Kako je Hrvatska proigrala

Dalić se vratio na Plan A u napadu. Stvari su odmah sjele na mjesto

Zadnja izmjena: 23. lipnja 2021.

Ispada da je Hrvatska samo trebala igrati normalno.

Nikola Vlašić je u 23 utakmice prije Europskog prvenstva odigrao 1.246 minuta. Samo su Dominik Livaković, Domagoj Vida, Luka Modrić i Ivan Perišić u istom razdoblju odigrali više od 1.300, što jasno pokazuje kako je Vlašić bio standardni prvotimac u kvalifikacija i pripremama za Europsko prvenstvo, a onda je prve dvije utakmice počeo s klupe. Bruno Petković je odigrao nešto manje minuta od Vlašića, ali i on je bio uvjerljivo prvi napadač. Međutim, i on je obje utakmice počeo na klupi.

Pripreme za Euro nisu samo Armenija i Belgija ili zadnja tri treninga na kojima netko dobro radi. Pripreme su i kvalifikacije, pa i Liga nacija u kojoj su se igrači, htjeli ili ne htjeli, uigravali. Zlatko Dalić kao da je prije Eura odlučio izbrisati sve što se radilo dotad u pripremama te početi ispočetka. Standardne opcije je preselio na klupu, počeo je komplicirati i mijenjati uloge onima koji su ostali gurajući ih na pozicije na kojima nisu igrali tako da se sve činilo kao eksperiment. I to neuspješan jer je Hrvatska izgledala loše u obje utakmice.

“Nismo bili zadovoljni igrama u prve dvije utakmice”, izjavio je Modrić za HRT neposredno nakon utakmice sa Škotskom u kojoj je Dalić vratio stvari na donekle normalne postavke. “Znali smo da možemo bolje i danas smo to pokazali. Da smo ovako igrali i izgubili, svejedno bismo mogli izaći s terena uzdignutih glava. Kad ovako igramo, opasni smo za svakoga”.

Postoji samo najbolje dostupno rješenje, a valjda je sada jasno da je to s Petkovićem i Vlašićem koji zauzimaju prostor između suparničkih linija te Perišićem lijevo

Osim povratka Vlašića i Petkovića u prvu postavu postoji jedna opipljiva razlika između utakmice protiv Škotske i prve dvije utakmice na Europskom prvenstvu s kojima ni Modrić nije bio zadovoljan.

Zapravo, Englesku možemo ostaviti sa strane kao izoliran slučaj. Otvaranje Eura na Wembleyju je specifična situacija i ako je Dalić imao neku fiks ideju kojom je pokušao promijeniti omjere, to je utakmica na kojoj se eksperimenti mogu opravdati. Nisi favorit — iako je Engleska daleko od prave forme i ispada kako se s njom itekako može igrati ravnopravan nogomet — i legitimno je tražiti neku drugačiju varijantu, neki trik s kojim ćeš možda izbaciti suparnika iz ravnoteže. Međutim, već protiv Češke Hrvatska je bila favorit i generalno puno bolja momčad. To je drugačija situacija u odnosu na Englesku, omjer snaga je takav da se očekuje kako će Hrvatska biti ta koja napada i koja kontrolira igru. To se nije dogodilo, a jedan od razloga je to što je Dalić ponovo eksperimentirao.

Fiksacija na dubinu

Problem nije bio u Anti Rebiću kao centralnom napadaču. Problem je bio u Dalićevoj fiksaciji na dubinu kada Hrvatska nije kontrolirala posjed i kada je imala jako lošu strukturu u izlasku sa svoje polovice, zbog čega je jako teško prenosila igru pred suparnička vrata. Primarni problem koji je Hrvatska imala bio je dolazak u zone terena iz kojih se dubinske lopte mogu uopće odigrati, što se manifestiralo time da zbilja nedostaje dubine.

Na travnjaku je to izgledalo ovako.

Modrić je postavljen skroz nisko i konstantno prilazi prema lopti, čak i kada mu suigrači imaju najjednostavnija potpuno otvorena dodavanja. Mateo Kovačić je u liniji s njim, iako bi morao biti pozicioniran desetak metara dalje na terenu, a između linija nema nikoga. Rebić je između stopera, gdje ne može primiti loptu jer nije igrač koji igra leđima golu, Andrej Kramarić napao dubinu i u kadru mu je ostala samo sjena (označena crvenom strelicom u gornjem lijevom kutu), a jedini igrač koji pokušava ući u međulinijski prostor je Josip Brekalo, kojeg Češka lagano kontrolira, dobrim dijelom zato što Hrvatska njegovim ulaskom unutra gubi širinu na lijevoj strani s obzirom na to da je Joško Gvardiol postavljen nisko.

I naravno da nedostaje dubine. Koliko god Kramarić i Rebić trčali iza leđa obrane, ne može im se lopta dati s centra terena, treba prvo ući u prostor između linija što Hrvatska nikako nije uspijevala.

Protiv Škotske su stvari bile drugačije.

Glavna razlika u odnosu na prve dvije utakmice je postavljanje Modrića i Kovačića. Za razliku od utakmice s Češkom, pozicionirani su 20-ak metara dalje na terenu, ali ono bitno je to što svojim pozicioniranjem opterećuju suparničku veznu liniju. Ispred njih i suparničke linije više nije 15-ak metara brisanog prostora koji tek moraju prijeći vodeći loptu i dopuštajući suparniku da se stisne, u ovoj situaciji su postavljeni tako da su već osvojili tih 15-ak metara i da suparnike u startu guraju dublje prema vlastitom golu.

Bitno je istaknuti da ni Modrić ni Kovačić nisu postavljeni previsoko. Još koji metar više i Modrić bi ušao u zonu desetke, a to znači da bi ga lakše bilo pritisnuti u primanju lopte iskakanjem igrača iz obrane. Fiksacija stavljanja Modrića na desetku, kao i prije njega Ivana Rakitića kod nekih drugih izbornika, pokazala se neuspješnom zato što je Modrić u toj zoni isključen iz igre, jer suparnici oko njega mogu zatvoriti ‘kavez’ od tri igrača i onemogućiti ga da uopće prima loptu. U ovoj konkretnoj situaciji to jednostavno nije moguće.

Dakle, Modrić i Kovačić su bili jako dobro pozicionirani i to je osnova da igra u posjedu nije previše pasivna. Nisu se spuštali prenisko, jer su imali povjerenje da će dobiti loptu od Marcela Brozovića i zadnje linije, čime su gurali Škotsku dublje na svoju polovicu čak i kad nisu imali loptu u nogama, a nisu stajali previsoko da su u dometu suparničkog presinga koji ih može isključiti ih iz igre.

Savršena opcija na postoji

Druga stvar koja je bila drugačija u odnosu na Češku bio je broj opcija među linijama. Petković ispravno čita Modrićevo i Kovačićevo postavljanje te dolazi u poziciju u kojoj se nalazi točno između njih, tako da mu mogu proslijediti loptu kada je prime. Nije se spustio prenisko, okupirao je obojicu stopera, a Vlašić prvo odvlači trećeg stopera široko da ne može ući u korekciju kolegama koje čuvaju Petkovića, a čim se Josip Juranović na desnom boku diže dovoljno visoko i on ulazi u međulinijski prostor.

Doduše, Škoti su zbog svoje obrambene zone 5-3-2 u startu ostavljali više mjesta nego Česi, ali Hrvatska je imala puno bolju strukturu izgradnje napada, geometrija vezne linije je bila bolja, puno uspješnije je opterećivala suparničke centralne veznjake i odlično je okupirala prostor između linija gdje je mogla kombinirati. Sve to je omogućavalo da Hrvatska kvalitetno i konstantno ulazi u prostor između linija, što je prvi preduvjet da može odigravati dubinske lopte i biti opasna po suparnički gol.

Obrambeno, nije bilo teško odgonetnuti kako je Dalićev prioritet bio ograničiti lijevu stranu škotskog napada. Juranović ima potrebne fizičke predispozicije za poziciju bočnog igrača; igra u Legiji iz Varšave koja je jedna od rijetkih momčadi na svijetu koja je usporediva s Leedsom po broju dionica istrčanih u maksimalnoj brzini, a u tako dinamičnoj momčadi je upravo on igrač s najviše sprintova. Međutim, Juranovićev forte su uvijek bili napadački dio igre i dodavanja u kazneni prostor. S obzirom na to da je Andrew Robertson kao najbolji suparnički igrač išao izravno na njega, Juranović je dobio pomoć ostatka momčadi.

Škotska je napade otvarala s trojicom natrag i dvojicom centralnih veznih, ali Hrvatska uopće nije ulazila u presing i nije pritiskala škotske stopere.

Ovdje vidimo Vlašića koji položajem tijela odsijeca liniju dodavanja od stopera prema Robertsonu i Modrića kako striktno prati veznog preko kojeg Škoti mogu zaobići Vlašićevo dobro postavljanje te odigrati na Robertsona. Kada bi vezni ipak uspio poslužiti za prijenos lopte na Robertsona, Juranović je iskakao na škotskog kapetana, a Modrić bi se postavio tako da spriječi dodavanje prema sredini ili eventualni dupli pas kojim bi Škoti izbacili našeg beka i ne bi ulazio u dupliranje Robertsona nego bi ostavio Juranovića da igra jedan-na-jedan.

U tom segmentu je Juranović bio prilično uspješan. Osvojio je 75 posto duela, dobrim dijelom zato što je brzinom mogao odgovoriti Robertsonu. S druge strane, treba istaknuti i Dejana Lovrena, jer iako Juranović nije ispadao, Robertson je nekoliko puta uspio centrirati. Lovren je osvojio 8/11 zračnih duela i tu je donio dobar dio stabilnosti protiv dominantne skakačke momčadi, iako je ponovo zaradio žuti karton u situaciji koju je mogao drugačije neutralizirati.

Tu dolazimo do suštine — Hrvatska je zapravo odigrala normalnu utakmicu i prilično lagano je iskontrolirala suparnika.

Dalić je u protekle dvije utakmice eksperimentirao jer je tražio savršenu varijantu, neku taktičku opciju kojom će pokriti sve probleme koji se pojavljuju u igri. Takva opcija jednostavno ne postoji. Vjerojatno ne postoji ni u klupskom nogometu gdje je vrijeme za treninge neograničeno i gdje možeš kupiti profil igrača kakav ti nedostaje, a posebno ne postoji u reprezentacijama.

Postoji samo najbolje dostupno rješenje, a valjda je sada svima jasno da je to za Hrvatsku postavka s Petkovićem i Vlašićem koji zauzimaju prostor između suparničkih linija te Perišićem lijevo. Nije to savršeno rješenje; takva taktička postavka ima svoje probleme na kojima treba raditi i Kramarića kao kolateralnu žrtvu, ali to je opcija s kojim je Hrvatska najopasnija po suparnički gol i rješenje koje Hrvatskoj omogućava da igra normalne utakmice.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.