimalno dodatnih dva milijuna dolara u razvoj kako se bliži svom konačnom cilju. A on nije bio nisko postavljen i prije šest godina je nadimak Don Quijote zapravo bio sasvim precizan, a mogao je vrlo lako biti poznat i kao “luđak”. Ta njegova ulaganja su za cilj imala realizaciju vizije po kojoj će do ove sezone, 2019./2020. Altınordu biti prvoligaš koji u svom kadru neće imati niti jednog stranog igrača, već će čitava momčad proizaći iz vlastite akademije. I ne samo to, već je kao krajnji cilj postavljena ideja da do 2024. klub uđe i u europska natjecanja s istim takvim kadrom. Za tada četvrtoligaški klub to je bilo ravno ludosti, ali prošle sezone je plasman u Süper Lig izmaknuo tek na samom kraju.

Ove godine, uvjereni su u klubu, to neće biti slučaj.

Prvi plodovi

Uzgoj talenata je delikatan i dug proces, baš kao i uzgoj biljaka. I konačni cilj nije samo maksimalizirati potencijal mladom talentu, već ga i odgojiti kao bolju osobu, koja će sutra iz zrele perspektive znati donijeti najbolje odluke za sebe i svoju karijeru.

Svako dijete koje dođe u u Altınordu na ulazu dočekuje veliki natpis: “Ono što vas dovodi ovamo je vaš talent, ali će vas ovdje održati samo vaš karakter”. Svi ti tereni s umjetnom i pravom travom, kao i treneri-pedagozi s najvišim licencama malo znače ako pritom odgajaju samo nogometaše, a ne i ljude. A analogija s biljkama nije slučajna, jer je jedan od ključnih dijelova procesa u Altınorduu i vrtlarstvo.

U akademiji koju nazivaju “strukovnom školom” klinci uzgajaju vlastito voće i povrće od kojeg im nutricionisti rade obroke. Tu je i stoka čije mlijeko konzumiraju, baš kao i jaja peradi o kojoj također brinu. Tako ne samo da uče o svijetu oko sebe, već uče i o sebi samima; koliki je proces potreban da se nešto razvije i koliko je pažnje i predanosti potrebno da iz sjemenke izraste zdrav i zreo plod. Sve to na prvu možda i djeluje malo pretenciozno, ali taj pristup — koji djeluje pod sloganom “dobar individualac, dobar građanin, dobar nogometaš” — zaista pomaže djeci da sazriju i, naravno, shvate što im je potrebno da naprave iskorak i na terenu.

Özkan sa svojim najbližim suradnicima rijetko gleda seniorsku momčad; ona je prepuštena svom stručnom stožeru, dok on provodi vrijeme pomno prateći treninge i utakmice mlađih kategorija. Za cijeli projekt, oformljen velikim dijelom i po uzoru na čuvenu Athleticovu canteru u Bilbau s kojom Altınordu ima i službenu suradnju, taj dio je vitalan i u klubu ga ne namjeravaju stati unaprjeđivati sve dok zapisnik seniorske momčadi ne bude u potpunosti sastavljen od igrača koje su sami razvili.

U ovih sedam godina projekta taj je proces već dao ploda. Najopipljivija je možda činjenica da su tri od pet najskupljih izlaznih transfera u povijesti turskog drugoligaškog natjecanja bili Altınorduovi igrač. Prvi je Ünder, koji se klubu pridružio kao dječak da bi za prvu momčad debitirao već sa 16 godina. Njegov transfer u Başakşehir stigao je iste godine kad je Söyüncü prodan u Freiburg i na njihovim transferima je klub zaradio ukupno oko osam milijuna eura, ne računajući daljnji dio lokača od njihove preprodaje u Romu, odnosno Leicester, za ukupno više od 35 milijuna. Uz njih je prodan i 18-godišnji vratar Berke Özer — “turski Donnarumma”, kako mu tepaju. Njega je lani kao modernog mladog golmana pikirao baš Koç i doveo ga u Fenerbahçe za 2,5 milijuna eura, pobjedivši u licitaciji i neke veće europske klubove.

Ludost i razum

U Altınorduu su svjesni uloge razvojnog kluba; bitno im je samo da se produkcija povećava i unaprjeđuje, a za to nemaju brige. Još je na Svjetskom prvenstvu za selekcije do 17 godina koje se prije dvije godine održalo u Indiji čak petorica igrača ovog drugoligaša bilo u udarnom sastavu turske reprezentacije. Tako brojčano ne samo da stoje rame uz rame sa superbogatim istanbulskim klubovima, nego ih i nadmašuju. Neće trebati još dugo prije nego što njihovi akademci zaposjednu i seniorsku selekciju; Ünder i Söyüncü su u njoj već standardni, dok je Özer još kao 17-godišnjak dobio prvi seniorski poziv.

U klubu su, naravno, zbog toga strašno ponosni, svjesni da im uspjeh njihovih bivših igrača samo pokazuje da su u podosta kratkom periodu — jer je sedam godina za izgraditi takav proces, pogotovo na niželigaškoj razini, zapravo suludo malo — napravili ogroman posao.

Međutim, on im ne znači ništa ako i dalje ne ustraju na putu koji još uvijek zvuči kao borba s vjetrenjačama u okruženju modernog nogometa, u kojem su “proces” i “strpljenje” riječi koje svatko voli prosipati gdje god stigne, ali ih u praksi njih jako malo i živi. Özkan i društvo u Altınorduu žive samo od toga; oni se neće libiti gurnuti i klinca u seniorsku momčad ako dokaže da je sazrio dovoljno u nogama, ali i u glavi, da mu se odmah pruži prilika na najvišoj razini.

Zato i u ovu sezonu ulaze kao druga najmlađa momčad lige iza Bursaspora, s ekipom prosječne starosti tek nešto više od 22 godine. Naravno, ne mora se ni napominjati da su ujedno i klub s najmanjim brojem stranaca u ligi: njih dvojica, David Kilinc i Muhammed Mert su zapravo Turci s dvojnim državljanstvom, ali i oni će vrlo vjerojatno uskoro krenuti dalje čim prvi klinci na njihovim pozicijama budu spremni za uskočiti u žrvanj borbe za prvoligaški cilj.

“Kada razmišljate o nogometnom sistemu u Turskoj, on izgleda kao da pričamo o IphoneX-u u zemlji koja je tek otkrila čari mobilne tehnologije”, kaže Özkan. “Zemlja nam je trenutno samo uvoznik tuđeg talenta; mi je želimo pretvoriti u izvoznika onog domaćeg. A za to moramo nastaviti razvijati lokalni talent na najvišoj razini”.

U jednom trenutku Cervantesov Don Quijote kaže svom odanom štitonoši Sanchu Panzi kako je nekada “ludost imati previše razuma”, prije nego što će grunuti glavnu misao koja kaže “najveća je ludost vidjeti život onakvim kakvim jest, a ne onakvim kakav bi trebao biti”. Jer da u Turskoj svi i dalje vide život nogometa u zemlji onakav kakav jest, nitko se ne bi usudio u okruženju omeđenom potrebom za brzim rezultatima uslijed ogromnog navijačkog pritiska krenuti mijenjati društvo oko sebe u onakvo kakvo bi trebalo biti. Na kraju je potreban jedan klub koji je na općoj razini tek ludi hidalgo poput samog Don Quijotea, ali spreman pokazati da je prava ludost ne pokušati prikazati život onakvim kakav bi zapravo mogao biti.