Postoje košarkaši koji odskaču potezom. Oni vode loptu i vide igru drugačije od većine i to je uočljivo i najpovršnijem među gledateljima. Da u njima ima nešto posebno teza je oko koje će se svi lako složiti.
Rade Zagorac jedan je od tih posebnjaka, a to je šira javnost shvatila prije četiri i pol godine u prvoj utakmici polufinalne serije ABA lige između Budućnosti i Mege. Mladi i nadobudni Ružičasti te su sezone bili pravi hit — momčad Dejana Milojevića je nakon odlaska Nikole Jokića mimo svih očekivanja ušla u doigravanje, ali Zagorac u tom pohodu nije bio u prvom planu. Zbog ozljede je propustio većinu osnovnog dijela sezone, stoga je fokus bio na Timotheu Luwawu-Cabarrotu, Nikoli Ivanoviću i Danilu Nikoliću, koji su bili dominantne figure u pohodu do polufinala. Međutim, u Morači su se svi sklonili u stranu i prepustili Zagoru da riješi stvar: 27 poena (6/7 za dva, 3/4 za tri), sedam skokova i četiri asistencije za korisnost 40 i veliku pobjedu koja je potom potvrđena u Srijemskoj Mitrovici.
Tko god da je gledao tu utakmicu, morao je ostati zapanjen. Za poziciju krila vrlo visok (205 cm), a nevjerojatno vješt s loptom. Solidan šut, osjećaj za skok, pregled igre, sve je u paketu — momak od 20-godina prštao je talentom na terenu.
Da mi je netko tada rekao da će pet godina kasnije i dalje igrati u ABA ligi, rekao bih da nema šanse za to. No, Zagorac nije prošao u svojoj NBA avanturi te je danas jedan od stupova beogradskog Partizana, s kojim ulazi u svoju treću sezonu. S crno-bijelima je osvojio tri trofeja (dva srpska kupa i ABA superkup) i nedvojbeno je već sad ostavio dubok trag, ali nameće se pitanje koje je logično za tako talentiranog košarkaša.
S navršenih 25 godina dovoljno je stasao mentalno, fizički i tehnički da preuzme vodeću ulogu, a kao domaći dečko navijačima je prirastao srcu
Pokazuje li u Partizanu doista sve što može?
Andrea Trinchieri složio je moćni stroj, ali taj Partizan nije previše sličio onome Duška Vujoševića u najplodnijim godinama. Istina, crno-bijeli su u oba navrata igrali žestoku obranu, ali napadačka koncepcija uvelike se razlikovala. Dule je sastavljao ekipe od mnoštva radilica koje čiste prostor za par klasnih igrača, potrošača većine lopti, a od njih se obično jasno izdvajao prvi igrač momčadi. Bio to Bo McCalebb ili Bogdan Bogdanović, znalo se za koga se postavlja najviše napada u svakoj utakmici.
Potpuno uklapanje u sistem
Trinchieri se, pak, odlučio za nevjerojatnu širinu i ujednačenost u igri u napadu i zapravo je iznenađujuće što je to tako dobro funkcioniralo. U prekinutoj sezoni Eurokupa, u kojoj je Partizan dominirao, talijanski strateg koristio je čak 16 igrača, a najveća minutaža bila je upravo Zagorčeva, tek 24 minute u prosjeku. A, pazite, nitko, baš nitko nije uspio dogurati do dvoznamenkastog prosjeka poena, što je svakako kuriozitet u ozbiljnoj košarci.
Je li prvi razigravač te momčadi bio Nemanja Gordić ili Ognjen Jaramaz? Je li prva opcija u napadu bio Marcus Paige, Corey Walden ili Rashawn Thomas? Je li pravi vođa bio Zagorac ili Novica Veličković? Na ta pitanja ne odgovara statistika, a ni sam uvid s terena ne pomaže previše, jer je svaka utakmica izgledala drugačije u pojedinačnom kontekstu. Vjerojatno je podosta igrača za sebe mislilo da su ipak najveće face, ali istina je da u Trinchierijevu Partizanu nije bilo prvog među jednakima. Takav princip obično se pretvori u kaos u kojem se ne zna tko pije, a tko plaća; međutim, za razliku od mnogih koji su se upustili u slične pothvate, Talijan je uspješno dirigirao tako posloženim sastavom.
Ipak, treba napomenuti da nije uspio pronaći desetak kvalitetom posve jednakih igrača. On je samo postavio sustav u kojem je svaki igrač dobio podjednak dio kolača, a u tako postavljenim ulogama nije se jasno vidjelo tko je od koga kvalitetniji i koliko, što znači da su se neki pojedinci trebali pomalo uvući u sebe i nisu se mogli posve razmahati.
Zagor je definitivno prvi među njima.
On je u svojoj posljednjoj sezoni u Megi bio na 15-ak poena po utakmici i u ABA ligi i u FIBA-inoj Ligi prvaka, ozbiljnim natjecanjima. Poslije toga je imao svoju jedinu slabu sezonu kada je otišao u Memphis Grizzlies, gdje se zbog manjka lateralne brzine i eksplozivnosti nije dugo zadržao, mada bi u nekoj drugoj NBA momčadi na račun ostalih kvaliteta možda i dobio šansu. Nakon sive epizode u Betisu stigao je u Partizan gdje je krenuo u svojevrsno doškolovanje.
Zagor je već bio pokazao da može biti itekako produktivan protiv ozbiljnih momčadi, a sada je trebao dokazati da može biti koristan u ozbiljnoj momčadi s velikim rezultatskim ambicijama i pritiskom. I tu je zadaću kroz protekle dvije sezone u potpunosti ispunio. Trinchieri je Zagorcu silno vjerovao i ovaj mu je to vratio potpunim uklapanjem u sustav na oba kraja terena. Rade je kroz to vrijeme naučio sakriti pojedine fizičke hendikepe u obrani, a u napadu počeo razlikovati dobre šutove od loših. Svi oblaci sumnje su se rasplinuli, Zagorac je danas nedvojbeno vrlo ozbiljan igrač na europskoj razini.
Je li to sve? Možemo li od njega vidjeti daljnji iskorak? Može li ga napraviti u Partizanu?
Dovoljno stasao za vođu
Uprava ovog ljeta nije imala problema sa zadržavanjem igrača, baš zato što se nitko nije previše istaknuo da dobije unosniju ponudu (tek je Zvezda ugrabila Waldena, umjesto kojeg je došao ništa lošiji Codi Miller-McIntyre). Velika većina momčadi ostala je na okupu, ali zato je ostala bez kormilara jer je Trinchieri otišao u Bayern.
Ekipu je preuzeo njegov pomoćnik Vlado Šćepanović i već nakon tri utakmice vidljivo je da to više nije ista priča. Porazi od Joventuta (nakon olako ispuštenog velikog vodstva) i Borca pokazali su da Šćepo teško može održati i približnu učinkovitost takvog sustava, iako se potom iskupio trijumfom nad Venecijom. On podosta improvizira i traži se u silnim rotacijama, kao da ni sam ne zna kog vraga da radi s toliko podjednakih igrača i kad da kojeg ubaci. Umjesto da njuši tko je kada vruć, on kao da unaprijed napravi raspored minutaže tako da svi budu na 15-20 minuta, a poželjno je i da nitko ne odskače u poenima, tako da može reći da je dosljedno nastavio Trinchierijev posao.
Neće ići — Šćepanović nije slagao tu momčad niti bio začetnik njene kompleksne filozofije, već samo promatrač iz najveće blizine. On je šegrt kojeg je majstor ostavio nedovoljno spremnog da preuzme radnju.
Dvije su opcije na stolu za nastavak sezone: prva je da Šćepo nastavi lutati u tuđoj viziji, što će rezultirati stalnim oscilacijama, ili da odustane od te ideje i postavi nešto svoje, jednostavnije. Odnosno da odredi tko će tu zapravo biti gazda na terenu i tko bi trebao iznijeti veći dio napada na svojim leđima, pa vidjeti kuda to vodi.
Zagor je za to najbolji izbor. S navršenih 25 godina dovoljno je stasao mentalno, fizički i tehnički da preuzme vodeću ulogu, a kao domaći dečko navijačima je prirastao srcu i oprostit će mu neumitne slabe večeri. Partizan bi bio strašno opasan u postavci u kojoj će se otvarati koridori za njegove ulaze nakon kojih slijedi elegantna egzekucija ili, u slučaju pomoći, pas na najbolje postavljenog suigrača. Sve je to već radio kroz prošle dvije sezone, ali sporadično. Bilo bi zanimljivo vidjeti može li se prometnuti u apsolutnog Partizanova nositelja.
