Početkom travnja 2019. Borussia Dortmund je otišla u München s dva boda prednosti na vrhu prvenstvene ljestvice, sa samopouzdanjem koje je vukla iz spremnosti da pobjeđuje na mišiće u sudačkim nadoknadama i s jasnom ambicijom da napravi ključni korak u utrci za naslov prvaka. Izgubila je 5:0, Bayern je preuzeo vrh ljestvice i zadržao prednost u zadnjih šest kola sezone.
Ovaj put je Bayern morao ići u Dortmund, imao je četiri boda prednosti i na kraju nije natamburao Borussiju nego je pobijedio 1:0. No, koliko se god okolnosti mijenjale, poanta je zapravo ista kao i prošle godine — Bundesliga je nakon izravnog dvoboja riješena.
Uostalom, Bayern je dobio šest od zadnjih sedam ligaških utakmica protiv Borussije i tako pokazao tko je gazda u Njemačkoj. Koliko god u malim utakmica kroz zadnje dvije sezone prosipao bodove, Bayern je dokazao da će dobiti kad je bitno. Svaki put je sve isto kao da se događa u nekom beskrajnom bundesligaškom danu koji se odvija po istom scenariju. Kako je to rekao Robert Lewandowski, zvijezde osvajaju trofeje.
Hans-Dieter Flick je posložio Bayern i, iako je u startu uzet s rezervom jer je označen kao trener za “ova vremena”, odradio je sjajan posao. Vratio je Bayernu direktni stil stvaranja viška na krilima kojim je igrao Jupp Heynckes, oslobodio je Thomasa Müllera vrativši mu centralnu ulogu u momčadi i uz sve to ima Lewandowskog koji je rutiner. Flickov Bayern zaista izgleda moćno i vrlo dobro, a čak i kad se muči, to izgleda kao da dozira snagu i igra onoliko koliko je potrebno, a ne kao da nema rješenje. Međutim, Bayern je u ovih šest pobjeda iz sedam derbija pobjeđivao Borussiju kad su na klupi bili Niko Kovač i Carlo Ancelotti i kad stvari nisu funkcionirale tako dobro, a pobjeđivao je jer zvijezde su te koje osvajaju trofeje. Imaju kvalitetu i, još važnije, samopouzdanje koje s kvalitetom dolazi, znaju se nositi s pritiskom i imaju rutinu velikih utakmica.
Uz svu tu kvalitetu Borussiji nedostaje nešto više, nešto što krasi velike momčadi i što Bayern ima. Bayern je naprosto velika ekipa
Borussia je stvorila momčad s iznimnom koncentracijom igrača visoke kvalitete. Lucien Favre se odlučio za formaciju 3-4-3 i u obranu je došao Mats Hummels. Za dva mjesta u veznom redu konkuriraju Emre Can, Axel Witsel, Thomas Delaney i Mahmoud Dahoud, a za dvojicu uz centralnog napadača Julian Brandt, Thorgan Hazard, Marco Reus, Jadon Sancho i Giovanni Reyna. Konkurencija je takva da Mario Götze nema mjesta u momčadi i na ljeto će napustiti klub.
Zapravo, jedini koji nemaju suigrače slične kvalitete koji im pušu za vrat su Erling Braut Håland kao centralni napadač i Achraf Hakimi kao desni bočni, jer čak i na lijevom beku su Raphaël Guerreiro i Nico Schulz, obojica jako dobri igrači koji se moraju izboriti za minutažu.
Ono nešto
Za ambicije koje ima Borussia, ovakav sastav je odlična stvar. Na stranu zgusnuti raspored po kojem je protiv Bayerna igrala u utorak, tri dana nakon utakmice u subotu, ali BVB mora širiti kadar kako bi mogla uspješno igrati domaće prvenstvo i Ligu prvaka, uz povremene obaveze u kup natjecanjima. Brandt i Hazard su bili glavni igrači momčadi koje su se u Bundesligi borile za mjestu u Ligi prvaka, a — u nekim idealnim uvjetima, kad su svi zdravi i kad nema potrebe dozirati minutažu — u Dortmundu sjede na klupi i to dovoljno govori koliko je kadar kvalitetan i dubok. Zapravo, kad pogledate situaciju može se reći da Borussia ima osjetno kvalitetniju klupu čak i od Bayerna.
Problem je u tome što, ma koliko dobri bili, nitko od igrača Borussije nije zvijezda na način na koji to misli Lewandowski. Nitko nije onaj tko će samostalno riješiti izjednačenu utakmicu kad sve drugo zapne.
Håland i Sancho će vrlo vjerojatno biti taj kalibar igrača, ali teško je vjerovati da će do te razine doći u Borussiji. Zapravo, jedini igrač koji iza sebe ima dovoljno velikih utakmica pod maksimalnim pritiskom i za kojeg možemo reći da je zvijezda je Reus, a on je u sedam zadnjih derbija tek dvaput bio u početnoj postavi. Jedna od te dvije utakmice, sami procijenitie li to slučajnost ili nije, bila je prošlogodišnja odigrana u prvom dijelu sezone kad je zabio dva gola za pobjedu 3:2, jedinu pobjedu naspram Bayernovih šest.
Reus ima kronične probleme s ozljedama i jako teško ulazi u natjecateljski ritam jer često nije potpuno spreman. Jučer je opet bio ozlijeđen, nije bio u kadru i Favre je morao sastaviti momčad bez njega. Kvalitete za izabrati zamjenu ima; tu je Brandt koji je bio sjajan u dvije prethodne utakmice, tu je Sancho koji se vratio iz karantene s kojim kilogramom viška i izvan forme, ali je svejedno nevjerojatno talentiran igrač koji je i u takvom stanju imao 2/2 uspjela driblinga i dva ključna dodavanja u drugom poluvremenu.
Međutim, uz svu tu kvalitetu nedostaje nešto više, nešto što krasi velike momčadi i što Bayern ima.
Kada su ulozi najveći
Odličan primjer je i situacija kada je Jérôme Boateng igrao rukom u kaznenom prostoru — ili ga je lopta pogodila u lakat, kako hoćete, jer poanta nije u tome da se ovdje igramo sudačkih eksperata. Poanta je u tome da u utakmici koja je podjednaka — a statistika govori da je bila otprilike podjednaka: posjed lopte 50-50, udarci 13:11, unutar okvira gola 5:5 — upravo takve situacije odlučuju pobjednika, povremeni incidenti koji se dogode i koje treba znati iskoristiti. Håland se uhvatio za glavu i nastavio dalje, nije inzistirao kod suca da pogleda VAR snimku i da propita odluku koja se na prvo gledanje jako loše vidjela i koja je punu perspektivu dala tek nakon usporene snimke.
Besmisleno je raspravljati o taktici i analizirati ono što se dogodilo na terenu kad je ključ upravo u ovome. Ne u jednoj eventualnoj dvojbenoj sudačkoj odluci, nego o tome kako se momčadi ponašaju na terenu i mentalnom stanju s kojim ulaze u utakmice, a koja se ocrtava i na tom primjeru.
Možemo raspravljati o moralnim implikacijama pritiska na suce, ali velike ekipe ovakvu situaciju ne bi propustile ovako lako kao što je to napravila Borussia. Ne znači nužno da bi jedanaesterac bio dosuđen, ali duboko vjerujem da bi Lewandowski ili Müller reagirali puno drugačije od Hålanda da se situacija dogodila na drugoj strani. Nazovite to iskustvom, autoritetom, gladom za pobjedom ili prepredenošću — sudac bi u tom slučaju bio prisiljen propitati svoju odluku i onda se okolnosti mijenjaju.
Joshua Kimmich je zabio sjajan lob koji traži i tehničko savršenstvo i pregled igre i potpunu hladnokrvnost. Čovjek je čista klasa, ali to je u suštini bila 50-50 situacija u gužvi. Međutim, upravo se tako odlučuju velike utakmice. U derbijima se stvari rješavaju u djeliću sekunde i traži se prava reakcija jer o pobjedniku se odlučuje na polovičnim situacijama koje mogu otići na jednu ili drugu stranu, kao kod Kimmichova gola ili kod Hålandova udarca. Šest Bayernovih pobjeda u zadnjih sedam bundesligaških utakmica protiv Borussije itekako dokazuje da Bayern te situacije u pravilu rješava u svoju korist.
To je osnovni razlog zašto gledamo beskrajni bundesligaški dan u kojem se sve događa po istom scenariju. Možemo analizirati taktiku od utakmice do utakmice i secirati kako se nešto na terenu točno dogodilo, ali poanta je u sasvim drugoj stvari. Koliko god Borussia je bila dobra i imala talentirane igrače koji igraju dobar nogomet, Bayern je naprosto velika ekipa, a velike ekipe imaju zvijezde koje znaju dobivati izjednačene i guste utakmice kada su ulozi najveći. Upravo to je riješilo Bundesligu i ove godine.
