Dojmovi su relativna stvar. Recimo, gol koji je Mario Mandžukić zabio u 109. minuti u polufinalu Svjetskog prvenstva protiv Engleske objektivno je najveći gol koji je hrvatska nogometna reprezentacija postigla u svojoj povijesti. To je gol vrijedan finala Svjetskog prvenstva i samim time je najvažniji uspjeh koji je Hrvatska ostvarila. Ali ako pitate ljude, dosta njih će reći kako je najveća pobjeda koju je Hrvatska ostvarila bila onih 3:0 protiv Njemačke u četvrtfinalu SP-a 1998. Isto tako će vam sada dobar dio ljudi reći da je prolazak protiv Brazila zapravo najveća pobjeda u povijesti reprezentacije.
I neće biti u krivu jer to je njihov dojam. Vjerojatno će za koji mjesec to biti drugačije, ali sada je tako. Dojam je to koji je baziran na emocijama, trenutku, euforiji, očekivanjima ili nekom psihološkom momentumu i subjektivan je, ali sasvim legitiman. Mandžukićev je gol vrijedan finala Svjetskog prvenstva i to je činjenica, a sve ostalo je osobni doživljaj situacije unutar kojeg ima argumenata držati prolaz protiv Brazila jako visoko na ljestvici najvećih pobjeda. Možda i na samom vrhu.
Tim više što je Hrvatska podigla formu i protiv Brazila je zaista odigrala svoju najbolju utakmicu na turniru.
Razlog zašto je Hrvatska bila toliko dobra je u načinu na koji je odigrala obranu. Zlatko Dalić nije previše eksperimentirao. Znao je da najveća opasnost dolazi s krila gdje Brazil ima Viníciusa Júniora i Raphinhu te je adaptirao obrambene postavke, ali je zadržao temeljnu formaciju. Hrvatska je protiv Brazila izašla u 4-3-3, kao što je izašla u svakoj od četiri dosad odigrane utakmice u Kataru. Jedina je prilagodba bila to što je Dalić pomaknuo Andreja Kramarića s desnog krila u špicu, a na njegovom mjestu je počeo Mario Pašalić.
Hrvatska nije paničarila. Okrenulo se ono što se moglo okrenuti, nastavilo se igrati i nitko u 106. minuti nije pomislio da je utakmica gotova
Pašalić je svoju poziciju zaradio u Ligi nacija. Protiv Francuske u gostima i protiv Danske na Maksimiru odigrao je fantastične obrambene partije i nametnuo se kao legitimna opcija na desnom krilu. Možda ne protiv Maroka, Kanade ili Japana, u utakmicama u kojima je Hrvatska favorit i gdje se očekuje dominacija u posjedu lopte, ali u utakmicama u kojima je obrambeni doprinos krilnih igrača ključan, tu Pašalić ima prednost nad svim konkurentima za tu poziciju. Pogotovo zato što je taj doprinos protiv Brazila trebao biti atipičan.
Jedini pravi problemi koje brazilski izbornik zapravo ima su oni s bočnim igračima. Brazil ima vrlo talentiranu momčad, ali ozljede Alexa Sandra i Alexa Tellesa ostavile su rupu na lijevom beku. Tite je tu rupu krpao prebacivanjem Danila s desnog beka na lijevi, ali je onda do izražaja došla činjenica da mu je desni bočni najtanja pozicija u momčadi. Ondje ima samo Danila, a kao zamjenu za njega je vodio Danija Alvesa, iako je on daleko od ozbiljne natjecateljske forme. Koliko je daleko od razine Svjetskog prvenstva najbolje svjedoči činjenica da se Tite poziciju desnog beka odlučio popunjavati tako što je prednost ispred Alvesa dobio Éder Militão.
Dvije figure viška u obrani
Obično je sinonim za obrambeni doprinos krilnih igrača sveden na disciplinirano praćenje suparničkog beka kad se on podigne u napad. Protiv Brazila to nije bilo tako jer Titeovi bekovi naprosto nisu dolazili naprijed. Militão nije bek i on je ostajao nisko kao treći stoper, a Danilo je dešnjak na lijevoj strani i njegov je zadatak bio ulaziti prema sredini terena. Umjesto da su postajali krila, brazilski bekovi su preuzimali uloge stopera i zadnjeg veznog. To je automatski mijenjalo obrambene zadatke s kojima su se susretali Pašalić na desnom krilu i Ivan Perišić na lijevom. Nisu odrađivali tipičan posao krila u praćenju suparničkih bekova jer se oni nisu ni podizali, nego su mogli pomoći suigračima u drugim zonama terena.
To posebno vrijedi za Pašalića.
Brazil je gradio napade iz strukture 3-2. Njegovi bekovi (označeni strelicama) nisu širili teren nego su se pozicionirali tako da olakšaju stoperima i Casemiru branjenje kontranapada; Danilo je postajao dodatni zadnji vezni, što je Lucasu Paqueti omogućavalo više slobode prema naprijed, a Militão je bio stoper viška, što je Thiagu Silvi omogućavalo da se pozicionira široko. S petoricom igrača nisko Tite je dobio obrambenu stabilnost i onemogućio je Hrvatskoj da izlazi u kontre jer je uvijek imao dovoljno igrača iza lopte.
Međutim, s takvim pozicioniranjem bočnih igrača, Tite je Daliću omogućio dvije figure viška u obrambenoj fazi.
Pašalić i Perišić (označeni bijelim krugovima) mogli su stajati vrlo usko i zatvarati sredinu terena. To posebno vrijedi za Pašalića jer često je on taj koji je ostajao iza Luke Modrića. Modrić bi izašao nešto više, a leđa bi mu — osim Marcela Brozovića, koji je bio fokusiran na Neymara — zatvarali Mateo Kovačić i Pašalić. Obojica su ostala u sjeni, a obojica su odradili odlične obrambene role. Kovačić je uzeo četiri lopte i jednu je presjekao, a Pašalić je imao tri oduzete lopte i jedno presječeno suparničko dodavanje.
Na kraju krajeva, ni Vinícius Júnior ni Raphinha, a niti njihove kasnije zamjene nisu napravili višak. Riječ je o krilima s ‘kontra nogama’; Vinícius je na lijevom krilu, a dešnjak je, dok Raphinha igra na desnom krilu, a za dribling koristi lijevu nogu. U praksi to znači da obojica ulaze prema sredini, a ondje su ih čekali Kovačić i Pašalić koji su fantastično zatvarali prostor i oduzimali im mogućnost da konkretiziraju napade u kojima bi lopta došla do njih.
Brazilu je jako teško stvoriti šanse
Hrvatska je odigrala odličnu obrambenu partiju. Utakmica je bila dobro pripremljena, spuštanje Pašalića u liniju s Brozovićem i Kovačićem omogućilo je Modriću da se podigne malo više i zonski brani pristup centralnim zonama.
A onda se iz toga rodila mogućnost da se Josip Juranović istakne kao junak.
Ključ je bio u tome što je Brazil pritisak na hrvatsku zadnju liniju slao s desne strane. Neymar je većinu vremena bio obrambeno neaktivan ili u najboljem slučaju orijentiran na Brozovića i bilo kakav pokušaj ometanja izgradnje napada svodio se na to da Vinícius iskače sa svoje pozicije prema stoperima. Paquetá je zadužen za Kovačića, zbog dosta nisko postavljene kamere i manjka širokih kadrova ne vidimo da Casemiro pazi na Modrića i svako Viníciusovo iskakanje prema Dejanu Lovrenu ostavlja ogromni prostor za Juranovića.
Juranović je vrhunski koristio taj prostor. Njegova statistika je bila fantastična. Osvojio je 5/5 duela, imao je 93,8 posto točnih dodavanja, oduzeo je četiri lopte, otklonio četiri izravne opasnosti i uputio tri ključna dodavanja. Međutim, najimpresivnije je to s kojom lakoćom je osvajao prostor s loptom u nogama. Brazil se kockao i ostavio je koncepcijski rizik, a Juranović ga je iskoristio i bio je igrač s najviše osvojenih metara ‘nošenjem’ lopte.
Tu treba istaknuti i Lovrena koji je odigrao najbolju utakmicu turnira što se tiče distribucije lopte. Velik dio Juranovićevih prodora došao je zato što mu je Lovren u pravom trenutku dao loptu u prostor ili zato što je provukao loptu kroz Viníciusov pritisak do Modrića, pa je on razigravao Juranovića. Za razliku od utakmice protiv Belgije u kojoj je imao 78 posto dodavanja i 12 vraćanja lopte Dominiku Livakoviću, te one protiv Maroka u kojoj se odlučivao na duge lopte prema napadu, Lovren je protiv Brazila odigrao jako dobru partiju u posjedu lopte i omogućio je da progresija napada ne bude ograničena samo na lijevu stranu i Joška Gvardiola.
Ruku na srce, Hrvatska nije stvorila previše šansi. Dobrim je dijelom za to zaslužan Brazil koji je jako dobro rješavao individualne situacije.
Tite je održavao stabilnost tako što je u posjedu lopte nisko držao čak petoricu igrača. To su uvjeti u kojima napadač teško može stvoriti razliku. Kramarić nije uspio; veći dio vremena, osim kod driblinga u 103. minuti, nije uspijevao ni Bruno Petković, a nije ni Ante Budimir. Da je ušao, vjerojatno ne bi ni Marko Livaja, jer Brazil je imao brojčanu superiornost i držao je napadače daleko od gola.
Kad bi Hrvatska uzela loptu i kad se trebalo braniti, onda se ovoj petorici pridruživao Paquetá koji je bio zadužen za Kovačića, dosta je posla u obrani obavio i Raphinha, a Richarlison je jako dobro iz igre isključio Gvardiola. Brazil je pristao na koncepcijski rizik desno jer Neymar ne igra obranu i teško je zatvoriti sve, ali ovo što je zatvarao odradio je na jako visokoj razini. Takvoj je momčadi jako teško stvoriti šanse, pogotovo kada se napadu ne priključuju vezni igrači.
Hrvatska ne mora riskirati
Ovdje vidimo situaciju u kojoj je Hrvatska uspješno iznijela loptu iz kaznenog prostora.
Juranović je uzeo loptu, odigrao je dupli pas s Modrićem, pa je odigrao dupli pas s Pašalićem i na taj način je donio loptu 70 metara naprijed, zbog čega se brazilska obrana fokusirala na njega i ‘nagnula’ prema svojoj lijevoj strani. Iz te pozicije odigrava dijagonalu na suprotno krilo gdje Perišić ima izolaciju na širokom prostoru. Između njega i ostatka obrane javlja se ogromna rupa koju Brozović može iskoristiti ako napadne prostor. Međutim, Brozović gleda kako su pozicionirani ostali brazilski igrači i odlučuje stati kako ne bi izložio momčad opasnosti od kontranapada, ali samim time je smanjena opasnost u završnici.
Međutim, Brazil nije Japan protiv kojeg je Hrvatska bila favorit, nije ni Kanada. Sasvim je logično da su vezni igrači povlačili kočnice u u nekim situacijama kad su se potencijalno otvarale prilike za napad, jer su znali da je Brazil opasan u kontranapadima i da je primarna stvar ne izgubiti. I to je protiv Brazila sasvim racionalna taktička postavka.
Jer kao što je utakmica pokazala, Hrvatska ima nevjerojatnu mentalnu čvrstoću koja joj daje komparativnu prednost i zbog koje ne mora riskirati. Ovo je momčad koja je u gustim situacijama mirnija od suparnika, koja je svjesna svoje kvalitete, koja je testirana u sličnim situacija i koja ima rutinu.
Nakon što je Brazil prvi put u utakmici spojio tri uzastopna posjeda bez da je Hrvatska uzela loptu barem na kraći period i makar praznim posjedom razbila ritam napadu, koncentracija je popustila i Brazil je zabio. Ali Hrvatska nije paničarila. Okrenulo se ono što se moglo okrenuti, nastavilo se igrati i nitko u 106. minuti nije pomislio da je utakmica gotova. Petković je pogodio i nitko nakon toga nije pomislio da Hrvatska može izgubiti u raspucavanju.
Na kraju je Livaković obranio prvi udarac s bijele točke i ponovo je uzeo titulu junaka, ali trijumf je došao iz toga što ova momčad stresnu situaciju pretvorila u rutinsku. Pokazala je mirnoću, mentalnu stabilnost i karakter u kojem je utakmica koju u tom trenutku igra najvažnija od svih koje je igrala.
Zato dojam da je Brazil najveća utakmica u povijesti reprezentacije nije nužno pogrešan. Barem do utakmice protiv Argentine.
