Nakon ovakve utakmice, kako istaknuti ikoga pojedinačno? Gledali smo još jedan nevjerojatan trijumf ove nepokolebljive generacije; rugamo se ratnim filmovima kad u predramatičnoj maniri prikazuju onu jednu nezadrživu četu od kakvih 10, 11 tipova koji satima, danima čuvaju svoje položaje i odbijaju horde neprijatelja koji nemjerljivo bolje opremljeni napadaju u valovima. Kako onda objasniti da Hrvatska nije samo odradila jedan takav blockbuster, već je od tog ‘pretjerivanja’ napravila franšizu od evo, praktički dvoznamenkastog broja nastavaka?
I opet, generali se u ovoj brigadi odavno znaju, ali kako sada reći da Bruno Petković nije zaslužio posvetu nakon što je sam, i to na ovakav način, izborniku odgovorio na opasku da je ‘samo’ Dinamov napadač? Ili Dominik Livaković, koji je opet poslao mig svom starom učitelju? Jasno, mogao bih ovo samo nasloviti s onim nekakvim općenarodnim naslovom o 11 heroja, ali opet, tu je jedan pješak iz sjene koji bi u tom filmu bio onaj koji je ‘slučajno’ zapeo s ovom brigadom, kojeg su priključili u nuždi, jer je naprosto nedostajalo ljudi.
Josip Juranović. Atomski Jura ove momčadi.
On je u ovoj selekciji od početka bio onaj klinac s ogromnim srcem koji je krenuo tako što se tamo 2014. — dakle, dok su ovi naši veterani već vodili svoje bitke na svjetskog sceni — fotkao s Mariom Mandžukićem na dodjeli nagrada izvjesnog Nike Chancea, programa za mlade igrače koji nemaju profesionalni ugovor. Juranović je tada bio, pisali smo to i kad je lani nastupom na Euru debitirao na velikim natjecanjima, 18-godišnjak čiji se tada stidljivo izrečen san o “igranju za reprezentaciju” činio kao otužno neostvariva dječačka želja.
Nećete mi, stoga, zamjeriti da baš tog klinca iz Dubrave — eto, i tako briše eventualne jeftine klupske podjele — sada ponovno guram u prvi plan. Ne samo zato jer je odigrao monstruozno dobru utakmicu, nego baš zato jer se na tom putu koji je prešao svaki put iznova sumnjalo u njega, baš kao što se svaki put iznova sumnja u sposobnost ove hrvatske selekcije.
Kada ga je Hajduk 2014. doveo kroz svoj program skautiranja igrača, prvo su ga vidjeli kao ogledalo situacije u kojoj se Hajduk našao, u kojoj su mu igrači iz treće i četvrte lige bili ‘pojačanja’. Ovaj je šutke odrađivao sve što se od njega tražilo, prvo prešavši s mjesta veznog igrača na prinudnu poziciju desnog beka; onu na kojoj će osam godina kasnije ‘ugasiti’ Viníciusa Júniora i njegove spektakularne, višestruko naoružane kolege. Sumnjali su i dalje, čak i nakon što je preuzeo kapetansku vrpcu i s njom orao po njivama niželigaša s kojima bi se Hajduk susretao u prvim rundama Kupa, ali i u derbijima i u europskim utakmicama. Griješio je, ali je rastao.
Rugali su mu se i kada je ostvario taj transfer u Legiju, tvrdili su ljudi da je to lijepo i da je takav fin dečko zaslužio da uzme koji dinar u inozemstvu, ali da je to ipak njegov limit. Dvojili su i kad je po njega došao legendarni Celtic, tada su pomislili kako je ipak to ogledalo situacije u kojoj se nalazi škotski nogomet, pa čak i ti njegovi kultni klubovi, pa da im tamo Juranović služi kao pojačanje; baš kao što su mislili da tip iz Dubrave ne može biti pojačanje ni za onaj ‘krnji’ Hajduk.
No, Jurki je imao taj svoj san koji je izrekao u kamere Nove TV, i do tog je sna na kraju i stigao. Sada taj san nije stao ni u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, ni protiv Brazila.
Puno je opet pitanja bilo, i biti će ih još sada i više, o tome kako jedna tako mala zemlja kao što je Hrvatska može ostvarivati ovakve nevjerojatne rezultate; jedno takvo pitanje sam od inozemnog kolege dobio odmah nakon što je Marquinhos zapucao onaj za Brazilce fatalni posljednji jedanaesterac. Odgovora može biti mnogo, ali previše njih seže u patetiku i ezoteriju. Realnost, međutim, kaže da je ova momčad prepuna priča o igračima koje su podcjenjivali i govorili im kako će ovakve stvari, kao i za Jurkija onog dana u Veslačkoj ulici 2014., ostati samo otužan san.
Pa i strijelac ovog izjednačujućeg pogotka Petković bio je “for koji ne daje gol” kada ga je 2018. Nenad Bjelica iskopao u Italiji, u trenutku kad je već bio 24-godišnjak. Mislav Oršić, koji je onako doktorski podvukao jedanaesterac, probijao se kroz slovensku, južnokorejsku i kinesku lige prije nego što je te iste 2018. stigao na stražnja vrata u Dinamo. Ima tu još onih koji su se okolnim putem probijali do ovih trenutaka: Andrej Kramarić, Marko Livaja, pa i Ivan Perišić.
Priča o ovoj Hrvatskoj i tom pristupu da se bori do zadnjeg trenutka skupna je priča o uspjehu koji dolazi unatoč sustavu i problemima s kojima se dobar dio ovih momaka susretao na svom putu. Oni su se hrvali sa svim sumnjama, podcjenjivanjima i podsmjesima kad su se usudili sanjati nešto veliko, baš kao što su i dalje mnogi Hrvatsku pretjerano tugaljivo unaprijed otpisali.
Od svih komandosa u okruženju baš je Atomski Jura prešao najdalji put. Ako je ikada zavrijedio konačnu promociju, to je danas.
