Doduše, nije to bilo prvi put u meču da se Nadal nalazi u nezgodnoj situaciji. Još tamo nakon sat vremena i 40 minuta igre, kod vodstva od 1-0 u setovima za Novaka Đokovića i 4-4 u drugom, bio je suočen s dvije vezane break lopte. Već tada se u glavi manjinski zastupljenih vječnih pesimista i katastrofičara počela rađati ona zastrašujuća pomisao, ali Rafa ju je odagnao s dva za sebe ne baš karakteristična poena — dva servis winnera, što je i Đoković morao popratiti svojim uobičajenim gestama koje su odavale nevjericu: “Ma ti me jebeš…”, kao da je govorio svojem boksu.

Točno 22 minute kasnije, sad kod rezultata 5-5, Nadal je ponovno bio suočen s break loptom i ponovno je odigrao servis winner, a Đoković je ponovno sebi svojstveno reagirao, sad uz smiješak pun cinizma i pogled prema nebesima. Kao da ne igra protiv Rafaela jebenog Nadala kojem je u prethodnih osam ogleda na zemlji uspio uzeti svega dva seta.

Dok prolazi još jedan Masters u Madridu, nedostaju li vam, kao i meni, Rafa i Nole?

Sad je, dakle, 6-5 za Đokovića u trećem setu, a na onoj tamnozelenoj kutiji smještenoj u kutu terena stoji 3:36. U međuvremenu su inače obojica imali i medicinski timeout, vjerojatno usput spominjući liječniku i da bi radije izdahnuli na ovom terenu nego izgubili, a kamoli predali ovaj meč. Bilo je to, kažu neki, prvi put da su odlučili umrijeti skupa. “Doktore, kako da vam to kažem…”, čulo se kako Rafa govori dotičnom, kad mu je ovaj stao tumačiti da se s parcijalnom rupturom hvatišta ilitobijalnog trakta ne može igrati tenis. Sada je, dakle, 6-5 za Đokovića, 15 oba, kad Nadal radi dvostruku pogrešku, a dotad neobično apatičnom Magičnom kutijom prvi se puta prolama kratki uzdah, pa žamor, pa pljesak podrške.

I ne, nije moguće. Naravno da nije moguće.

Nitko ne pobjeđuje Rafu na zemlji

Točno četiri minute kasnije nalazimo se u još jednom tie-breaku. One dvije prijateljice i dalje blebeću o kojekakvim pizdarijama, a čak i oni vječni pesimisti i katastrofičari sad djeluju razdragano i veselo. “Što mi je bilo da sam to pomislio?”, misli i smije se samom sebi jedan od njih, nesvjestan da i dalje nervozno miče nogama. Ne uspijeva ga pokolebati ni to što Đoković tie-break otvara asom. Ne znam, ali možda je stvar i u tome što Nole tada još uvijek nema status Partibrejkera i ljudi ga ne doživljavaju kao veliku prijetnju; dapače, neki od prisutnih sad se usude i zapljeskati mu, a neki, poput direktora turnira, legendarnog Manuela Santane, imaju spokojni smiješak na licu. Rafa Nadal ne gubi mečeve na zemlji, pogotovo ne ovakve mečeve na zemlji, i sutrašnje finale bit će susret o kojem svi sanjaju.

Taj je Rafa Nadal, usput budi rečeno, u nizu od 32 pobjede na toj zemlji, a od Mastersa u Monte Carlu iz daleke 2005. do dana današnjeg je u 137 mečeva na ovoj podlozi ostvario 135 — slovima: STO TRIDESET PET — pobjeda. Veća je, dakle, vjerojatnost da će one dvije kokoške prestati pričati za vrijeme meča nego da će Nadal izgubiti meč na toj zemlji. Upravo je zato Santana tako spokojan. I upravo se zato neki usude zapljeskati Đokoviću.

Točno dvije minute kasnije, sad kod 2-2 u tom tie-breaku, jedan spori, ali nezgodni Đokovićev servis na van na deuce strani Nadal baca u out, a u publici se opet zakratko javljaju uzdah i žamor. “Ma je li moguće?”, pitaju se neki, pa odmah mašu glavom, kao da žele što prije otjerati tu pomisao.

Nije moguće, naravno da nije moguće; da nije moguće potvrđuje i sam Nadal, koji odigrava jedan fantastičan poen. Dugačak poen završava ubojitim backhand cross court winnerom koji Magičnu kutiju konačno diže na noge. Nitko ne pobjeđuje Rafu Nadala na zemlji, pogotovo ne u jednom ovakvom meču na zemlji. Nitko, a kamoli jedan Novak Đoković, tada još uvijek samo onaj Treći.

Pa ipak, točno tri minute kasnije na semaforu stoji 4-3 za Đokovića. Nije toliki problem ni u tome što Đoković vodi — mislim, trebao bi to dobiti Nadal — već u tome što je Rafa izgubio poen kakav inače ne gubi. Bila je to jedna duga izmjena, a on je jedan ne osobito teški forehand cross court s puno topsina prekuhao za centimetar ili dva; upravo se zato Magičnom kutijom prolama sad već malo duži uzdah, pa onda i žamor. Ma je li moguće, pitaju se neki, a oni najslabiji među njima, oni iz redova vječnih pesimista i katastrofičara, poginju glavu i ruke sklapaju kao da će se početi moliti. “Daj, Nando, sredi se”, jedna supruga laktom gura jednog od takvih, svog muža koji je preko poznanika uspio nabaviti karte za ložu.

Oleee, Ole, Ole, Olee…

Nekih 90 sekundi kasnije, a sad kod 4-4 — jer niste valjda pomislili da… — Đoković jedan slabi i plitki Nadalov retern napada forhendom i izlazi na mrežu; intencija je dobra, ali izvedba i ne baš. Njegov tzv. approach shot nije dovoljno dubok, a najgora stvar od svega je ta što ga je uputio Rafi na forhend; napasti Nadala tako loše i još ga napasti preko njegova forhenda… Suvišno je uopće govoriti kako to završava. Sada, međutim, Rafa ne odigrava jedan od svojih trademark passing udaraca, već se njegov forhend po dijagonali zaustavlja u mreži. “Ma je li moguće…”, hvata se i sam za glavu, “da sam ovo promašio?!” Magičnom kutijom prolama se dosad najduži uzdah, pa žamor, a sad se čak i oni nepokolebljivi primaju za glavu i lagano počinju paničariti.

Možda je stvarno moguće?

Nekih 40 sekundi kasnije, nakon što je Rafa s ad strane odigrao u kritičnim trenucima sebi svojstven servis na van te zaradio servis winner, izjednačivši na 5-5, ponovno je uslijedio jedan dugi poen. Dugi poen koji Rafa na zemlji, u ovakvoj situaciji — doduše, kad je uopće bio u ovakvoj situaciji?! — inače ne gubi; inače ne gubi, ali sada se događa da jedan bekend po dijagonali ponovno šalje u mali out. “Out? Out?? Jel’ on to rekao out??!”, ustaje se sada i polako puca i taj nepokolebljivac koji je jednom davno vjerovao u to da Rafa ne može izgubiti na toj zemlji, dok je onaj vječni pesimist i katastrofičar sad već izbezumljen te svojoj supruzi govori da je samo donijela nesreću Nadalu.

Bila je to, dakle, nakon tri sata i 51 minute igre, meč lopta za Đokovića. Na njegovu servisu.

I jedan, dva, tri, pet, osam, 18 udaraca loptice o tlo i…

I konačno: Raaa-fa, Raaa-fa… Pa Oleee, Ole, Ole, Olee…

Nije moguće, naravno da nije moguće.

Bilo je to, kažu neki, najbolje spašavanje meč-lopte ikad viđeno. Ono što sa sigurnošću znam jest to da mi svaki put kad gledam ovaj poen, bez da mogu objasniti zašto, krenu suze na oči.

Od spašene se meč-lopte, pa ni suza, međutim, ne može dugo živjeti. Nekih 90 ili koliko već sekundi kasnije, a nakon što je taj očito barem žilavi i gumeni Đoković odigrao sličan poen ovom od maloprije, taj takozvani poen s mudima, događa se i njegova druga meč lopta. Sad se i on sam počinje križati i pogledavati prema nebesima, ali kao da bi se Bog uopće htio uplesti u jedan ovakav ljudskog života vrijedan obračun?

I publika je, naravno, opet na rubu. Jasno, više se ni ne može raspoznati razlika između nepokolebljivaca i vječnih pesimista i katastrofičara; neki od njih naglo ustaju sa svojih stolica, vrte se kratko u mjestu, pa opet sjedaju, shvaćajući da ipak ne mogu otići na neko drugo mjesto. E da, sad čak i gospodin Santana rukama trlja oči: “Čekaj, jel’ ja to dobro vidim?”, prolazi mu kroz glavu dok neuspješno pokušava odati dojam neutralnog promatrača.

“Znao sam, znao sam!”

I jedan, dva, tri, sedam Rafinih udaraca loptice o tlo i…

Raaa-fa, Raaa-fa… Oleee, Ole, Ole, Olee…

Bilo je to, kažu neki, drugo najbolje spašavanje meč-lopte svih vremena. Ono što znam sa sigurnošću jest to da se od spašene meč-lopte ne može dugo živjeti. Nekih 45 sekundi kasnije Đokovićev retern odlazi u out i sada, nakon tri sata i 57 minuta igre, ako je vjerovati onoj tamno zelenoj kutiji, Nadal ima prvu meč loptu. To je, dakle, to. “Znao sam, znao sam!”, slavodobitno i glasno sada govori onaj muž te luđački ljubi, grli i pritišće svoju i dalje malo ljutitu suprugu.

I jedan, dva, tri, pet, sedam, pitajboga koliko Đokovićevih udaraca loptice o tlo i…

Jedan čudan poen u kojem je Đoković imao i malo sreće. Zašto sreće? Zato što je odigrao nerezonski i prosječan drop shot; niti ga je dobro maskirao, niti je Rafa bio daleko iza osnovne crte, niti je onda barem sam udarac bio savršen pa da je imao niski odskok. Drugim riječima, Nole je bio stisnut i, kako to često biva u takvim situacijama, htio je što prije završiti poen; upravo je zato nekoliko trenutaka kasnije, s usana se dalo pročitati, Toni Nadal rekao: “Muy mal”, ili jako loše, misleći zapravo na to da je Rafa trebao odigrati bolje na taj drop, svjestan kakva je to prilika bila. Od pretjeranog razmišljanja, međutim, ne može se dugo živjeti i nekih 40 sekundi kasnije, nakon servis winnera, Đoković je imao novu, treću meč loptu. Ujedno i posljednju.

I što vi mislite; je li stvarno moguće?

I dok prolazi još jedan Masters u Madridu, nedostaju li vam, kao i meni, Rafa i Nole?