Kaže se da je sreća zapravo samo slučajna prilika za uspjeh koja naiđe kada si napravio sve pripremne radnje kako bi je iskoristio. Antonio Conte je napravio sve pripreme, bio je spreman iskoristiti svoju slučajnu priliku, ali ona nekako nije zapravo naišla. Conte i njegov Chelsea nisu imali sreće.
Kad izgubite utakmicu 3:0, glupo je reći kako ste odradili dobar posao. Ali, glupo ili ne, Conte je svoj posao odradio na vrhunskoj razini, makar je uvjerljivo izgubio utakmicu. Momčad je bila pripremljena, igrači su znali kako se ponašati u kojoj situaciji i koju zonu napasti. Bili su agresivni, poštovali su dogovoreni plan, imali su dogovorene okidače za sva iskakanja i pokrivanja, a svejedno su izgubili. Nogomet je takva igra – možeš izgubiti čak i ako taktički pripremiš utakmicu na vrhunskoj razini. A neki drugi put ćeš proći dalje bez velike igre jer će suparnik biti katastrofalan, čak i ako potroši gomilu novca kao što su to napravili Manchester United i PSG.
Iako je Conte taktički odlično pripremio utakmicu, nije naišao na priliku nego na Barcelonu koja nije bila katastrofalna. Odigrala je – za svoje standarde – solidnu utakmicu. Barcelonini igrači nisu griješili, iskoristili su rijetke pojedinačne greške koje im je ponudio suparnik i na rutinu su odradili svoj plan igre. Ernesto Valverde je vukao taktički logične poteze i dosta solidno je pripremio momčad koja je kolektivno znala kako se ponašati u različitim situacijama. Većinu puta taktički solidno ne bi bilo dovoljno protiv ovako dobro pripremljenog suparnika, ali je Valverde ovaj put na kraju imao sreće.
Bolje rečeno, imao je su sreću imati Lionela Messija.
Conteova nesreća je, osim četiri pogođena okvira gola u dvije utakmice i dva gola primljena kroz noge, to što radi za Romana Abramoviča kod kojeg je svaka iduća utakmica kvalifikacijska i tu odraditi utakmicu u kojoj nema nekih zamjerki nije dovoljno, ako si tu utakmicu izgubio. A zapravo je teško naći zamjerke na Conteov taktički plan utakmice.
Nakon samo tri minute na Plan B
Chelsea se pripremio odigrati sličnu utakmicu kao u prvom susretu. To što je iz njega donio neriješen rezultat s primljenim golom u gostima nije bilo toliko bitno jer znao je da Barcelona neće odbiti igrati i braniti prednost.
A onda je Messi ugasio utakmicu. Bila je tek 20. minuta i utakmica koja je obećavala puno je u suštini već tada bila gotova
Još manje bitno je to što je došao na Camp Nou. Udaljenost tribina i neobično visok kut glavne kamere odaju dojam kako je travnjak na Barceloninom stadionu neobično velik, nasuprot skučenog Stamford Bridgea gdje su prvi redovi terena uz samu aut liniju, a kamera nisko. Često se ponavlja kako se momčadima užasno teško braniti kad dođu Barceloni u goste jer ih čeka teren koji je valjda dva duluma zemlje veći od svih ostalih, što odgovara Barceloninoj kombinatornoj igri.
Naravno, to nema nikakvog smisla i dimenzije terena su zanemariv faktor, samo ilustracija koliko percepcija može prevariti čovjeka. I koliko je opasno u nogometu – koji je sport koji izaziva najdublje plemenske osjećaje – oslanjati se isključivo na dojam kad svoj dojam možete potvrditi ili opovrgnuti i prilagoditi objektivnim statističkim podacima. Dakle, Stamford Bridge je dug 103 metra i širok 67, dok je Camp Nou dug 105 i širok 68 metara. Pošto dužina ionako nije presudna jer Chelsea stoji u zoni unutar 35 metara, suludo je očekivati da po pola metra sa svake strane može biti presudno i da će Conte zbog tog razloga odustati od Chelseajeve zone iz prve utakmice.
Stoga je Conte opet od početka spremio duboki blok 5-4-1 koji je stajao vrlo kompaktno, ali nije bio pasivan. Postojali su koridori pokrivanja i jasni okidači za iskakanja te potrebna preslagivanja.
Koridori dodavanja iz Barcelonine vezne linije prema međulinijskom prostoru su pokriveni, a Chelseajeva kompaktna postavka uvjetuje kruženje loptom oko zone. Dobrim pozicioniranjem Oliviera Girouda Ivan Rakitić nema drugih opcija za dodavanje i lopta mora ići na stranu prema Sergiju Robertu. Chelsea je Barceloni oduzeo opcije za progresiju i usmjerio je tamo gdje želi da Rakitić odigra, jer baš je to dodavanje koje Eden Hazard vreba presjeći, znajući da je Marcos Alonso iza njegovih leđa iskočio preuzeti igrača koji ulazi prema njegovoj zoni.
Međutim, taj plan igre je bio aktualan svega par minuta. Messi je pokupio odbijenu loptu nakon pokušaja proboja i desnom nogom je gotovo iz mrtvog kuta provukao kroz noge Thibauta Courtoisa. Trenutak čiste klase poništio je početne pozicije i nakon samo tri minute natjerao Contea da prijeđe na plan B.
Iz duboke zone Chelsea je prešao u visoki presing pokušavajući oteti loptu visoko i zabiti iz tranzicije iskoristivši tako Hazardovu i Willianovu spretnost s loptom te sposobnost pokrivanja gomile prostora koju ima N’Golo Kanté. Takav pristup nije napravio opipljivu rezultatsku razliku, ali nam je pružio neke zaključke za daljnje faze natjecanja.
Messi ugasio utakmicu
Ernesto Valverde je svojom klasičnom formacijom 4-4-2 donio defenzivnu stabilnost momčadi i derivirao način da se kompenzira manjak radnog momenta napadača, ali oduzeo je trokute koji su bili glavna značajka Barcelonine igre u posjedu. Konkretno, to znači da Barcelona pokazuje kako je ranjiva na presing. U izlasku s loptom od vratara prednja je linija predaleko, a jedini trokut je onaj između stopera, beka i nisko spuštene ‘osmice’, u ovom slučaju Rakitića. Kako je Chelsea izašao visoko s trojicom igrača i prijeti zatvaranjem zamke uz aut liniju, Gerard Piqué mora vratiti loptu vrataru na kojeg iskače Giroud, a kako Cesc Fàbregas po dogovoru odmah prelazi na Andrésa Iniestu, Marc-André ter Stegen mora ispucati dugu loptu i Chelsea dobiva novu priliku za napad.
Dakle, osim što je imao plan za duboku zonu, Conte je pripremio utakmicu i u slučaju da Barcelona povede ili da u kasnijoj fazi mora ići po nadoknađivanje gola u gostima. Chelseajev presing je imao svoje konture, svi su znali svoju ulogu i okidače za reakciju.
U posjedu, Chelsea je igrao svoju klasičnu formaciju 3-4-3, definirajući zonu koju želi napadati. A tu je ključna bila reakcija koju će napraviti Valverde i njegovi igrači.
Kako je Chelsea igrao s Hazardom i Willianom kao krilima vrlo usko, praktički pretvarajući ih u ‘desetke’, Barcelona je morala reagirati. Kako bi spriječili Chelseajeva krila da s Giroudom naprave brojčani višak protiv stopera u centralnoj zoni, Barcelonin bekovi pratili su svoje igrače u sredinu, posebno striktno markirajući Hazarda. Međutim, to je ostavljalo ogroman prostor u krilnim zonama gdje su Chelseajevi bočni igrači u pravilu davali širinu napadu i napadali prostor koji su ostavili Barcelonini bekovi. Ključ za razvoj utakmice bio je kako će reagirati Ousmane Dembélé i Iniesta kao krila koja će morati kompenzirati činjenicu da bekovi nisu na mjestu.
Iako je Dembéléov klizeći start nad Alonsom vrlo upečatljiv trenutak, zapravo je zadivljujuće koliko je odgovorno i pozicijski inteligentno Ousmane Dembélé uopće sprječavao da dođe u situaciju u kojoj mora u zadnji čas spašavati stvari. Chelseajev plan je bio ciljati upravo njega, gađajući onog igrača koji je prije godinu i pol dana došao u Njemačku kao genijalni dribler, ali pomalo sirov igrač bez taktičke obučenosti i prave odgovornosti. Osim jednog puta kad mu je igrač pobjegao, konstantno je bio savršeno pozicioniran – dovoljno blizu Marcosu da iskoči prema njemu ako primi loptu uz aut liniju, a opet u zoni da spriječi dodavanje u dubinu od stopera koji su imali prilično vremena na lopti.
Za Dembéléa ovo je bila fantastično odgovorna partija u kojoj je napravio možda i ključni napor u usmjeravanju utakmice na Barcelonin mlin, ali treba dati i veliku pohvalu Valverdeu koji je očito imao pripremljen odgovor i na Chelseajevu fazu hvatanja rezultata s dogovorenim mehanizmima branjenja glavnih poluga Conteova sustava. U postavljenom napadu se njegova momčad i dalje oslanja na Messija i individualni talent, ne igra taktički savršen nogomet, ali u obrambenoj je fazi Valverde posložio sasvim dobar plan.
A onda je Messi ugasio utakmicu. Ukrao je loptu Fàbregasu, provozao Césara Azpilicuetu i fantastično primijetio dolazak Dembéléa, koji je bio 20-ak metara iza njega i poslao savršenu loptu. Bila je tek 20. minuta i utakmica koja je obećavala puno je u suštini već tada bila gotova. Conte je imao dobar plan, ali nije imao sreće.
Rezultatski gledano, Barcelona glatko prolazi u četvrtfinale. Imala je sreće. Bolje rečeno, imala je sreće imati Lionela Messija.
