Ako mu to i nije bila osnovna namjena, potez se pokazao kao klasična diverzija.
Hrvatski nogometni savez jučer je objavio da je domaćinstvo kvalifikacijske utakmice protiv Mađarske udijelio Splitu i ta je najava — s pripadajućim, nemalo iznenađenim reakcijama iz Hajduka i Grada Splita — smjesta postala priča dana. I sad odjednom više nitko ne priča o pozamašnim isplatama čelnicima saveza za ‘njihov’ uspjeh na Svjetskom prvenstvu u Rusiji i eventualnom sukobu interesa, ali ni o razočaravajućem nastupu Vatrenih večer ranije, kad su u prijateljskoj utakmici izgubili od Tunisa tek jednom zapucavši unutar okvira gola.
Taj je poraz zatvorio jednogodišnji ciklus nastupa nakon Svjetskog prvenstva u kojem je momčad Zlatka Dalića od 10 utakmica dobila samo četiri, upisala dva neodlučena ishoda te izgubila u preostala četiri susreta — sve to uz negativnu gol razliku 14-18, dobrim dijelom zbog onih 6-0 protiv Španjolske na otvaranju Lige nacija, što je poraz najvećom razlikom u povijesti reprezentacije.
Statistika nakon Rusije definitivno nije Dalićev prijatelj, ali postoji podatak koji domaći mediji baš i ne spominju, a — kako bi to najavili clickbait portali — mogao bi vas šokirati.
Dalić je srebrom na SP-u sebi kupio status i podršku kakve njegovi prethodnici nisu imali, a javnim nastupima si osigurao dodatno zaleđe. No, problemi se gomilaju
Naime, sveukupni učinak aktualnog izbornika sada je na točno 50 posto pobjeda — 12 od 24 utakmice otkako je preuzeo Hrvatsku — pri čemu je upisao pet remija i čak sedam poraza. Njegov prethodnik Ante Čačić je u trenutku otkaza bio na 61,54 posto (16 pobjeda, šest remija, četiri poraza); prije njega Niko Kovač na 52,63 posto (10 pobjeda, pet remija, četiri poraza), a još prije je Igor Štimac imao 53,3 posto (osam pobjeda, dva remija, pet poraza). Slavena Bilića nema potrebe uvlačiti u ovu usporedbu, jer on je u svojih šest godina na klupi Hrvatsku vodio u više utakmica od trojice svojih nasljednika (a Dalićevih prethodnika) zajedno i u njima ostvario bolji omjer od svih; Bilić, također, za razliku od njih, nije dobio otkaz nego je otišao sam. Kao dodatnu ilustraciju uzmimo ostvarenu gol razliku: Štimac 23-17 u 15 utakmica, Kovač 36-16 u 19, Čačić 48-16 u 26.
Dalić? 36-33 u 24. Dakle, osim što trenutno ima manji postotak pobjeda od sve trojice svojih prethodnika u trenutku kad su dobili otkaz, Dalić također ima i najlošiju gol razliku.
Porazni trend
Naravno, njegovi su suparnici bili jači, a tri od onih pet neriješenih su zapravo bili prolasci na Svjetskom prvenstvu u produžecima (jednom) ili na penale (dvaput), ali ova generalna statistika nije jedino što zabrinjava. Primjerice, možemo pričati o tome da je Hrvatska zadnju pobjedu s više od jedan razlike ostvarila prije skoro godinu dana (protiv Argentine), a teško da je ijednom u tom razdoblju to i zaslužila dojmom koji je ostavila.
Kako god to pokušali racionalizirati i(li) uljepšati, činjenica je da je svjetski doprvak nakon velikog prošloljetnog uspjeha i slavlja doživio i poprilično triježnjenje te rasprodaju ugleda.
Na Mundijalu su realni nedostaci, kao što su manjak rješenja u pozicijskog igri ili loše reakcije u obrambenim prekidima, skrivani sjajnim rezultatskim nizom, ali ubrzo nakon toga realnost je izašla na vidjelo i rezultat je izostao. Jasno, puno je tome pridonijelo i opraštanje nekolicine senatora od reprezentativnog dresa, kao i ozljede drugih važnih igrača, što je ogoljelo manjak širine u sastavu, osobito na pojedinim pozicijama. Premali bazen igrača nije mogao priskrbiti dovoljno kvalitetne zamjene; ako je suditi po ovih 10 utakmica, potraga je daleko od završene.
Hrvatska nije izvukla osobite koristi iz prvog izdanja Lige nacija. Rezultatski je ispala iz Grupe A, a od novih igrača je samo Josip Brekalo pokazao da smjesta može pomoći reprezentaciji u kvalifikacijama koje su počele. U njima, barem kroz uvodne tri utakmice, nije prikazan osjetni napredak u rješavanju poteškoća koje već dugo postoje, a prije svega se odnose na igru u posjedu.
Usprkos činjenici da je u svim utakmicama dosadašnjih kvalifikacija Hrvatska bila favorit te dva od tri puta domaćin, stvoreno je samo pet prilika koje se statistički vode kao ‘velike’. Pritom su suparnici u tim trima susretima — Azerbajdžan, Mađarska i Wales — zajedno stvorili jednu više. Osim manjka stvorenih prilika, nedostatak rješenja u igri bio je vidljiv i po broju udaraca upućenih unutar okvira gola. Za ukupno četiri postignuta pogotka — jer autogol se ne računa u tu statistiku — Hrvatska je imala samo devet udaraca on target, dok su ih njeni suparnici imali čak 16. Porazan je i trend koji kaže da je protiv Walesa uputila tek dva takva udarca (suparnik šest), a u prijateljskoj protiv Tunisa samo jedan (suparnik četiri).
Odrađivanje posla
Drugi statistički detalj upućuje na ono što smo znali i ranije: Hrvatska igra u posjedu previše ovisi o Luki Modriću. Od ukupno 34 ključna dodavanja ostvarena u prve tri utakmice kvalifikacija, Modrić je imao 12, dok je sljedeći Andrej Kramarić ostao na šest. Koliko kapetan utječe na igru, vidjelo se i protiv Tunisa kada ostao na klupi tijekom prvog poluvremena i Hrvatska je, mimo nekoliko udaraa iz daljine, bila potpuno bezopasna protiv tuniškog bloka. Ako su opraštanje Marija Mandžukića ili ozljeda Šime Vrsaljka uzrokovali određene poteškoće, onda je teško uopće i zamisliti kako će reprezentacija izgledati kada jednom više ne bude mogla računati na desetku Real Madrida koja će u sljedećoj reprezentativnoj pauzi proslaviti svoj 34. rođedan. Traženje rješenja kojima bi se delegirana odgovornost i kreacija na druge igrače mora sada biti imperativ.
Iako i s prethodno korištenim formacijama 4-2-3-1 i 4-3-3 itekako još ima posla, Dalić je utakmicu protiv Tunisa iskoristio za neuspješni eksperiment s trojicom natrag. Osim vremena koje je nužno za uigravanje novog sustava, reprezentacija u ovom sastavu nema niti osnovne preduvjete igrati tako — prvenstveno zbog činjenice da vrlo mali broj igrača igra u tom sustavu u svojim klubovima, a osim Karla Bartolca niti jedan u obrani, gdje se zapravo gradi igra i stvara višak za daljnje faze napada.
Tunižani su najveće probleme stvarali kroz kontranapade, odnosno hrvatsku obrambenu tranziciju. Sličan problem događao se protiv Azerbajdžana u prvoj utakmici kvalifikacija, kada su gosti svoje dvije najbolje prilike složili tako. Kako Hrvatska u sastavu nema ‘klasičnog’ zadnjeg veznog, ključni preduvjet za rano sprječavanje suparničke kontre je napadačka struktura, odnosno pozicioniranje velikog broja igrača u zonu gdje dolazi lopta. Osim kombinatorike i skupljanja obrane, to dovodi do mogućnosti brzog popravka kroz osvajanje ‘druge lopte’ ako se izgubi posjed. Kako Hrvatska trenutno nema uigranu napadačku strukturu, izravna posljedica bila je manjak stvorenih šansi kod suparničkog, a višak istih kod njenog gola.
Ipak bi bilo veliko iznenađenje da se Hrvatska ne plasira na Europsko prvenstvo. U odnosu na konkurente u skupini, roster svjetskih doprvaka nudi dovoljno individualne kvalitete za odraditi posao do kraja. S obzirom na okolnosti, “odrađivanje posla” i sam plasman ne smije biti jedini cilj. Osim smanjenja ovisnosti o Modriću, reakcije u branjenju prekida i kontranapada te promocija igrača koji će biti nositelji već u sljedećem ciklusu moraju biti dio plana.
Dojam je da Dalić još uvijek sve drži pod kontrolom, osobito zato jer je srebrom na SP-u sebi kupio status i podršku kakve njegovi prethodnici nisu imali, a javnim nastupima si osigurao dodatno zaleđe. No, problemi se gomilaju i raste sjena sumnje u već viđeni scenarij.
