Kramarić zasigurno nema bolji status ni kod prosječnog navijača reprezentacije — a bojim se pomisliti tko sve čini to šaroliko društvo — i vjerujem da nije daleko od istine reći da je u najmanju ruku stalno pod povećalom. Daleko od toga da ne možemo raspravljati o njegovim manama ili o tome treba li biti standardni član prve postave; već smo pisali da mu stil igre u reprezentaciji ne odgovara, a Hrvatska često ne igra ni u formaciji u kojoj bi se mogao naći na poziciji desetke ili povučene špice, pa Kramarić po nekoj inerciji najčešće okupira poziciju desnog krila ili centralnog napadača.

Bez obzira na to, možemo reći da mu Zlatko Dalić uglavnom vjeruje. Kramarić je započeo svih sedam utakmica na Svjetskom prvenstvu, član prve postave bio je i u sedam od 10 utakmica u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, a taj se trend nastavio i u prve dvije utakmice kvalifikacija za Euro; u onoj protiv Walesa jedna je zapravo ne toliko neuobičajena nogometna situacija u zadnjoj trećini terena postala pitanje od nacionalnog interesa, a Kramarić je postao dežurni krivac te samo još više učvrstio stigmu koja ga već neko vrijeme prati: onu da je (navodno) iznimno sebičan igrač.

Kramarić je svojimu zadnje vrijeme samo još više učvrstio status klupske legende. Već sedam i pol godina jedan je od najboljih napadača u Bundesligi

Sve u svemu, otkad je Dalić preuzeo reprezentaciju Kramarić je ili član prve postave ili je prvi ili drugi igrač u rotaciji i za to postoji jedan u suštini vrlo jednostavan razlog. To je onaj da izbornik ne želi ili ne može zanemariti činjenicu da je Kramarić već dugi niz godina jedan od najboljih napadača u Bundesligi.

Kramarić je, dakle, jučer u toj pobjedi od 4-2 nad spomenutim suparnikom prvo zabio 99., pa svoj 100. gol, pa upisao asistenciju, a Hoffenheim je sada zbog znatno bolje gol razlike od Bochuma praktički osigurao ostanak u ligi. Od 2016., kad je u siječnju stigao u Hoffenheim, jedino je Robert Lewandowski zabio više golova u ligi.

Golgeterske brojke

Ne računajući tu prvu sezonu — iako nije naodmet reći da je odmah po dolasku Juliana Naglesmanna (veljača 2016.) postao jedan od najvažnijih igrača te najzaslužnijih za ostanak u ligi — vidimo da samo u jednoj sezoni nije uspio postići dvoznamenkast broj golova, i to u prošloj koja je u tom golgeterskom smislu bila sezona kakva se događa i boljim strijelcima od Kramarića. To će ujedno reći i da dotični u samo jednoj sezoni nije bio u 10 najboljih strijelaca lige, s time da je jučerašnjim pogocima skočio na osmo mjesto najboljih strijelaca ove sezone.

Najplodnija sezona u tom je smislu bila 2020./2021., u kojoj je zabio 20 golova i bio četvrti najbolji strijelac lige, a još pet golova te sezone skupio je kroz Europa ligu i Njemački kup. Vidimo i da je u sezoni 2018./2019. — zadnjoj u mandatu Nagelsmanna, čovjeka koji je praktički otključao njegov potencijal — postigao 17 pogodaka, čime je s još četvoricom igrača podijelio treće mjesto najboljih strijelaca lige. Iako je u tom razdoblju često igrao na poziciji osmice, bila je to sezona u kojoj je imao najviše udaraca po utakmici (3,67, više je imao samo Lewandowski), pa i ona u kojoj je imao najviše promašenih velikih prilika otkad je u Hoffenheimu, njih 18.

Ta zadnja brojka, međutim, ne mora nužno biti indikator s negativnim predznakom jer najbolji se strijelci obično nalaze i u najvećem broju tih velikih prilika, pa slijedom toga često i najviše promašuju; Lewandowski je, primjerice, svake sezone imao više promašenih velikih prilika od Kramarića, a slično vrijedi i za Timu Wernera. Posebnost te sezone je, međutim, u tome što je Kramarić dodao još pet golova — svih pet u grupnoj fazi Lige prvaka u kojoj je Hoffenheim završio posljednji u skupini s Manchester Cityjem, Šahtarom i Lyonom.

Ako netko, pak, misli da je iduće sezone s 12 golova u ligi podbacio, vjerojatno je to zato što ne vidi širu sliku. Bila je to zapravo jedina sezona u kojoj je imao većih problema s ozljedama i tih je 12 zabio u 19 utakmica, što će reći da je imao prosjek od 0,63 gola po utakmici; bolji su bili opet samo Lewandowski i Werner, s time da nije naodmet spomenuti i to da je Kramarić započeo tek 14 od tih 19 utakmica, pa i da je imao neuobičajeno mali broj udaraca (2,26 po utakmici, tek 15. u ligi). Usput budi rečeno, čak trećina golova iz te sezone dogodila se u zadnjem kolu kad je Hoffenheim na Westfalenu s 4-0 pobijedio Borussiju Dortmund te osigurao nastup u Europi, a sva četiri pogotka zabio je upravo Kramarić.

Najlošija sezona u tom golgeterskom smislu bila je ona prošla u kojoj je zabio samo šest, a glavni razlog za to bio je za njega upravo neuobičajeno veliki broj promašenih velikih prilika, njih 16 — koje, naravno, u slučaju malog broja golova jesu pokazatelj negativnog trenda. Bila je to sezona, međutim, kakve su se događale i boljim strijelcima od Kramarića, a da je u tom smislu zakazao ilustrira i xG, prema kojemu je ‘trebao’ zabiti šest golova više.

Svaki nastup pod povećalom

Pa ipak, iako se može reći da je rođeni strijelac, gotovo je općepoznato to da Kramarić donosi na teren i nešto više od samih golova. Voli se spuštati nisko i sudjelovati u igri te operirati između linija i biti licem okrenut prema golu, a u nedavnom je intervjuu za Sportske novosti izjavio da je on Raumdeuter, ili tumač prostora, kako se svojedobno opisao i genijalni Thomas Müller.

U tom smislu, kad toliko puno radiš i za druge, a bez da se to nešto posebno vidi, teško je pričati o nekome kao o iznimno sebičnom igraču. Na kraju krajeva, možemo pričati i o tome da se Kramarićeva kvaliteta krije i u nemalom broju asistencija. Samo u toj sezoni u kojoj je zabio najmanje golova imao je devet asistencija te bio osmi najbolji asistent lige. Nemali broj asistencija skupio je i u prvoj punoj sezoni, kad je bio šesti najbolji asistent lige i ukupno je u ligi u ovih sedam i pol godina skupio 39 asistencija; računate li i situacije u kojima je izborio kazneni udarac, kako to radi Transfermarkt, taj se broj penje na 47.

U veljači ove godine, ne računamo li utakmice u kojima nije nastupio zbog ozljede, Kramarić prvi put nakon 1. studenog 2019. nije ušao u igru u jednoj ligaškoj utakmici za Hoffenheim. U iduće četiri utakmice, od kojih su dvije bile s direktnim konkurentima u borbi za opstanak, Herthom i Schalkeom, te jedna u gostima s Bayernom, zabio je četiri gola, a Hoffenheim je uzeo 10 bodova; jedan od tih golova bio je i onaj slobodnjak na Allianz Areni. Kad je bilo najteže, a Hoffenheim se još od te 2016. nije borio za ostanak, ukazao se Kramarić i sa sedam pogodaka u zadnjih devet susreta možda je i najzaslužniji što je praktički osiguran ostanak.

Ove sezone inače ima najmanje udaraca otkako je u klubu (1,9 po utakmici), ima i za sebe neuobičajeno mali broj ključnih dodavanja, a promašio je i samo pet velikih prilika, što je dijelom posljedica toga što uopće ni ne ulazi u prilike — a to je, pak, posljedica toga i što sad opet igra osmicu, ali možda veći dio razloga leži u činjenici što je Hoffenheim ove sezone jednostavno lošiji nego prethodnih. Unatoč tome, Kramarić je opet zabio 12 golova i svojim je igrama u zadnje vrijeme samo još više učvrstio status klupske legende.

Pa ipak, iako je tamo negdje daleko vani poprilično uspješan, u toj famoznoj domaćoj javnosti Kramarić uživa status sebičnjaka koji usto valjda ne zabija dovoljno golova.

Svaki njegov nastup je pod povećalom, a svaka njegova pogreška znači da ga odmah treba mijenjati. Nije bitno to što postoje neke realne prepreke — ponajprije u samom načinu na koji igra reprezentacija — a taj je njegov učinak u Hoffenheimu onda valjda i još manje bitan; do te mjere da domaći mediji nisu ni znali što se to jučer zapravo dobodilo. Nije onda bitno ni to što Kramarić u suštini radi ono što je općenito u sportu najteže raditi; ima kontinuitet dobrih igara, i to u jednoj od najjačih liga na svijetu. Već sedam i pol godina jedan je od najboljih napadača u Bundesligi, ali kod nas se više cijeni igrač koji učestalo teži malonogometnim rješenjima i onda kad to nije potrebno, previđajući mu usput i to da u utakmicu često ulazi kao da je došao na termin 50-godišnjaka.

I ako postoji taj netko tko se, eto, pita što taj vražji Kramarić uopće radi u reprezentaciji, odgovor zapravo ne može biti jednostavniji. Kramarić je tu, u najmanju ruku uvijek na rubu prvih 11, jer tu i zaslužuje biti. A to na koji će se način i hoće li se uopće iskoristiti njegove kvalitete — to je zapravo pitanje za nekog drugog.