DOBRO. To je natpis koji na dresu od ove sezone nose Osijekovi nogometaši. Osim samog promoviranja sponzora, ima tu i dublje simbolike. Dobro se danas od nogometa u Gradskom vrtu živi, a i ne igra se loše. Perspektive se, barem prema najavama klupskog rukovodstva, čine još i boljima. U najuzbudljivijem tjednu koji klub živi u svojoj novijoj povijesti generalno se stanje doima – uistinu dobrim.
Bilo bi dobro da DOBRO ostane i nakon velikog tjedna, bez obzira na ishod uzvratne utakmice s PSV-om. Gledajući izazove dugoročnog razvoja koji stoje pred NK Osijekom, sam je uzvratni dvoboj trećeg pretkola Europa lige od minornog značenja. Za očekivati je da su u Gradskom vrtu toga svjesni, i da će igrači biti pripremljeni tako da u četvrtak uživaju u trenutku, umjesto da se blokiraju strahom od eventualnog neuspjeha.
Vratimo se, međutim, onome što smo mogli vidjeti dosad ove sezone.
Osam ovosezonskih utakmica dovoljan je broj da bi se stekao određeni uvid u aktualni trenutak momčadi Zorana Zekića. Izvjesno je da ona trenutačno živi u antagonističkom konceptu. Drugim riječima, potrebne su joj dvije taktike. Postoje tri momčadi u HNL-u koje su kvalitetom igre i(li) igrača snažnije od Osijeka, pa se Osječani protiv njih moraju braniti. U kategoriju Rijeke, Hajduka i Dinama također spada i aktualni europski rival PSV. Protiv ostatka HNL-a, što su zorno pokazala prva dva kola s Rudešom i Istrom 1961, Osijek će na terenu dominirati.
Pokazuju to, između ostalih, podaci o posjedu lopte. Na gostovanju kod PSV-a Osijek je imao 32 posto posjeda (prema InStatu), a kod kuće protiv Dinama 36 posto; međutim, u utakmicama s Rudešom i Istrom Osječani su držali loptu 60, odnosno 64 posto vremena. Zanimljivo je, međutim, da su podaci o broju osječkih kontranapada vrte oko 20 na svim tim utakmicama, uključujući i dvomeč s Luzernom, s izuzetkom ogleda s Dinamom, kojega je Osijek iskontrirao čak 31 put.
Ništa osim slobode
U osnovi, Osijek se ponaša kao solidno organizirana obrambena momčad koja traži najbrži i najjednostavniji mogući put do protivničkog gola. Napadači se u pravilu kreću odlazeći, a ne prilazeći. Protiv kvalitetnijih suparnika, izuzmemo li povremena taktička iznenađenja poput visokog presinga protiv PSV-a u drugom poluvremenu utakmice u Eindhovenu, taj se princip svodi na preskakanje igre, češće po okomici nego po dijagonali, odnosno odigravanje dugih lopti ili iza leđa obrane ili na napadača koji tu loptu pokušava ukrotiti, te onda zadržati ili prenijeti.
Jedna od osnovnih karakteristika Osijekova trenera jest da se ne ustručava pokušavati. Formacije zapravo mijenja neprekidno
Posljednja dva dvoboja, protiv PSV-a i Dinama, ukazuju na to da se u takvim okolnostima, dakle kad su podređeni rival na terenu, sastav Zorana Zekića zapravo snalazi najbolje. Riječ je o promjeni u odnosu na prošlu sezonu, kada je Osijek bodovnu zalihu gradio na slabijim momčadima i gubio od jačih. Od 10 poraza u sezoni, devet je došlo od velike trojke (Rijeka četiri, Dinamo tri, Hajduk dva).
Kad su u pitanju dvoboji s inferiornijim momčadima, Zekić ima problem kao i 90 posto drugih trenera – kako boljih, tako i lošijih od njega. Suštinski, radi se o problemu takozvane jardizacije, odnosno osvajanja prostora. U trećoj trećini terena Osijek nema kombinatoriku, odnosno uspješni tehnički mehanizam za rješavanje tog problema. Ono se u principu svodi na usmjeravanje lopte na bok, odakle se u šesnaesterac upućuju visoke lopte. Borna Barišić osječki je kralj centaršuta, a – prema InStatovim podacima za prošlu sezonu – Osječani taj element napadačke igre koriste češće nego ijedna druga momčad u HNL-u.
Kad su tijekom Svjetskog prvenstva 1994. tadašnjeg brazilskog izbornika Carlosa Alberta Parreiru novinari pitali o napadačkoj strategiji, odgovorio im je da su igrači u napadačkom dijelu igre “dobili slobodu”. S Romarijem, Bebetom i društvom ta je sloboda značila naslov svjetskih prvaka. Četiri godine ranije, kad je Parreira na SP-u u Italiji vodio Ujedinjene Arapske Emirate, napadačka je sloboda značila dva utješna gola u porazima 4-1 i 5-1 od Jugoslavije, odnosno Njemačke.
Prema onome što smo od Osijeka dosad vidjeli, Zekić u napadačkom dijelu igre ne nudi druge ideje osim slobode. U današnje vrijeme, kada je protiv momčadi s dobro postavljenim obrambenim blokom daleko teže oslanjati se na kartu individualne kvalitete, Osijek zbog toga ima problema.
Što su donijela pojačanja?
U analizi Osijekova rostera pred početak sezone naznačeno je da momčad treba playmakera u središnjici. Dmitro Lopa, koji zasad više igra kao ranije Josip Knežević, statično i odugovlačeći, pokazao je prošle sezone da jedini ima igru između linija. Za pretpostaviti je da su trener Zekić i sportski direktor Alen Petrović, baš tražeći igrače koji bi momčadi dali proaktivniji izgled, u prijelaznom roku angažirali Nikolu Jambora i Roberta Mudražiju, koji bi uz Lopu i Petra Bočkaja, koji također ima osjećaj za prostor, promijenili krvnu sliku momčadi. Zaokret u načinu igre zasad, međutim, nije vidljiv.
Jambor je očigledno stigao u zapuštenome fizičkom stanju i zasad se (započeo je posljednja dva HNL dvoboja) pokazuje izgubljenim. Njegova stremljenja k povremenom usporavanju ritma i zadržavanju lopte u posjedu, kako je naučio igrati kod Željka Kopića u Slaven Belupu, suigrači zasad ne razumiju. Želi li Zekić kvalitetniju izgradnju napada kroz pozicijsku igru – a vjerojatno želi, jer inače dovođenje Jambora ne bi imalo smisla – 21-godišnji Koprivničanin mora postati jedan od najvažnijih protagonista na terenu. Za to će, međutim, trebati redefinirati ponašanje suigrača, što se ne postiže preko noći.
U svakom slučaju, pokušaji čuvanja lopte na suparničkoj polovici zasad ispadaju smušeni i nespretni. Igrači se međusobno ne razumiju, jer za to kroz treninge nisu izdrilani.
Daleko se bolje snašao Mudražija, koji svoju važnost već dokazuje, premda enormni trud koji ulaže momčad ne eksploatira dovoljno. Nema sumnje da će ubrzo postati ključan igrač za momčad, jer radi se o veznjaku modrićevskog profila. Mudražija voli odigravati unaprijed i priključivati se na ostavljenu loptu. Riječ je o nogometašu koji se redovito aktivira, neprestano traži prostor i stalno je u pokretu. Jedina uočljivija mana je njegov zadnji pas, zbog čega nije od optimalne koristi u blizini suparničkog gola. Mudražija, koji je također obrambeno vrlo učinkovit, zapravo je idealna nadopuna Jamboru u veznoj liniji. Njih bi dvojica mogli funkcionirati samostalno, posebice protiv slabijih suparnika, a također i potpomognuti zadnjim veznim zaduženim za destrukciju u duelima protiv jačih rivala.
Prinove iz Lokomotive, Eros Grezda i Petar Bočkaj, dali su Osijeku prodornost po bokovima iz prvog plana, što Antonio Perošević i Gabrijel Boban nisu mogli i ne mogu, pa se sve više pokazuju izlišnima. Drugo je pitanje je li Osijek uopće trebao pravocrtnost iz prvog plana, kad ju je mogao eksploatirati kroz ekstremno motorične bekove Barišića i Nikolu Matasa (odnosno sada Tomislava Šoršu) iz drugog plana. U tom bi slučaju, kao što često prakticira Matjaž Kek u Rijeci, lopta iza leđa obrane išla na bekove umjesto na krila, dok bi se napadači i veznjaci mogli skupljati.
Zekić je eksperimentator
Pitanje je i još na kojim će pozicijama prinove iz Lokomotive biti korištene, s obzirom na interes europskih klubova za Bornu Barišića, kao i na Zekićevu sklonost eksperimentiranju.
Jedna od osnovnih karakteristika Osijekova trenera jest da se ne ustručava pokušavati. Formacije zapravo mijenja neprekidno, ne samo između, nego i tijekom utakmica. U kontekstu Grezde i Bočkaja, nije nemoguće da proba s trojicom u zadnjoj liniji, što je pokušao u par navrata lanjske sezone.
Trener također voli izmještati igrače iz njihovih prirodnih okruženja. Andreja Lukića, po vokaciji stopera, lani je učinio prilično učinkovitim holderom. Milu Škorića, po vokaciji veznjaka, standardizirao je u zadnjoj liniji da bi dobio na kvaliteti izgradnje igre iz faze obrane, ali nije ga se ustručavao ubaciti među veznjake u prvom kolu protiv Rudeša, kada se Lukić u vezi nije pokazao korisnim. Konačno, u istoj je utakmici playmakera, iz pozicije središnjega veznog igrača, igrao krilni napadač Bočkaj, da bi protiv Dinama u nedjelju plavokosi Zagorac već pokrivao poziciju lijevog beka. (Možda i najuspješniji Zekićev potez dosad definitivno je pretpostavljanje Marka Malenice na golu Zvonimiru Mikuliću. Malenica je dosad demonstrirao ozbiljan potencijal, ali to zahtijeva poseban osvrt.)
Za igrački je razvoj takav vid rošada izuzetno zahvalan. Bočkaj može samo profitirati suočen s odgovornošću direktnog suprotstavljanja Junioru Fernandesu (što je, usput budi rečeno, u nedjelju odradio sasvim uredno). No, kombinacije su to koje su dosad Zekiću prečesto izbijale bodove. Koncepcijska rješenja koja ostaju samo na razini eksperimenta teško će donijeti rezultat.
Najlošiju ovosezonsku utakmicu Osijek je odigrao u Puli protiv Istre 1961. Tijekom tog su dvoboja Zekićevi izabranici često stajali loše i slabo se kretali, a gol je pao iz lošega povratnog trčanja, odnosno nemarnog preuzimanja. Bilo je vidljivo da je momčad nemotivirana. Takvih utakmica i takvih suparnika kao što su Osijeku bili Istra i Rudeš, ima i bit će posvuda, i treneri im pristupaju raznovrsnim načinima pripreme. Oni koji nisu prvaci motivacije, tipa Ćire Blaževića ili Josea Mourinha, moraju momčad opremiti mehanizmima, odnosno sistemskim rješenjima u igri koja je izvlače u takvim okolnostima. Kako Osijek takvih mehanizama nema, ove je sezone već izgubio četiri boda koja nije trebao izgubiti.
Bijeda i sjaj hrvatskog nogometa
Osijekov je put usporediv s putom koji je prolazila Rijeka u postajanju onoga što je danas.
U ovom bi trenutku to značilo da se Osijek i dalje uspinje, ali isto tako da će razdoblje stagnacije tek uslijediti. Može li ga Zoran Zekić preživjeti i postati Osijekov Matjaž Kek? Čini se da klupsku podršku ima. Ima i slične probleme kakve je Slovenac imao u počecima, često kritiziran zbog bezidejnosti i jednoobraznosti igre. Kek je, međutim, išao sasvim drugim putem, slijepo se držeći jednostavnih modela igre na kojima igra prvaka i dan-danas počiva. Zekić s druge strane neprestano traži, mijenja i eksperimentira. Hoće li mu to pomoći da, primjera radi, osovinu Barišić (ako ostane u klubu) – Bočkaj pokuša napraviti silom usporedivoj tandemu Ristovski – Vešović, što po potencijalu nije neostvarivo?
Zekić imao je priliku u istom klubu iskusiti i bijedu i sjaj hrvatskog nogometa. U prvom je slučaju odradio zapravo vrlo dobar posao, zadržavši slabašnu momčad u prvoj ligi na sigurnoj razdaljini od zone ugroze. Sa zanimanjem očekujemo kakvim će se pokazati u uvjetima blagostanja.
