Moram priznati onda da sam se prije katkad znao bojati i pisanja. Bojao sam se da nemam to u sebi ili da, u najmanju ruku, neću na pravi način reći ono što želim reći. Danas se i dalje svega bojim. I dalje se ponekad bojim izaći na ulicu i biti ono što jesam. Mogao bih sada ponuditi i neke uzroke toga, ali možda nije pravo vrijeme za raditi neku psihoanalizu samog sebe. Barem ne ovako javno jer, jebiga, ipak se i toga malo bojim. Bilo kako bilo, ono što mogu sa sigurnošću reći jest to da me taj strah ipak na toj nekoj osobnoj razini sputava i blokira. Zbog tog usranog straha ne mogu doći do dubokog, pravog i čistog sebe i jedina pozitivna stvar u cijeloj priči jest ta da sam barem svjestan toga. Svjestan sam i nije mi problem reći da se bojim.

Sad, naravno, ide onaj obrat u priči koji kaže da postoje ljudi koji se ne boje.

Alcaraz se jučer nije bojao. Odnosno, bojao se jer, božemoj, svi bi se jučer bojali, ali pronašao je način kako taj strah iskontrolirati

OK, to je zapravo mit, jer apsolutno svi bi se, primjerice, bojali na servisu za meč protiv Novaka Đokovića u Wimbledonu, ali postoje ljudi koji se s tim strahom nose bolje od nekog prosjeka. Postoje ljudi koji pronalaze načine kako ga kontrolirati i to je u suštini ono što im pomaže u nekom njihovom osobnom razvoju. Tu jednu stvar moram primijetiti. Lagano je ne bojati se kad si svjestan onoga što imaš u sebi. OK, nije lagano, ali taj odnos samopouzdanja i straha uvijek je zanimljiv i dinamičan odnos. Lakše je ne bojati se kad negdje u dubini sebe znaš što sve možeš. S druge strane, možeš li stvarno odservirati za meč protiv Novaka Đokovića u Wimbledonu? Postoji li danas uopće netko takav?

Postoji era u tenisu, odnosno postojat će era u tenisu koja se računala do 16. srpnja 2023., a postoji i era, odnosno postojat će ona koja je počela baš s tim datumom. Naravno, ta je era, koja je trajala do jučer, ovako sad ugrubo bila obilježena dominacijom Trojke i pomalo smo naivno mislili da je to nešto što se ne može ponoviti.

Stavio sve na stol

Doduše, od trenutka kad je na scenu stupio dječak od milijun dolara — kojeg su u svojem sljepilu ili zapravo prosječnosti raznorazni mediokriteti osporavali — bilo je jasno da će se događati neke promjene, ali nije bilo jasno da će se ta sada tektonska promjena dogoditi baš tog 16. srpnja 2023.

Nije bilo jasno da će jučer Carlos Alcaraz pobijediti tog Đokovića u Wimbledonu.

Nije bilo jasno hoće li moći odservirati za meč i osobno sam mislio da se to jučer neće dogoditi. Mislio sam da može itekako zakomplicirati meč, ali i da mora proći još samo tu jednu školu prije nego što bude mogao pobijediti Đokovića na Grand Slamu. Znao sam da će se od onog de facto chokea na Roland Garrosu oporaviti brže od nekog prosjeka, ali nisam znao da će to biti baš tako brzo. Nisam znao da već sada ima to u sebi, iako je od prvog dana bilo jasno da je tako. Mislim, zašto čekati još dva mjeseca?

Ni danas nećemo raditi neku klasičnu analizu — dijelom i zato što meč nisam gledao sam, pa razina fokusa potrebna za to naprosto nije bila dobra — ali to zapravo i nije toliko bitno. Puno toga o samom meču ili zapravo mentalitetu tog malenog čudovišta zvanog Carlos Alcaraz govori činjenica da je u zadnjem setu — kad su, dakle, ulozi golemi — čovjek upisao točno 18 winnera te svega pet neforsiranih grešaka; kod Đokovića je taj omjer inače stao na tri winnera i tri neforsirane pogreške.

Dok bi za većinu igrača peti set protiv Đokovića predstavljao izvjesni stres i sputavao ih, Alcaraz je na stol stavio sve ono što ima u sebi i Đoković na to jučer nije imao odgovora. Neki će, naravno, postaviti pitanje kako je to Nole jučer griješio u nekim za sebe nekarakteristčnim trenucima, ali treba li stvarno te pogreške promatrati uvijek tako izvan konteksta? I bi li se one dogodile da je s druge strane mreže bio, recimo sad, Matteo Berrettini?

Tko zna, ali možda mu u tom smislu nisu pomogle i neke izjave uoči meča koje su graničile s trash talkom. Kako god, Nole možda jučer nije imao odgovor, ali ne treba sumnjati u to da već u ovim trenucima razmišlja o njihovu idućem meču. Ako se, nakon što je konačno nadišao svoju dvojicu najvećih rivala, njegova motivacija ili glad uopće mogla dovesti u pitanje — ne odmah sad, već u nekoj bližoj budućnosti — to je sada nešto o čemu stvarno više nema smisla pričati. Alcaraz jedino može biti razlog da se Đoković u nedostatku neke perspektive umirovi i to je sada surova istina.

Ne pričam, dakle, o tome da sad ne može pobijediti Alcaraza, već o tome da bi u nekoj budućnosti Alcarazova dominacija mogla biti takva da nitko neće imati bolju perspektivu, a činjenica je onda i da vrijeme ne radi za Đokovića. Doduše, po mom skromnom mišljenju postoji jedan čovjek koji bi se tu mogao upetljati u priču, ali pustimo sad to. Surova istina za sve druge jest i to da Alcaraz nije ni blizu toga da pokaže što sve ima u sebi i to je stvarno nešto zabrinjavajuće. Zabrinjavajuće je to u što se on može preobraziti i mislim da većina ljudi i dalje nije svjesna toga.

Volim ga jer me inspirira

“Ljudi su pričali o tome da se njegova igra sastoji od određenih elemenata koje imamo Roger, Rafa i ja”, rekao je i Đoković nakon meča. “Složio bih se s tim. On praktički ima najbolje od ta tri svijeta. Nikad nisam igrao protiv igrača poput njega.”

Ako baš moram biti iskren, mislim da će to spadati u onu skupinu nečega što još dosad nismo vidjeli. Mislim i da ću sjediti za ovim stolom idućih 10-15 godina i da nikad neću imati problema s inspiracijom kad god budem pisao o tom Alcarazu.

Hoće li na tom njegovom putu biti nekih neočekivanih padova? Pa naravno da hoće; overconfidence je, primjerice, sada samo jedna od stvari s kojima treba biti oprezan, koliko god si sad i sam svjestan toga. Pričamo li malo konkretnije, Alcaraz je danas drugačiji igrač nego što je bio lani. Prije svega, pričamo o tome da je postao nešto konzistentniji s osnovne linije, shot selection mu je još bolji nego lani, igra zapravo s nešto manje lepršavosti i varijacije — možemo zapravo reći da je malo pragmatičniji, iako je, naravno, i dalje tu puno varijacije, pogotovo u odnosu na neki prosjek — a izuzetno bitna stvar je ta da je počeo bolje servirati.

Alcaraz je inače visok 183 centimetara i u kontekstu servisa to se možda moglo doimati problematičnim, ali danas jednostavno više nije tako. Taj navodno nedostatak kojeg centimetra kompenzira svojom atletičnošću (ili možda bolje rečeno, skočnošću) i eksplozivnošću, a jedna novost u odnosu na lani je ta da je povećao brzinu servisa.

Također, još jedan novi zapravo taktički detalj, detalj koji otkriva koliko razmišlja izvan okvira, je taj da je drugi servis povremeno (dakle, nekoliko puta po setu) počeo udarati kao prvi. Jučer to protiv Đokovića zapravo i nije toliko radio — najbrži drugi servis bio mu je inače 199 kilometara na sat — ali u suštini je najvažnije bilo to da se Alcaraz jučer nije bojao. Odnosno, bojao se jer, božemoj, svi bi se jučer bojali, ali pronašao je način kako taj strah iskontrolirati. I to je u suštini i najvažnije. Na kraju krajeva, nije ni toliko bitno je li Alcaraz pobijedio Đokovića ili nije, već je bitno ono što od njega kao ljudi možemo naučiti. A mislim da ipak nešto možemo i to je onda jako dobar razlog zašto ga i toliko volim i zašto mislim da bismo mogli imati dobar razlog za zavoljeti ga.

Volim ga jer me inspirira i jer se zbog njega malo manje bojim. Bojim se i dalje, ali možda to zapravo i nije toliko nenormalno. Bojim se, ali kad vidim ovo što je Alcaraz napravio tog 16. srpnja 2023., onda shvaćam da ne postoji nijedno drugo rješenje za rješavanje vlastitih strahova. Nema druge nego da izađeš na taj imaginarni teren i da se jednostavno suočiš s njima.

Jer tko zna, možda i ti možeš pobijediti nekog Đokovića u nekom finalu Wimbledona.