Vlado Ilievski ostat će upamćen kao majstorski playmaker stare škole

Makedonski velikan u mirovini

Na kraju prošle sezone svoju profesionalnu karijeru okončao je Vlado Ilievski, nekadašnji kapetan Makedonije. Riječ je o razigravaču koji je ostvario zavidnu europsku karijeru – osvojio je naslove prvaka i kupove u čak četiri države (Italija, Španjolska, Slovenija i Češka), a pridodao je tome i trofej ABA lige. Zanimljivo, nije osvojio nijedan trofej u Makedoniji, ali u svojoj je zemlji odigrao samo dvije sezone, uvodnu i zaključnu.

Seniorsku karijeru započeo je 1997. u klubu Nemetali Ogražden iz rodne Strumice, da bi već sljedeće sezone krenuo u inozemstvo gdje će se zadržati  gotovo dva desetljeća. Branio je boje najboljih klubova diljem regije – nastupao je za Partizan, Cedevitu, Cibonu, a najdublji trag ostavio je u Olimpiji, u kojoj je odradio pet sezona u tri navrata.

Odigrao je 11 euroligaških sezona, a najblistavije vrijeme proveo je u Barceloni, čijim je napadom dirigirao od 2002. do 2004. Treba izdvojiti i epizode u Lottomatici, Bologni, Montepaschiju, Baskoniji i Efesu. Nigdje nije bio tek prolaznik – ili je bio nositelj ili je imao zapaženu rolu s klupe. Klupsku karijeru završio je sezonom u skopskom Rabotničkom.

No, tek sad dolazimo do najznačajnijeg dijela njegovog igračkog puta.

„Vrhunac moje karijere su, bez dileme, ostvarenja s reprezentacijom tijekom svih ovih godina“, rekao je Ilievski nakon oproštaja. „To je nešto što će ostati vječno zapisano u povijest i što nitko ne može osporiti.“ Najviše od sebe davao je u reprezentativnom dresu i bio najzaslužniji za postupno pozicioniranje Makedonije na košarkaškoj karti svijeta.

Kolika je Ilievski veličina u svojoj domovini, uvjerila me i osobna anegdota. Početkom ove godine uoči koncerta benda Sum 41 u bečkom Gasometeru upoznao sam dvije mlade Makedonke. Započeli smo ćakulu i ubrzo krenuli nabrajati poznate ličnosti naših zemalja, a na spomen sporta dobacio sam da volim gledati Peru Antića. Jedna od njih zbunjeno me upitala je li to neki rukometaš.

Na trenutak sam ostao šokiran, ali onda mi je sinulo da barem pola hrvatskih tinejdžerki vjerojatno ne zna tko je Bojan Bogdanović. Njena prijateljica joj je uz smijeh objasnila da je riječ o košarkašu, a ja sam priupitao zar ne zna baš nijednog makedonskog košarkaša. Odgovorila mi je: „O, pa znam jednog. Ilievski, kapiten!“

Makedonska bajka

Svoj reprezentativni put započeo je davne 1997., kada se na kadetskom Eurobasketu u Belgiji ‘najavio’ s 24,9 poena i 3,7 asistencija po susretu. Nedugo zatim ulazi i u seniorsku vrstu te kao 19-godišnjak nastupa na svom prvom Eurobasketu 1999. u Francuskoj. Debi je upisao protiv Jugoslavije – bilo je to vatreno krštenje u okršaju s Vladom Divcem, Dejanom Bodirogom i ostatkom legendarnog društva.

Međutim, na sljedeći nastup na eurobasketu morao je čekati čak 12 godina. Dugi je niz godina Makedonija zapinjala u kvalifikacijama, da bi se konačno plasirala na prvenstvo u Poljskoj 2009., ali ga je Vlado morao propustiti zbog ozljede. To mu je izrazito teško palo – a bogme i reprezentaciji, koja je ostala nadomak četvrtfinala. Dvije godine kasnije čvrsto je odlučio nadoknaditi propušteno.

U Litvi se odigrala najznačajnija epizoda u povijesti makedonske košarke – nakon početnog poraza protiv Crne Gore, Makedonci su zaredali s pobjedama, od kojih se posebno ističe razbijanje Grčke, ‘omiljenih’ im susjeda. Svojim ratničkim stilom igre Makedonci su osvojili simpatije diljem Europe.

No, u četvrtfinalu ih je čekao snažni domaćin, koji se praktički pretplatio na medalje, i u paklu arene u Kaunasu očekivao se kraj makedonske bajke. Međutim, Makedonci su se bacali za svakom loptom u reklame i uspjeli doći do egal završnice, u kojoj Ilievski kapetanski preuzima odgovornost i stavlja tricu za pobjedu koja je zamrznula domaće navijače.

U završnici turnira odigrali su ravnopravne utakmice protiv Španjolske i Rusije, ali su ih nijanse odvojile od medalje. Svejedno, potpuno neočekivano ostvaren je ogromni uspjeh, najveći u povijesti makedonskog momčadskog sporta, i narod je masovno izašao na ulice da pozdravi svoje miljenike predvođene kapetanom.

Premda je Bo McCalebb bio glavno napadačko oružje, a Antić držao pod kontrolom sve događaje u reketu, pravi mozak i motor te ekipe bio je Ilievski. Trener Marin Dokuzovski nije mogao ni zamisliti igru bez njega, što se vidi u njegovoj minutaži – 37,5 minuta prosječno na parketu, uvjerljivo najviše u momčadi.

Primjer gotovo izumrle vrste

Odigrao je Ilievski još kvalifikacijski turnir za Igre u Londonu i sljedeća dva eurobasketa, mada se uoči posljednjeg oprostio ostatak velike generacije (McCalebb, Antić, Todor Gečevski…). Dogodio se rezultatski podbačaj, ali Vlado je s 35 na leđima odlučio biti most u smjeni generacija, usmjeriti nove momke na pravi put. Ipak, bio je puno više od mentora – završio je reprezentativnu karijeru kao najbolji igrač momčadi koja se oprostila u uvodnoj skupini u Zagrebu.

Ilievski kroz seniorsku karijeru nikada nije bio veliki poenter, a nije bio niti bogznakakav dodavač – niti po količini, niti po atraktivnosti asistencija. Što ga je onda učinilo toliko posebnim? Kako je postao neizostavan dio udarne petorke velikih euroligaških momčadi, kako je trajao toliko dugo?

Stvar je u tome da je Ilievski idealan primjer old-school razigravača, danas gotovo izumrle vrste. Usporedio bih ga s Pablom Prigionijem, s kojim je dijelio svlačionicu u Baskoniji 2009. Ilievski možda nije dosegao Argentinčevu razinu, no dijelili su iste karakteristike u igri – u napadu podređeni, ostvaraju prostor suigračima, ali se ne libe uzeti loptu u ruke i povući kada procijene da se utakmica lomi ili momčad zapadne u krizu.

Posjed lopte za njih je svetinja; radije će zadržati loptu nego riskirati kontru radi neke lucidne asistencije. U obrani će poput bijesnih pasa ganjati suparnike, vršiti izvanredni pritisak na vanjsku liniju, savršeno čuvati svog igrača, a istovremeno i još nečijeg ako bi zatrebalo. Sve u svemu, znali su kako trebaju igrati momčadi pod njihovim vodstvom i, što je još važnije, znali su tu viziju provoditi u djelo iz utakmice u utakmicu.

Takav tip razigravača bio je Vlado Ilievski i zato će ostati upamćen kao legenda u Makedoniji, pa i šire. A što radi sada, nakon što je sišao s parketa?

Pa, zapravo je i dalje na parketu – otišao je u slovensku Iliriju na poziv trenera Saše Dončića, oca svima dobro poznatog Luke. On u malom ljubljanskom klubu radi na projektu stvaranja vrhunskih igrača od talentiranih mladića, a upravo je Ilievskog vidio kao idealnog mentora za svoje bekove. Vlado ne igra, ali odrađuje treninge te dijeli savjete, i dalje usko vezan uz sport u kojem je ostavio dubok trag.