Nijedna utakmica u 16. kolu Premier lige nije odlučila prvaka na kraju godine. Ipak, Arsenal je u poziciji lova na vrh tablice i svaki gubitak bodova može se pokazati ključnim. U goste Evertonu išao je bez luksuza da izgube korak u potjeri za vodećim Chelseajem, s nadom da će s tri boda barem privremeno preuzeti vrh. Usprkos dobroj volji i početnom vodstvu, taj je korak izgubio – kao i samu utakmicu.
Više od samog susreta, u kojemu su golovi padali iz prekida i nabačajima bez izrađenih akcija, zanimljiva je generalna promjena stila igre Arsenala.
Arsene Wenger je nakon osvajanja naslova 2004. uspostavio stil čija su obilježja bila visoka kontrola ritma, velika količina posjeda i mnogo kratkih dodavanja. Sporiji i tehnički dotjerani nogomet koji je u nekim segmentima podsjećao na ono što je prezentirala Barcelona.
No, kako kažu Amerikanci, vrag je u detaljima. Svi oni taktički mikro detalji, uspješni sustavi presinga i uigrane rotacije u posjedu Barceloni su donosili trofeje, a manjak tih suptilnih mehanizama, uz hrpe ozljeda i manjak dominantnog talenta, Arsenal su činili zanimljivom momčadi za gledanje, momčadi koja je uvijek pri vrhu, ali nikad na njemu.
Ulaganjem novca u Alexisa Sáncheza i Mesuta Özila Wenger je krenuo u zaokret paradigme. I dalje je to tehnički jako potkovana momčad, koja većinom ima više loptu u nogama, ali temeljni njen identitet postali su tranzicijski napadi. Najbolje se to vidi u postavljenoj obrani.
Prije nekoliko godina, dok je Arsenal forsirao igru kratkih dodavanja, zadnja linija obrane stajala je prilično visoko, pokušavajući održati kompaktnost s prednjim redom. Danas se zadnja linija spušta dosta dublje i to čini planski.
Promotrimo li grafiku, u ovoj bi situaciji zadnja četvorka mogla stajati i 15-ak metara više. Laurent Koscielny i Gabriel Paulista imaju dovoljno brzine i pokretljivosti da drže liniju na svojih 40 metara i tako potiskuju protivnika skraćujući prostor za igru. Ipak, plan obrane je drugačiji. Spuštanjem u pliću zonu, s Granitom Xhakom i Francisom Coquelinom koji zatvaraju prostor ispred stopera i čuvaju leđa bekovima, osiguravaju obrambenu zonu i kontroliraju međuprostore, dok je napadačka četvorka prilično udaljena i neaktivna. Zapravo, možemo reći, i vrlo pasivna.
Imajući na krilima nevjerojatnu brzinu koju pružaju Theo Walcott i Alex Oxlade-Chamberlain, uz majstora prostora Özila te genijalnog i nevjerojatno kompletnog Sancheza, ta pasivna četvorka postaje idealan tim za kontranapade. Upravo zbog toga obrana igra plitko, otvara više prostora suparniku, ali isto tako širi prostor za igru i Arsenalov kontranapad.
Riječ je o kalkuliranom riziku: suparniku se dopušta da priđe, ali istovremeno ga se ostavlja bez prave vertikalne kompaktnosti i tako se poboljšava ubojitost svog tranzicijskog napada, koji se polako pretvara u temeljno Arsenalovo oružje. Čak i bez Santija Cazorle, koji je najbolji dodavač ove momčadi i čovjek iznimne važnosti za brzo i točno dostavljanje lopte napadu. A zbog toga je nevjerojatno bitan kotačić za efikasnost momčadi.
Zapravo, riječ je o sustavu koji sasvim solidno funkcionira u Real Madridu. Sustav s duboko postavljenim stoperima koji bi mogli igrati više u polju, s tehnički superiornim veznjacima jako blizu njima da se kompenzira nedostatak obrambenih karakteristika, ofenzivnim bekovima i obrambeno pasivnim napadom.
Pa iako je jako jednostavan, lišen taktičke kompleksnosti i oslonjen isključivo na individualnu kvalitetu, ta se retrogradnost pokazuje učinkovitom. Ipak, svako toliko dođe momčad koja kazni tako reaktivan pristup, koja pokaže da je nogomet prije svega kolektivna igra i da individualcima treba pružiti odgovarajući sistem u kojemu će proaktivno stvarati šanse.
