Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako je Hrvatska pobijedila Italiju i opet pokazala sav apsurd FIBA-inih kvalifikacija

I s glavnim zvijezdama izvan šuterske forme

Hrvatska košarkaška reprezentacija relativno je lako dobila Italiju u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo.

U normalnim okolnostima, kada idete u goste suparniku koji vas je prethodno u vašem dvorištu isprašio s 16 razlike, nema prevelike nade, a kamoli očekivanja. Međutim, u okolnostima koje je nametnula FIBA u svojim kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo to ne znači apsolutno ništa. Od susreta u Zagrebu prije sedam mjeseci karte su se ponovo zamiješale i Hrvatska je preuzela ulogu favorita protiv dosad neporažene Italije.

Da, Hrvatska je bila favorit usprkos omjeru 1:3, usprkos nemoći u prvom susretu, usprkos gostujućem terenu. Razlog je vrlo jednostavan – Dražen Anzulović ima na raspolaganju kvalitetnije igrače nego Romeo Sacchetti. Zula je iz Amerike dobio u momčad trojicu NBA igrača, Sacchetti nikoga, zato širina njegova kadra više nije trebala biti presudna.

No, nisu samo NBA igrači razlika u odnosu na prvu utakmicu. Hrvatski kadar ostao je bez Dominika Mavre, Tonija Katića, Josipa Sobina, Mira Bilana, Domagoja Bošnjaka, Borisa Baraća i Luke Božića, a njih su zamijenili Rok Stipčević, Mate Kalajžić, Luka Babić, Bojan Bogdanović, Tomislav Zubčić, Dario Šarić i Ivica Zubac. Dakle, nekakva mentalna posljedica debakla iz Draženova doma nije trebala biti prisutna. Treba dodati i to da je Hrvatska dobila dosta renomiranijeg izbornika koji je imao dovoljno vremena za uigrati momčad, barem što se tiče osnovnih obrambenih principa koje ekipe iz prva dva prozora nisu stigle utrenirati pa se krivo preuzimalo te je curilo na sve strane.

Što se tiče Talijana, nisu otkazali samo NBA-ovci Marco Belinelli i Danilo Gallinari, komfornu situaciju na tablici odlučili su kao izliku za odmor iskoristiti i euroligaške zvijezde poput Luigija Datomea i Nicola Mellija. Jedina bitna promjena je što je umjesto Alessandra Gentilea, beka koji je strano tijelo u svakoj momčadi, stigao Daniel Hackett, razigravač s čijim šutom se Aco Petrović uspješno kockao prije dva ljeta. Sacchettija je mogla hrabriti spoznaja da će igrati s igračima koji su međusobno uspostavili dobru kemiju u prethodnim mjesecima i na tom je gradio ambiciju za još jednu pobjedu s kojom bi Svjetsko prvenstvo bilo skoro pa osigurano.

Ali nade se nisu ostvarile.

Kvaliteta debelo na hrvatskoj strani

Talijani su domaćinstvo dodijelili Trstu uzevši u obzir blizinu Hrvatske, čijim su navijačima osigurali sektor na tribinama, a cijena ulaznice bila je 16,5 eura. Isto tako su dječaci u talijanskim dresovima razvili hrvatsku zastavu na parketu tijekom intoniranja himni. No, najviše pažnje su plijenili Toni Kukoč i Dino Rađa, sjedeći zajedno uz rub parketa. Vrlo obazrivo organiziran susret od strane prekomorskih susjeda, treba se istaknuti.

Anzulović je startao s NBA super-triom, kojemu je pridodao Stipčevića i Ivana Ramljaka. Sacchetti je na Šarića poslao Christiana Burnsa, a na Zupca Paula Bilighiju, obojicu s ogromnim visinskim hendikepima, dok se Bogdanovića nadao uštopati fizikalcem Awuduom Abassom. S druge strane je Ramljak imao zadatak zaustaviti Hacketta, odnosno razigravače.

Odmah se vidjelo da je kvaliteta debelo na hrvatskoj strani, ali isto je tako bilo jasno da su Šarić i Bogdanović izvan šuterske forme, dok se na Zupca spuštalo premalo lopti. Ni to sve ne bi smetalo da Talijani nisu bili tricaški vrlo raspoloženi, što nije ni čudno jer je Sacchetti poznat kao trener čije ekipe imaju potpunu šutersku slobodu (Dinamo Sassari!), ali je još veći problem predstavljala stanovita neopreznost pri preuzimanjima, zbog koje je na lukavstvo i brzinu primljen prevelik broj jeftinih poena.

Isključivo zbog toga su Talijani na poluvremenu bili na samo -2; stalno je izgledalo kako su u grčevitoj borbi da ne padnu u veći zaostatak. Možda su se nadali napraviti neku veću ofenzivu u vremenu dok su NBA igrači na klupi, ali vrlo je brzo postalo jasno da Zula ne misli dati svojim vedetama previše odmora. Tako je Zubac u prvom dijelu prosjedio samo četiri i pol minute, Šarić tri i pol, a Babo tek dvije.

Izgledalo je kao da Hrvatska kontrolira susret, ali je postojala velika opasnost od zamora nositelja ako se uskoro ne napravi osjetnija prednost. Recept za to je bio jasan – Šarić je trebao prestati komplicirati u napadu, više gledati da razigrava suigrače, a lopta je trebala češće ići na Zupca, kojeg Talijani jednostavno nisu imali čime obraniti.

Babina strateška uloga, Šarić u kontraritmu

I da, u nastavku je Hrvatska razvalila domaćina. Ali nije bilo presudno to što se prethodni recept zaista isprobao, nije bilo bitno to što se Hackett još na samom početku ozlijedio niti što su se Talijani odbijali od Zupca kao od električne ograde.

Odlučila je samo jedna stvar.

Bojan Bogdanović u prvom je poluvremenu na parketu djelovao kao strateška pričuva, poput njemačke mornarice u Drugom svjetskom ratu. Kriegsmarine je posjedovala tek nekolicinu teških krstarica i bojnih brodova koji svojom brojnošću nisu mogli ugroziti dominaciju britanske flote, ali su ipak imali svoj utjecaj. Tako je teško naoružani bojni brod Tirpitz uspio raspršiti saveznički arktički konvoj PQ-17 s materijalima za SSSR samo time što je isplovio iz luke. Čim su čuli tu vijest, Saveznici su iz straha odlučili povući zaštitne snage, tako da je konvoj bio osuđen na propast.

Tako je bilo i s Babom u Trstu. Premda na parketu nije radio ništa spektakularno — dapače, šutirao je par air-ballova, promašio polaganje —  stavio je sav fokus obrane na sebe, što je otvaralo golem prostor Filipu Krušlinu, Luki Babiću i Ramljaku da iz drugog plana stavljaju lagane šutove i drže Hrvatsku u prednosti.

Međutim, dok Tirpitz nikada nije došao na bojište već se okrenuo i vratio u Njemačku, Babo je zaista odlučio isprobati svoju artiljeriju u trećoj četvrtini. Kada je konačno uhvatio ritam i krenuo u svom stilu trpati iz igre, Talijani su bili osuđeni na propast. Mogli su ga jedino faulirati, ali nije koristilo kad je stavio 15 bacanja u nizu. Upavši u zaostatak, domaćini više nisu mogli parirati ni u napadu, ruke su postajale sve tvrđe.

Ovaj je susret trebao završiti lagodnom pobjedom od dvadesetak razlike, čime bi se nadmašio poraz iz Zagreba, ali nažalost se to nije dogodilo, prvenstveno zbog toga što je Šarić stalno bio u kontraritmu. Bio je načet ozljedom i to se primijetilo, ali veći je problem bio što se očito osjećao dužnim zbog potopa u Turskoj, htio je pošto-poto preuzeti odgovornost, a to sada nije bilo potrebno. Trebao je samo igrati jednostavno, biti svoj, a šut 2/15 uz samo jedan asist govori da Dario nije igrao svoju igru.

Ali nema veze, Hrvatska je dominantnom predstavom otrijeznila Talijane i pokazala sav apsurd FIBA-ina sustava o kojem zaista više nema smisla pričati. Ostaje nam samo da se u Cluju potvrdi prolazak u drugu fazu kvalifikacija, a onda ćemo vidjeti kako i s kim dalje.

Ne propusti top članke