“Od sredine prošle godine natežem se s koljenom, a sada se, nakon US Opena, pojavila prilično velika bol”, izjavio je Čilić u studenom prošle godine, nakon što je otkazao nastup na Davis Cupu. “Razmišljao sam i o artroskopiji. Za ovo treba vremena, najmanje tri tjedna za oporavak, a lani nisam imao taj luksuz. Pripreme sam započeo ranije, a bol se pojavila već u Australiji, za vrijeme Australian Opena”, nastavio je, referirajući se, dakle, još na onaj prošlogodišnji meč s Robertom Bautistom Agutom, u kojem je posrnuo u petom setu.

Nemojte me baš uzeti za riječ, ali moguće je da se radi o tzv. ‘skakačkom koljenu’ — upali patelarne tetive, što je prilično nezgodna i uporna ozljeda, zbog koje je, primjerice, Domagoj Duvnjak na koncu morao na operaciju.

Da u Čiliću još gori vatra mogli smo se uvjeriti na Australian Openu

“Ta tetiva konstantno mi stvara problem i dugo se vrtim u začaranom krugu”, ispričao je zapravo tipičnu priču s ATP cirkusa; jednostavno, sezona traje skoro pa cijelu godinu pa možete ili propustiti koji mjesec na Touru, ispasti iz forme te skliznuti u renkingu da biste se u potpunosti zaliječili; ili se možete nastaviti kljukati protuupalnim lijekovima, koji često razaraju i želučanu sluznicu, krpati se i vucarati, razne ozljede i ozljedice kako-tako držati pod kontrolom, te uspijevati održavati renking pa i formu. Zbog prirode tog cirkuskog natjecanja velika većina igrača testira vlastite granice bola do krajnosti i odabire potonju opciju, ali taj balon mora negdje puknuti.

“Rekao bih da je posljednjih četiri, pet godina bilo prilično intenzivno i dogodilo se da me usred sezone, tamo negdje od travnja, ščepao baš veliki umor”, objasnio je Čilić i druge razloge pada. “Osjećao sam se baš potrošeno, bez imalo energije. Počeo sam manje trenirati i u takvom ritmu forma je kaskala, samopouzdanje je palo. (…) Frustracija je bila sve veća, emocionalno sam se ispraznio. Možda sam preforsirao tijelo, očito sam platio danak stalnog igranja na visokoj razini i kad sam počeo padati, skroz sam pao.”

Ambicija protiv realnosti

Da, točno to; Čila nam je zapravo sve pojasnio. Nakon gotovo pet godina među 15 najboljih dogodilo se da je pregorio, kao što je u jednom trenutku pregorio apsolutno svatko tko je u ovoj eri bio duže u vrhu: “Vjerojatno sam se u prošlim sezonama previše opteretio, pričao sam i o želji da dođem na broj 1 kad sam bio treći na rang listi, pričao sam o osvajanju Grand Slam turnira…”, rekao je još.

Čilić je uzeo preveliki zalogaj, čega je očito i sam svjestan.

Naime, u kontekstu konzistentnosti 2018. je zapravo bila najbolja sezona u njegovoj karijeri — bolja i od 2014., kad je uzeo US Open. Marin je došavši do trećeg mjesta ostvario career-high, igrao je finale Australian Opena, osvojio je ATP 500 u Queensu, komotno se plasirao na završni Masters te uza sve to, Hrvatskoj je donio naslov Davis Cupa. Preveliki zalogaj krio se u tome da je iz cijele jednadžbe mogao, pa i morao izbaciti priču o ganjanju renkinga; jasno, dobri rezultati polučit će sami po sebi bolji renking, ali ako baš i to zapikirate, odigrat ćete koji turnir koji možda i ne biste trebali, trenirat ćete onda kad i možda ne biste trebali, a razumije se, kljukat ćete se i s protuupalnim lijekovima.

Uostalom, već smo pisali zašto su takve najave bile nerealne, pa i naivne, pogotovo ove s brojem 1; da, Čilić je zasjeo na poziciju broj 3, ali uglavnom zbog lošije konkurencije te se na njoj zadržao svega tri mjeseca. Jednostavno, za biti broj 3 ili broj 1, čak i kad su Novak Đoković i Andy Murray upravo pregorjeli, trebate biti konzistentni; treba biti u završnicama velikih turnira manje-više stalno, a realno, Čila u svojoj karijeri to nikada nije uspijevao. Ok, čovjek je ambiciozan, ali u isto vrijeme treba biti realan i pragmatičan; Čila je uvijek je bio igrač koji u pojedinim dijelovima sezone igra dobro i naprosto ima rupe, a osobito je nekonzistentan ili prosječan na Mastersima — overall u karijeri ima 65 posto pobjeda, a na Mastersima svega 54 posto, što je, malo je reći, premalo.

Uza sve to, te 2018. si je uzeo obvezu ‘iskupiti’ Davis Cup iz 2016., odigrao je šest mečeva za repku te na kraju sezone nije imao vremena za pravilnu rehabilitaciju, a nova je već kucala na vrata — trebalo je braniti bodove, a prvo je na redu bilo finale Australian Opena… Balon se ubrzo počeo ispuhivati.

Borba nije gotova

U četvrtak je Čilić u drugom kolu Marseillea ispao od Denisa Shapovalova i vjerujem da su se ponovno zakotrljale razne priče, između ostalog i ona definitivna, koju je valjda nemoguće pobiti: ona da je gotov.

Ne bih se s time složio i čini mi se da ne postoji dovoljno dobra argumentacija koja bi pobila tezu da se do, recimo, kraja godine može vratiti u top 15 ili top 10, iako uistinu zazirem od prognoza. Ajmo to tako sročiti da Mrnju naprosto ne treba otpisivati, pogotovo jer i konkurencija — osobito mladići — dosta oscilira, pa za ulazak u top 15 i nije potreban neki preveliki broj bodova, a niti Čila ima bogznašto za braniti. Naravno, primarni razlog zašto ga vraćamo iz ‘mrtvih’ jest taj što je konačno imao pet tjedana za rehabilitaciju i što je koljeno navodno u redu, a u prosincu je zračio optimizmom.

“Ovo je rijetkost da sam imao tako dug period, jer od 2013. nisam imao pet-šest tjedana za pripreme, što će mi, vjerujem, stvarno pridonijeti u novoj sezoni.” Netko će možda reći da je Čila naprosto prošao svoj zenit, pa i da je s 31. na leđima ušao u godine kad tenisači polako posustaju. Pa, vrlo vjerojatno više neće imati sezonu kao 2018., ali poanta je upravo u tome da bolje rasporedi snage; također, pisali smo da ATP u vrhu stari.

Đoković, Rafael Nadal, pa manjim dijelom i Roger Federer, samo su predvodnici novog trenda, onog da igrači u svojim 30-ima mogu reproducirati igru iz 20-ih. Gael Monfils se s 33 godine približio svom renkingu karijere, tenis svog života zadnjih godinu-dvije, kao i career-high, igraju i ostvarili su 32-godišnji Fabio Fognini i 31-godišnji Bautista, Stan Wawrinka opet kuca na vrata top 10 s 34 godine, Kevin Anderson i John Isner, debelo u svojim 30-ima, bili su do prije nekoliko mjeseci top 10 igrači…

Drugim riječima, ako uistinu ostane zdrav — u Marseilleu je, nažalost, tražio medical za drugo koljeno, ali preko glasnogovornika HTS-a Igora Rajkovića poručio nam je da “nije ništa ozbiljno” — pa i ako klikne s relativno novim trenerom Wayneom Ferreirom, nema razloga da se Mrnju olako otpisuje, pa i da on ne sanja o još jednom finalu Grand Slama, pogotovo ako mu se i neke druge okolnosti poklope, kao što realno i jesu u prethodna dva slučaja. Međutim, svaki povratak je proces; Čila je trenutno lošije rangiran, suparnici su jači u prvim kolima, nekad nemate sreće sa ždrijebom, dogode se jedan, dva gusta poraza, samopouzdanje padne i upadnete u glib iz kojeg se teško iskobeljati. Poraz od Shapovalova jedna je od prvih takvih, psiholoških prepreka.

Da u Čiliću još gori vatra mogli smo se uvjeriti na Australian Openu, pogotovo u meču protiv Bautiste. Ne znam koliko ste primijetili, ali više od one brutalne faze igre kad je nanizao 11 gemova, impresionirala je činjenica da nikada u životu nismo vidjeli temperamentnijeg Čilića, pogotovo u tom petom setu. Čilića koji učestalo bodri samog sebe, stišće šaku i pravi onu svoju ružnjikavu, ali zdravo bahatu facu te strastveno proživljava poene, prkoseći onom Čiliću od godinu dana ranije; onom koji se povlači u sebe, ima onaj blago izgubljeni i prazni pogled te takoreći postupno izjeda samog sebe i predaje se grizodušju i malodušju.

Borba je to koju Čilić proživljava cijelu svoju karijeru, ali mnogi, nažalost, ne shvaćaju da je to borba koju proživljava apsolutno svaki tenisač. I velika većina njih tu borbu zapravo gubi. Čila je, što se mene tiče, tu borbu odavno dobio, ali puno važnije od toga jest ono što on sam osjeća — a to je da ta borba još uvijek nije gotova.