“Primili smo prelagano ta dva pogotka, ono što prije nije ulazilo, sada je olako ušlo”, izjavio je Zlatko Dalić nakon što je Hrvatska remizirala sa Slovačkom u Gradskom vrtu. “Obrana u prekidima nam je bila dobra u zadnje vrijeme i ovaj pogodak poslije centaršuta u peterac nismo smjeli primiti.”

Dalić nije eksplicitno imenovao krivca, ali jasno je rekao da se situacija morala obraniti. Uostalom, svaki gol kojeg momčad primi je uvreda vrataru, a Dominik Livaković je prvi vratar hrvatske nogometne reprezentacije i čovjek koji je stajao u petercu kroz koji je prozujala lopta.

Tek sada ćemo vidjeti koliko Dalić zapravo vjeruje Livakoviću i smatra li ga još uvijek prvim golmanom reprezentacije u kojeg će se pouzdati

Jedna od karakterističnih stvari za golmane — a pogotovo za golmane u reprezentaciji, gdje nema treninga na kojima se može nametnuti — jest poštivanje hijerarhije. Najbolji primjer za to je Danijel Subašić. On je godinama bio zamjena Stipi Pletikosi i odrađivao je povremeno tek prijateljske utakmice, a u prvi plan je uskočio kada se Pletikosa povukao. Od tog trenutka Subašić je postao prvi vratar. Sve službene utakmice u kojima je bio zdrav je branio, nijednu od njih nije proveo na klupi. Jednostavno, prvi vratar je sigurnost. On se ne mijenja, ne rotira i ne odmara; momčad počinje od njega.

Sličan put onom Subašićevom je prešao i Livaković. Počeo je kao treći golman i za reprezentaciju je debitirao u prijateljskoj utakmici protiv Čilea na kineskoj turneji Ante Čačića, a onda mu je Dalić kao drugom golmanu dao priliku u prvoj postavi protiv Engleske u Ligi nacija i u prijateljskoj protiv Jordana koja se igrala tri dana kasnije. Bila je to Dalićeva taktička odluka uslijed ozljede i loše forme Lovre Kalinića, ali hijerarhija se ponovo poštovala. Livaković je nakon Jordana preselio natrag na klupu i na njoj je proveo idućih pet službenih utakmica dok je Kalinić hvatao formu. Na gol je ponovo stao u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo protiv Walesa u lipnju 2019. i to je bilo to. Tu je postao prvi vratar hrvatske reprezentacije. Od idućih 19 službenih utakmica, Livaković je branio u svih 19.

Grbićevi jaki aduti

Status prvog golmana reprezentacije je dobio apsolutno zasluženo. Generalno gledano, Livaković je najbolji hrvatski vratar u zadnjih nekoliko godina. Pokazuje najveći stupanj konstantnosti; ima dovoljno iskustva jer je odradio već osam sezona u seniorskom nogometu, a dovoljno je mlad da konstantno raste i dodatno razvija svoje kapacitete. Ima jako dobre reflekse, sjajno čita situacije oko sebe i izvrsno se postavlja na udarce. Ima i svojih mana; loše igra nogom i vrlo rijetko istrčava na ubačaje, ali je pokazao sasvim dovoljno da prigrabi ‘jedinicu’ u trenucima kada je Kalinić nakon ozljede izgubio mjesto u Aston Villi i upao u krizu forme.

Jedino pitanje jest smatra li Dalić još uvijek da je Livaković njegov prvi golman.

Problem je bila ona 20. utakmica. Nakon niza susreta kojima je Livaković bio prvi izbor, Dalić je protiv Slovačke i Slovenije odlučio na gol staviti Ivicu Ivušića. Livaković je bio zdrav, spreman i branio je u Rusiji na početku ciklusa od tri uzastopne utakmice, ali Dalić se u druge dvije odlučio za Ivušića i tako pokazao da nema povjerenje u svoju jedinicu. Ivušić je branio sjajno, u prvoj utakmici protiv Slovačke je imao niz dobrih intervencija i pokazao se kao iznimno zanimljivo rješenje u kombinaciji s Dalićevim stoperima, ali protiv Cipra i Slovačke je opet branio Livaković. Ivušić je bio ozlijeđen i izbornik je na gol poslao Livakovića.

U suštini, to je bila sasvim logična odluka. Ivušića nije bio na raspolaganju, Ivo Grbić je tek počeo braniti nakon što je cijelu sezonu proveo na klupi Atlético Madrida, dok je Simon Sluga po svim objektivnim parametrima ispod njih trojice. Livaković u tom trenutku naprosto nije imao konkurencije i morao je braniti.

Međutim, sada Dalić ima nešto drugačiju situaciju.

Ivušić se još uvijek oporavlja od ozljede, ali Grbić je ušao u ritam utakmica i standardno brani za Lille. Odradio je 11 utakmica u Ligue 1 i na to je nadodao četiri u Ligi prvaka, gdje je protiv Seville bio posebno impresivan. I nije samo da brani redovito, Grbić brani i jako dobro. Prosječno ima 3,2 obrane po utakmici s postotkom uspješnosti od 73 posto, a uz obrane udaraca ima u prosjeku i 1,3 otklonjene opasnosti po utakmici, u što se najviše ubrajaju istrčavanja i pokupljeni opasni centaršutovi. Upravo oni elementi koji su Livakoviću najveći problem u igri.

Međutim, još bolji indikator Grbićeve forme kojom se nameće kao izbor za reprezentaciju je napredna statistika. Tih 73 posto obrana ne mora značiti da je dobro ako mu se momčad brani u bunkeru i dopušta 20-ak udaraca prema golu iz daljine, jednako kao što ni 65 posto ne mora biti loše ako igra u momčadi s visokom zadnjom linijom pri čemu se često nađe oči u oči s napadačem. Koliko je Grbić dobar najbolje svjedoči omjer primljenih golova i PSxG-a, StatsBombove metrike koja gleda samo udarce koji idu unutar okvira gola i daje ocjenu koliku šansu imaju da završe u golu. Tu Grbić ima pozitivan omjer i spada u 10 posto najboljih vratara u ligama Petice.

Pitanje pritiska

Upravo tu se krije još jedan opipljiv adut koji Grbić ima u svojim rukama. Kada analiziramo njega, Livakovića i Ivušića, dolazimo do zaključka kako je riječ o vratarima slične razine. Sva trojica imaju određene vrline i mane, ali nijedan od njih nema toliko izraženu manu da bi ga diskvalificirala iz izbora za prvog golmana. Grbićev adut je to što igra u Francuskoj. On je već napravio iskorak na razinu kojoj Livaković već nekoliko godina teži; standardan je na golu u klubu lige Petice, igra Ligu prvaka i tu nad konkurentima ima komparativnu prednost. Ako imate trojicu podjednakih, onda je logično uzeti onoga iz najjače konkurencije.

Ali svejedno, iz perspektive hijerarhije momčadi, logično bi bilo očekivati da će Livaković odigrati utakmice protiv Malte i Rusije. Poznaje stopere, igrao je s njima i nalazi se u poznatoj situaciji. Na kraju krajeva, Livaković je odradio sve utakmice kvalifikacije osim one dvije u kojima je prednost dobio Ivušić, bilo bi fer da dobije priliku završiti ciklus.

Međutim, tek sada ćemo vidjeti koliko Dalić zapravo vjeruje Livakoviću i smatra li ga još uvijek prvim golmanom reprezentacije u kojeg će se pouzdati.

Uostalom, ne bi bilo pretjerano obzirno niti gurnuti Grbića u ovakvoj situaciji, u kojoj Hrvatskoj u zadnja dva kola trebaju dvije pobjede i nema prostora za kiks. Gurnuti Grbića u vatru onda kad nema ni najmanjeg prostora za pogrešku znači staviti mu na vrat ogromnu odgovornost i opasnost da postane žrtveno janje u slučaju neuspjeha. Jedina pozitivna stvar tu je to što Grbić, po vlastitim riječima, prihvaća pritisak kao motivacijski faktor.

“Ljudi koji su dole odgojeni, u Splitu i Dalmaciji, taj mentalitet im može biti samo prednost”, ispričao je Josipu Kordi u Tribininu podcastu. “Taj mentalitet me samo gura prema naprijed, meni pritisak odgovara.”

Dalić i njegov stožer odlučit će koliko će pritiska nakrcati na njegova leđa. Bilo bi pretjerano reći kako je Grbić na vratima. Ali promatrajući povijest Dalićevih poteza prema Livakoviću i upoznavajući što u svojim izjavama između redova katkad kaže, itekako se može zaključiti da je Grbić pred vratima.

Ukratko, nemojte se čuditi ako izbornik već protiv Malte iznenadi odabirom golmana.