Jer u pobjedi gostiju jedan od najboljih s 19 poena bio je Ive Ivanov, bivši Zadrov kapetan, Tornadov miljenik, hrabro srce… Igrač koji je svojom borbenošću osvojio publiku u toj mjeri da je u ovako gorkom trenutku zaradio ovacije nakon posljednje sirene te ostao pozdravljati brojne navijače koji su se spustili do prvog reda da mu pruže ruku.

Samo zbog tih ljudi, samo zbog te košarkaške kulture koja se usprkos svim remetilačkim faktorima uspjela zadržati u gradu, Zadar nije zaslužio ispasti

Podsjetimo, Ivanovu ljetos nije produžen ugovor jer nije htio potpisati sporne stavke oko možebitnih ozljeda. Sportski direktor Branimir Longin objasnio je da je zauzeo čvrst stav zbog toga što se klub mora zaštititi — zašto bi plaćali igrača koji zbog ozljede ne igra? — ali je igra sudbine kaznila takvu krutost prema veteranu koji je svojedobno mjesecima igrao bez plaće i bio jedan od rijetkih koji nije štrajkao.

Da, karma je tu svakako uplela svoje prste. Još uvijek nije gotovo, ali je prilično izvjesno da će Zadar ispasti iz ABA lige.

Pjesnik na klupi, MVP na parketu

Ako ste možda zaboravili, već drugi put gledamo ovakav scenarij. Prije osam godina se Zadar porazom od Hemofarma oprostio od regionalne lige, a tadašnji trener Pino Grdović izjavio je sljedeće: “Nije to od jučer, to je od početka sezone. Ovo je naša realnost, moramo se okrenuti onome što dolazi sutra, cijela godina bila je na krivom putu, krivo se krenulo. Moramo početi raditi, to je jedini ispravni put”.

Ante Nazor dosta je poetičniji tip osobe pa će vjerojatno spremiti ponešto izražajniju izjavu ako dođe do potpunog kraha, ali vjerojatno će se sve svesti na isto: krivo se krenulo, krivo završilo. Odnosno, kako smo sijali, tako smo želi.

Dojam je da u Zadru vlada rat svih protiv sviju: “Ljudi ne mogu vidjet’ na oči jedni druge, samo pogledajte njihove reakcije kad ih se vadi vani”, izjavio je jučer Nazor na pitanje ima li problema među igračima. Splitski je stručnjak podosta otvoren u kritiziranju svojih igrača pred medijima, osobito njihova pristupa. Zbog toga je ispočetka pobrao simpatije javnosti (sigurno ne i igrača), ali uskoro je svojim istupima počeo ići na živce navijačima koji su ga pogrdno prozvali “pjesnikom”.

Međutim, nije baš da su navijači stali u obranu svojih igrača. Dapače, s valjanim razlogom ili bez njega, pojedince se prozivalo kockarima, plaćenicima, klaunima i sličnim pogrdnim imenima, a svoju porciju dobio je i najbolji igrač Luka Božić zbog svoje aktivnosti na YouTubeu, gdje se pobunio zato što nije izabran za najkorisnijeg igrača lige u vrijeme kada je klub u tako teškoj situaciji. Stoga su mu u završnici ogleda s MZT-om s tribina svesrdno skandirali “MVP! MVP!” dok je izvodio slobodna bacanja. S druge strane, Božić je kroz svoje videozapise jasno poručio što misli o navijačima koji vrijeđaju igrače.

I šlag na tortu, tu je Uprava na čelu sa sportskim direktorom Longinom. Navijači su okrenuli leđa Upravi ne samo zbog katastrofalne kadrovske politike, nego i zbog sumnje u njenu umiješanost u agresivne postupke policije prilikom Tornadove bakljade na nedavnom susretu sa Škrljevom u drevnim Jazinama, u koje se Zadar službeno vratio nakon čitavog desetljeća. Upravu je bocnuo i Božić zbog toga što se nije zauzela oko njemu dragocjenog MVP statusa. Isto tako, Uprava zamjera navijačima brojne ekscese zbog kojih je klub morao platiti velike novčane kazne.

Kada se baci pogled na sav taj košmar, Zadar je uistinu zaslužio ispasti. A opet, nije zaslužio. I nikada neće zaslužiti, ma kakve god svinjarije se radile u klubu.

Barem dostojno izgubiti

Prije nekih 10 godina, kada sam tek započinjao srednjoškolsko obrazovanje, Zadar je gostovao na Gripama. Otišao sam na utakmicu s društvom i nije završilo dobro za Žute. No, jednog lika iz ekipe to baš i nije pogodilo.

“Nema veze, to je prijateljski klub”, uvjeravao me, a meni se crnilo pred očima jer je prijateljski klub prethodne godine u majstorici finala uzeo Splitu naslov prvaka, stoga je na mojoj rang-ljestvici ‘omiljenih’ timova bio pri samom vrhu.

U to vrijeme nimalo nisam razumio Zadrovu veličinu, a još manje njegovu snagu. Kako je moguće da peti po veličini grad u državi može sastaviti momčad superiornu negdašnjem trostrukom europskom prvaku? I odakle, majke ti, svi ti ljudi koji skoro pa ispadaju s gostujuće tribine?

Nekoliko godina potom, shvatio sam. Kada su me čudni životni putevi odveli u Zadar, imao sam priliku izbliza spoznati što košarkaški klub znači tome gradu. Imao sam priliku vidjeti golemi Tornadov korteo kada je gostovala — Igokea. Pogledao sam utakmice sa suparnicima koje u Zagrebu i Splitu kombinirano ne bi došlo pogledati 500 ljudi, a u Krešinom domu bilo ih je 5.000. Slušao sam lucidne razgovore penzionera o taktičkim postavkama, umjesto karakterističnih povika “Vadi ga van!” na koje sam navikao. Na tribinama sam uočio daleko previše djevojaka da bi mogle sve redom biti u vezi s igračima.

Unatoč svom tom vremenu koje sam proveo u blizini kluba, nikada se nisam drznuo umisliti si osjećaj pripadnosti. Krešin dom pohodio sam poput kršćanskog misionara kojeg je život odveo na Tibet, gdje je ostao duboko fasciniran kulturom budističkih svetišta, ali svjestan da je ne može do kraja razumjeti, ne kao Tibetanci.

Ne kao Zadrani.

I samo zbog tih ljudi, samo zbog te košarkaške kulture koja se usprkos svim remetilačkim faktorima modernog doba uspjela zadržati u gradu, Zadar nije zaslužio ispasti. Nije upitno da bi se u slučaju ispadanja i u Dvabi pohodile tribine u zavidnom broju, no svejedno bi se mali, ali zamjetni dio publike zauvijek otuđio od košarke, kao što se događalo u prethodnim godinama kao posljedica većih ili manjih neuspjeha.

Tako čvrsto ukorijenjenu sportsku tradiciju teško je uništiti, ali ispadanje iz lige najbrži je prečac prema tome. Krajnji je čas da igrači, struka, uprava i navijači barem na dva tjedna stave na stranu međusobne netrpeljivosti i zajedništvom se pokušaju iskobeljati iz rupe koju su sami iskopali. Ako ne uspiju, onda barem da izgube dostojno tradicije kluba čije boje brane — borbeno, emotivno, zadarski.