Kako opisati to što se jučer dogodilo na jednom teniskom terenu u američkoj saveznoj državi Ohio, u gradu Cincinnatiju? Kako opisati ono što su ondje radili izvjesni Novak Đoković i Carlos Alcaraz, u vremenskom razdoblju od tri sata i 49 minuta?
To je pitanje koje si uvijek možete postaviti nakon jednog ovakvog meča. Meča koji je trebao završiti nekoliko puta ranije, ali je onda pronašao neki svoj način da se to ne dogodi. Meča u kojem je taj Alcaraz imao meč loptu u tie-breaku drugog seta, samo da bi kasnije sam spašavao četiri meč-lopte — neke od njih na sad već sebi svojstven nestvaran način — i samo da bi u konačnici ipak posustao u tie-breaku trećeg seta. A onda i sjeo na onu svoju klupu te stao nekontrolirano plakati, dok je evidentno iscrpljeni Đoković morao objašnjavati što se to točno sve dotad događalo i što se to na kraju i dogodilo.
“Jedan od najtežih i najuzbudljivijih mečeva koje sam ikada u životu odigrao”, pokušao je nekako posložiti misli, pa kasnije još dodao, direktno se obraćajući svom novom velikom rivalu: “Čovječe, ti nikad ne odustaješ… Isuse Kriste”. Samo da bi — i dalje suznih očiju, ali ipak uz smiješak — Carlitos dobacio da “Španjolci nikad ne umiru”, na što je Nole pomalo zajebantski rekao da je to već negdje bio iskusio…
Uistinu je taj jučerašnji meč, o kojem će neki budući zgubidani poput mene jednog dana pisati, podsjetio na onaj sasvim neopravdano pomalo zaboravljeni između Rafaela Nadala i Đokovića u polufinalu Mastersa u Madridu 2009. Slično kao što onda Rafa neko vrijeme nije imao odgovarajuću energiju na terenu te se mučio s nekim zdravstvenim tegobama, jučer je Đoković imao poprilično veliku fizičku krizu iz koje se ipak uspio izvući. A onda i odlučio produžiti ‘termin’ na skoro četiri sata.
Čini mi se da Đoković nema više tako puno vremena kako se sve donedavno (naivno) zaključivalo; Alcaraz raste iz tjedna u tjedan
Đoković je, boksačkom terminologojim, bio na konopcima i trebalo mu je zadati taj još jedan jedini udarac da bi ga se dokrajčilo. Kako je i sam kasnije pričao u sličnom kontekstu, vrlo vjerojatno je bio na rubu toplinskog udara i posljedice velike vrućine — meč je započeo u 16:30, na 35 Celzija, što na terenu zasigurno djeluje više — počeo je osjećati negdje na sredini prvog seta, taman kad je brejknuo Alcaraza.
Tu odmah treba istaknuti jednu stvar. Nije se radilo samo o pomalo i opasnim uvjetima za igru, već se radilo i o tom malom čudovištu s druge strane mreže koje vas obično tjera da jako puno radite za poene. To se zapravo i događalo i vjerujem da će taj nedostatak takozvanih ‘besplatnih’ poena u ovom matchupu s vremenom postajati sve veći problem za Đokovića. Koliko se god on u stanju prilagođavati, protiv raspoloženog Alcaraza to jednostavno nije izvedivo. Dotični inače ove sezone na reternu prvog servisa osvaja 36,9 posto — zadnji put je 2012. netko u jednoj sezoni imao više, a bio je to Rafa, s 37,8 posto — a mislim da ne treba biti osobito talentiran kako bi se primijetilo i koliko je dobar kad je u podređenom položaju u poenu.
Razlozi za strah
Đokoviću su jučer u prvom dijelu meča ti spektakularno spašavani poeni — valjda kao da gleda (mlađeg) sebe, s tim da je Carlitos za nijansu ili dvije ipak atletičniji — često narušavali samopouzdanje i trebalo mu je neko duže vrijeme da pronađe svoj prvi servis. U prvom setu je na prvoj servi osvajao samo 48 posto poena, i to s 58 posto ubačaja prvog servisa. Alcaraz je onda u međuvremenu postao i nešto strpljiviji u izgradnji poena; u suštini, on se može kamuflirati i ‘glumiti’ Đokovića, i to tako da u tome katkad djeluje bolje nego on sam. Sve je to jučer dovelo do toga da se Đoković počeo opasno fizički mučiti; u jednom trenu zatražio je i medicinski timeout koji mu je očito pomogao i na kraju je uspio izbjeći (pre)lagani poraz koji se na neki način činio neminovnim.
Problem je onda možda bio i u tome što se Alcaraz jučer nije dovoljno bojao tog Đokovića, odnosno nije se dovoljno bojao poraza od njega.
Imao je tri razloga da se ne boji. Prvi je taj što je taj strah uspio prevladati na Wimbledonu i finale jednog Mastersa protiv Đokovića stvarno mu se više ne čini takvim stresom. Drugi je taj što se Alcaraz, kad je na nekom svom vrhuncu ili makar blizu njega, ne treba bojati nikoga, a treći upravo to što je Alcaraz lagano mogao prepoznati koliko se Đoković stvarno fizički mučio.
Problem je u tome što je granica između nekakve zdrave i u ovom slučaju nezdrave opuštenosti poprilično tanka; odnosno, Alcarazu se dogodilo ono o čemu smo već pisali; otišao je u overconfidence i malo je podcijenio Đokovića. Fokus je potpuno izgubio na svojem servis-gemu kod rezultata 4-3 u drugom setu i meč se počeo komplicirati, a tome nije odmogla ni činjenica da se Đoković fizički sve bolje osjećao.
Što konkretno ovaj meč znači za njihovo rivlastvo te generalno za budućnost tenisa, kako ovu bližu, tako i onu malo dalju?
Pa, osim što su se svi kolege tenisači vjerojatno usrali u ionako već zasrane gaće dok su ga gledali, mislim da u nekom dugoročnom smislu ova Đokovićeva pobjeda neće biti toliko bitna, koliko god to možda zvuči krivo i podcjenjivački. Jest, da, dala mu je potrebno samopouzdanje koje mu oscilira u ovom matchupu, ali opet ostaje dojam da je dosta toga bilo u Alcarazovim rukama i da je on toga potpuno svjestan; jučer možda i previše kao što smo rekli. Ono što želim reći je to da mi se čini da Đoković nema više tako puno vremena kako se sve donedavno (naivno) zaključivalo; Alcaraz raste iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec i vjerujem da će ga, kao i svakog pravog šampiona, ovaj poraz dugoročno učiniti jačim.
Po svojim zakonima
Hoćemo li tome svjedočiti već na US Openu? Ili hoćemo li svjedočiti još jednom njihovom perverzno dobrom ogledu?
Rekao bih da to sada svi na neki način očekuju, ali mislim da isto tako treba biti oprezan; US Open je praktički najmanje predvidljiv Grand Slam, barem je tako u zadnjih desetak godina, i to dobrim dijelom zbog umora koji se već nakuplja kod onih najboljih. Ovaj bi meč onda mogao biti i kontraproduktivan u kontekstu US Opena, po mom skromnom sudu možda još i više za Alcaraza nego za Đokovića. Unatoč tome što je znatno mlađi, ipak je odigrao skoro 20 mečeva više ove sezone, zbog (nepotrebnog) odlaska na Hopman Cup nije imao odgovarajući odmor nakon Wimbledona — zato i jest tako dugo kašljucao s formom tijekom ova dva Mastersa — ovog tjedna se podosta i fizički i psihički potrošio i ne bi bilo toliko čudno, a kamoli katastrofično da mu se dogodi jedan lošiji meč iz kojeg se možda neće moći izvući.
S druge strane, taj dečko živi po nekim svojim zakonima koji nemaju baš puno veze s razumom, a mislim da uopće nije potrebno naglašavati kako mu i onaj ‘malo’ stariji kolega živi u nekom svojem svijetu. I bez obzira na (negativne) posljedice koje bi ovaj meč mogao imati po njih, mislim da ga ni jedan ni drugi ne bi mijenjali za išta na svijetu.
Jer bio je to jedan od onih rijetkih mečeva; mečeva nakon kojih i nije toliko bitno tko je pobijedio. Bitno je da se uopće dogodio.
