Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Watford FC: Priča o mrvicama

Mali klub intrigantne prošlosti dočekuje United sa stopostotnim učinkom u ligi

Zadnja izmjena: 15. rujna 2018. Mark Kerton

Kad je Sir Elton John 1977. za Watfordova menadžera postavio Grahama Taylora, njegov je klub još uvijek bio u četvrtom razredu engleskog nogometa. Već tada megapopularnog pjevača slava nije odvratila od pomisli da dio bogatstva koje je zgrnuo uloži u nogometnu družinu koju je oduvijek podržavao. Godinu dana nakon preuzimanja kluba za savjet je upitao legendarnog Dona Revieja, engleskog izbornika na odlasku, a on mu je preporučio da angažira Taylora — tada najmlađeg trenera ikad koji je stekao FA-ovu licencu. I premda je imao ponudu prvoligaškog West Bromwich Albiona, Taylora je zaintrigirao Eltonov projekt pa je došao u Watford.

Iste godine kada je i preuzeo kontrolu nad klubom, John je u velikom intervjuu za Rolling Stone otvoreno izjavio kako je biseksualac, nakon što se prethodno zaručio sa svojom tajnicom. John nije želio kriti svoje seksualno opredjeljenje, a to mu je u ulozi rukovoditelja nogometnog kluba postao teret. Priča kaže da je nakon jednog poraza u niželigaškoj konkurenciji John utučen sjedio sam u svlačionici, dok je s druge strane zida slušao kako ljudi iz upravnog odbora suparničkog kluba zbijaju otvorene šale na račun homoseksualaca, pretpostavljajući da ih Elton čuje. Čuo je to dobro i sam Taylor, koji je, vidjevši vlastitog predsjednika u takvom stanju, krenuo u obračun s ovima, ali ga je John zaustavio.

“Pusti ih, nemoj im dati to zadovoljstvo”, rekao mu je tada John. “Imaj posljednju riječ kroz konačni plasman na ljestvici”.

Taylor je to i napravio tako što je klub u pet sezona odveo od četvrte do prve lige. Vodio je Watford 10 godina u komadu i kasnije se, 1996., još jednom vratio u klub na dodatnih pet godina, nakon što je u međuvremenu prošao klupe Aston Ville, engleske reprezentacije i Wolvesa. U njegovu prvom mandatu klub je ostvario svoje najveće uspjehe — sezonu 1982./83., svoju povijesnu prvu među elitom, završio je na drugom mjestu između Liverpoola i Manchester Uniteda, a njegov centarfor Luther Blissett, dijete kluba koje je tad već devet godina bio u Watfordu, bio je najbolji strijelac lige s 33 gola. Sezonu kasnije Taylor je odveo momčad do finala FA Cupa, u kojem je izgubila 2-0 od Evertona.

Umro je lani, a John se od njega oprostio dirljivim govorom. Danas pred stadionom stoji njegov spomenik, dok Sir Elton — koji je još uvijek redoviti posjetitelj Watfordovih utakmica, iako je 2002. odstupio s formalne pozicije — danas ima tribinu koja nosi njegovo ime.

Čast Pozzovih

Watford je u njegovo vrijeme bio sredina koja se u sjeni velikih londonskih susjeda tražila u zajedništvu i uskoj povezanosti struke i vlasnika, rukovodećih i navijača. I danas je to klub s vjernom i kompaktnom navijačkom bazom, omeđen mirisima prošlosti, ali njegov način funkcioniranja i sportska politika nešto su posve drugo.

Talijanska obitelj Pozzo, koja je prije šest godina otkupila klub od propalog biznismena Laurencea Bassinija, danas stoji kao najbolja polazišna točka za bilo kakvu priču o tom osebujnom klubu koji, evo, u peto kolo aktualnog prvenstva ulazi s maksimalnim učinkom — jednako kao Liverpool i Chelsea, a s dva boda više od prvaka Manchester Cityja.

Pozzovima je to bio treći klub u koji su ušli, čime su kompletirali trijadu koju su još činili španjolska Granada, koju su u međuvremenu prodali, te talijanski Udinese, njihov prvi nogometni projekt. Prvotni su potezi probudili sumnju nakon što su posudbama počeli gomilati igrače iz preostalih dvaju klubova pod svojom kontrolom, smijenivši usput menadžera Seana Dychea unatoč činjenici da je po bodovnom učinku bio sasvim uspješan. Na njegovo su mjesto su postavili sunarodnjaka i ikonu Gianfranca Zolu.

Mrvice niti u bajci nisu dovele Ivicu i Maricu natrag kući, pa tako neće ni Watford svojim korijenima

Za razliku od Johna i Taylora, odnos obitelji Pozzo s trenerima osebujan je na sasvim drugačiji način.

Zola i njegov nasljednik Giuseppe Sannino potrajali su po otprilike godinu i pol, a nakon njih više nijedan Watfordov menadžer nije izdržao duže od jedne sezone. Lista otpisanih uključivala je i one koji to nisu zaslužili svojim lošim radom; primjerice, Billy McKinlay je u jesen 2014. napustio mjesto pomoćnika izbornika u reprezentaciji Sjeverne Irske kako bi preuzeo Watford, da bi samo osam dana i dvije (uspješne) utakmice kasnije gazda promijenio mišljenje i dao mu otkaz. Njegov nasljednik Slaviša Jokanović ostvario je dugogodišnji san navijača i uveo momčad u Premier ligu, ali se netom nakon tog velikog uspjeha nije uspio dogovoriti s ćudljivim gazdama i za njega je put u Watfordu, na sablazan mnogih, također bio završen.

Golgeter iz zatvora

Po ulasku u Premier ligu stvari nisu postale ništa bolje, dapače.

Jokanovića je zamijenio Quique Sánchez Flores, kao u tom trenutku peti menadžer u 12 mjeseci. I premda je u povratničkoj sezoni ne samo sačuvao status, nego je klub doveo do sredine ljestvice i polufinala FA Cupa, morao je otići na kraju sezone. Isto se dogodilo Walteru Mazzariju sezonu kasnije. Portugalac Marco Silva inicijalno je impresionirao stilom koji je lani implementirao u Watford, ali su rezultati naglo počeli kopnjeti kako je postajalo jasnije da je u pitanju sukob između njega i obitelji Pozzo. Na kraju su i njega otpustili, a razlog je navodno bio taj da je “previše skrbio” o Evertonovu interesu za svoje usluge, a premalo o stanju ekipe. Bio je to deveti trener kojeg su talijanski vlasnici promijenili u samo šest godina.

Watford tako već drugo pati od manjka kontinuiteta, ali rezultati su cijelo vrijeme ostali sasvim solidni za klub te veličine. Jedna od rijetkih stabilnih točaka svih je ovih godina bio napadač Troy Deeney, koji je stigao još 2010. iz trećeligaša (League One, Watford je tada bio u Championshipu) Wallsalla. U svojoj drugoj sezoni u Watfordu postao je najbolji strijelac momčadi, a lako je moguće da bi to bio i 2013. da u međuvremenu nije služio tri mjeseca zatvora zbog umiješanosti u tučnjavu. Klub ga se nije odrekao te mu je po odsluženju kazne ponudio novi ugovor. Ovaj je to vratio na nevjerojatan način; otkako se pridružio klubu Deeney nije bio najbolji strijelac samo te ‘zatvoreničke’ sezone, u kojoj je titulu ponio Čeh Matěj Vydra. U četiri ovosezonska nastupa Deeney je već upisao dva pogotka i jednu asistenciju.

A Watfordov trener za ovu sezonu je 48-godišnji Javi Gracia, kojemu su prethodni poslovi bili Osasuna, Malaga i Rubin Kazan. Nema tu neke čudotvorne recepture koju je on odjednom donio u klub; razlog za uspješni start možda ponajviše leži u tome da okosnicu ekipe sada čine igrači koji su već neko vrijeme u klubu. Osmorica od 11 koji su u prošlom kolu startali protiv Tottenhama — i pobijedili 2:1 — tu su barem od 2016. Nakon spašavanja premierligaškog statusa uslijed opće pomutnje na kraju prošle sezone, Gracia je sada u dobroj startnoj poziciji.

4-4-2 koji to nije

Klub je ovog ljeta potrošio za premierligaške standarde vrlo skromnih 25 milijuna funti da bi doveo nekoliko zanimljivih mlađih igrača koji bi mogli biti pojačanja. Otkupio je ugovor Gerarda Deulofeua, krilnog igrača koji je prošlu polusezonu bio tu na posudbi iz Barcelone; iz Bologne je stigao lijevi bek Adam Masina, iz švedske senzacije Östersunds FK-a Ken Sema, iz Espanyola Marc Navarro. Istovremeno su za ukupno oko 10 milijuna prodani 31-godišnjaci Nordin Amrabat i Mauro Zarate, igrači koji su ionako prošle sezone bili na posudbama izvan kluba, a Watfordov veliki posao bila je prodaja novopečenog brazilskog reprezentativca Richarlisona Evertonu za 35 milijuna funti (uz bonuse potencijalno i 50) — triput više od onoga što je ljeto ranije za njega plaćeno Fluminenseu.

Međutim, Gracia je prednost dao onima koji su iznijeli prošlosezonsku borbu za opstanak. Momčad nominalno igra u formaciji 4-4-2, ali krila Roberto Pereyra i Will Hughes zapravo su veznjaci koje je menadžer smjestio iza dinamičnog i međusobno komplementarnog napadačkog dvojca Deeney-Andre Gray, pruživši im više prostora u kreaciji. Defenzivnu ravnotežu pružaju dvojica francuskih pivota, Abdoulaye Doucouré i Étienne Capoue, dok na bekovskim pozicijama i dalje ordiniraju iskusni Daryl Janmaat i José Holebas, koji su u četiri prvenstvene utakmice upisali zajedno već pet asistencija (od čega Holebas četiri).

U odnosu na Sir Eltonovu i Taylorovu eru to su sitne mrvice, jedva primjetne natruhe kontinuiteta i homogenosti koje su Watford nekoć nakratko dovele u vrh engleskog nogometa. I premda je ekipa u dosadašnjim pobjedama imala i dosta sreće, teško se oteti dojmu da su i te mrvice pritom nešto značile.

Mrvice niti u bajci nisu dovele Ivicu i Maricu natrag kući, pa tako neće ni Watford svojim korijenima, ali možda im nešto budu značile i sutra, kad na Vicarage Road dolazi Manchester United.

Ne propusti top članke