Imam dobre igrače, odgovorio je Pep Guardiola na pitanje koja je tajna dobre igre na gostovanju protiv aktualnog prvaka. I zaista, Pep je iskren jer stvarno ima iznimno dobre igrače. Međutim, ima i ideju igre. Zna kako napraviti višak, u kojim zonama tražiti brojčanu i kvalitativnu superiornost, kako iskoristiti mane protivničke postavke; a kad se kvaliteta kadra i trenerova ideja poklope, rezultat je ovako dominantna predstava u kojoj Chelsea nije imao pravu priliku.
Taktički možda i najbolja Guardiolina utakmica na Otoku.
Od početka sezone, iako je redovito osvajao bodove, Manchester City nije uvijek oduševljavao igrom. Barem ne po visokim standardima koje nam je svima Pep postavio. Previše toga je bilo prepušteno improvizaciji koju nosi igračka kvaliteta, bodovi su osvajani na mišiće, a Guardiola je tražio i igru i svoju ideju. Doduše, njegova ideja konstantne kontrole lopte i pozicijske igre je jasna i kad se muče, ali eksperimentirao je i tražio načine kako ideju pretočiti u nešto što ima smisla na terenu. Kako dobiti defenzivni balans i stabilnosti napadačke igre, kako čuvati loptu i donositi je u opasnu zonu. I izgleda da je našao odgovore.
Presing napokon funkcionira i to je najveća razlika u odnosu na prethodnu sezonu
O tome koliko toga u ideji Pepa Guardiole počiva na bočnim igračima jasno govori i činjenica da je ove sezone zlatom platio tri beka. Nimalo slučajno, jer hibridni sustavi s tri igrača u zadnjoj liniji na koje računa još od kraja svoje ere u Barceloni počivaju upravo na polivalentnosti bekova od kojih traži velik doprinos u izgradnji napada.
Kako je igrajući protiv formacija 3-5-2 mnogo lakše pronaći linije dodavanja s bočnih pozicija, Guardiola je iskoristio to kako bi svoje najbolje dodavače izvukao u pozicije s kojih može načeti bedem Antonija Contea. A za to mu je trebao učinak bekova koji su posao morali odraditi inteligentnim postavljanjem. Ono što izgleda spontano i lagano najčešće iza sebe ima sate promišljanja, dizajniranja i uvježbavanja.
Zbog toga izgleda toliko lagano.
Leroy Sané i Raheem Sterling (ovdje izvan kadra) stoje visoko i široko, čime prisiljavaju Chelseajeve bočne igrače da se povuku skroz u zadnju liniju i spuste se u 5-3-2, što onemogućuje kvalitetan presing na loptu. Kyle Walker s bekovske pozicije planski ulazi u sredinu terena, što omogućuje Kevinu de Bruyneu da se izvuče na bočnu poziciju s koje može diktirati tempo igre bez ikakvog pritiska na sebi. Još važnije, pozicioniranje Sanéa i Sterlinga, a posebno Walkera, uvjetuju da David Silva ostaje sam između linija svega desetak metara udaljen od De Bruynea, a to je sve što Cityju treba. Dva najkreativnija igrača na istoj liniji dodavanja, pred ulazom u zadnju trećinu s tri igrača koja fiksiraju zadnju liniju protivnika. Nakon toga, ostaje samo pitanje egzekucije.
Walker, koji svojim ulaskom na grafici iznad otvara prostor za igru De Bruyneu i Silvi, većinu je vremena provodio kao treći stoper, a Fabian Delph, lijevi bek, ulazio je u sredinu zatvarati duet s Fernandinhom, tako da je u posjedu City imao formaciju 3-2-2-3. Međutim, taj Delphov ulazak, koliko god bio koristan za kontrolu lopte, imao je veći značaj za stabilnost u presingu.
Pravila presinga
Kad ljudi gledaju Guardioline momčadi, većinom vide par stotina tiki-taka dodavanja, a mnogi ne shvaćaju da njegov stil igre puno više od dodavanja definira upravo presing.
Čak i najbolji igrači griješe. Kao što je to José Mourinho rekao, onaj tko ima loptu ima veću mogućnost da pogriješi, a onaj tko manje griješi dobiva utakmicu. Kad u Guardiolinoj ideji igrač pogriješi, nužno je da momčad čim prije osvoji loptu; zato se ne spušta u obranu, nego ide u presing dok suparnik nije uspostavio kontrolu nad loptom. Najbolje vrijeme za ponovno osvajanje posjeda je odmah po gubitku lopte, jer protivnički igrač mora potrošiti energiju na duel ili lov za presječenom loptom. Osim gubitka energije, a samim time i koncentracije i pregleda terena, igrač koji osvaja loptu najčešće je izvan svoje pozicije – tako da, ako mu dopustite da preda loptu bolje pozicioniranom suigraču, dolazite u problem jer ste izloženi tranzicijskom napadu. Upravo zato je presing temelj modernog nogometa.
Guardiola od igrača traži da poštuju temelje logike nogometne igre, stoga njegov presing ima dva pravila sukladna ovome gore.
Prvo pravilo je „pet sekundi“, koje nalaže da se lopta treba osvojiti unutar vremenskog perioda od pet sekundi nakon što je izgubljena. Ako se to ne dogodi, momčad se povlači prema svojoj polovici u zonsku obranu jer računa da je suparnik dotad već uspio postaviti kontrolu nad loptom. Ako niste osvojili loptu odmah po gubitku, bezumno naganjanje lopte vas samo košta energije i mnogo je racionalnije postaviti zamku u koju ćete namamiti protivnika i oduzeti mu posjed.
Drugo je pravilo ono o strukturi igrača koji moraju pružiti podršku onome koji ide u oduzimanje lopte. Kada igrač bez potpore ulazi u duel – nebitno zračni ili na zemlji – kraj njega moraju postojati igrači koji će iskontrolirati loptu nakon njegova duela. Rekli smo, igrač koji osvaja loptu u kratkom vremenu troši veliku količinu energije, a to utječe na koncentraciju i pregled igre te višestruko povećava mogućnost pogreške. Stoga je apsolutno nužno da igrač koji ulazi u duel ima podršku dvojice ili trojice suigrača kojima će moći lagano predati loptu ili koji će moći reagirati na odbijenu loptu iz duela.
Guardiolin problem, koji mu je definirao neuspjeh u prošloj sezoni, bio je izostanak pravog presinga. Bez toga njegova igra nema pravog smisla i ranjiv je jer njegov cilj u presingu je spriječiti kontranapad, prevenirati raspad napadačke strukture i osigurati posjed lopte kako bi mogao nastaviti stavljati suparnika pod pritisak.
Pep opet pokazuje dominaciju
Presing napokon funkcionira i to je najveća razlika u odnosu na prethodnu sezonu.
Momčad ima kompaktnost i, iako je sasvim jasno da Silva ne može osvojiti loptu između dvojice u plavim dresovima, u neposrednoj blizini mjesta duela je šest Cityjevih igrača spremnih iskontrolirati loptu. Gdje god se odbila, City dobiva šansu nastaviti napad jer ima strukturu presinga koju je jako teško probiti.
U tom kontekstu, izostanak Álvara Morate bio je posebno bolan za Antonia Contea, jer je ostao bez igrača na kojeg može odigrati dugu loptu u nadi da će je on sačuvati. Međutim, već je dovoljno porazno to da momčad poput Chelseaja nema nikakve druge planove igre osim napucavanja na špica u nadi da će izboriti nešto sam protiv tri stopera bez ikakve pomoći. s obzirom da je ostatak momčadi daleko na svojoj polovici.
Pep Guardiola je dugo vremena tražio odraz svjetlosti oko sebe i uspijevao naći samo svoju sjenu: igru koja je bila daleko od onog standarda kojeg nam je postavio. Kad se, tražeći odraz svjetlosti, ponovo okrenuo prema Suncu, sjena je odjednom ostala iza njega.
Čim je igra u presingu dobila prave konture, City je postao konkurentan. Kad se tome doda činjenica da se vratio ideji ulazaka bekova prema sredini kako bi se kreirala superiornost u iznošenju lopte bez da se žrtvuje napadače, ponovno je pokazao dominaciju. I to kroz aktivnu igru i traženje šansi, kroz postavljen napad i kontrolu lopte.
I za kraj, samo retoričko pitanje.
Da li je Pep takticki nadmudrio Contea ili to vazi samo u slucaju da pobijedis golom iz kontre nakon greske protivnika? Citat cemo e-stampu.
— Giancarlo (@duneaub) September 30, 2017
Ono što izgleda spontano i lagano najčešće iza sebe ima sate promišljanja, dizajniranja i uvježbavanja. Zbog toga izgleda toliko lagano – baš kao pobjeda Cityja protiv inače jako dobrog Chelseaja.
