U takvim okolnostima se Dalić odlučio za postavku s rombom u sredini terena.

Nešto slično je igrao i protiv Švedske u Zagrebu gdje je u napad stavio Ivana Perišića i Josipa Brekala, a iza njih Nikolu Vlašića na desetku. Ovaj put je Dalić stvari zamislio nešto drugačije. Vlašić je bio u napadu uz Perišića, a na poziciji desetke je bio Mario Pašalić. Na taj je način Dalić pokušao dobiti dinamiku u napadu i njegova odluka je — gledajući isključivo u kontekstu podjele uloga u ovakvoj taktičkoj postavci — bila logična. U Vlašiću je dobio igrača koji nudi karakteristike sidruna; može se spustiti po loptu i zadržati je u međulinijskom prostoru, zaštiti je, dobiti duel i proslijediti je suigračima kada se priključe. Recimo, točno ono što je napravio kada je dao povratnu loptu Mateu Kovačiću za drugi gol. U Pašaliću je dobio veznog igrača koji će napasti prostor, čovjeka koji je opasan bez lopte i koji može nauditi suparničkim vratima iz drugog plana.

Ostaje dojam da je Hrvatska zaslužila bod, ali taj dojam je puno više posljedica svih otegotnih okolnosti nego stanja na terenu

Ukratko, želio je dobiti ovakvu situaciju:

Vlašić je trebao sačuvati loptu i povezati napad s veznim redom, a Pašalić i Perišić su napadali prostor iza zadnje linije. Međutim, takva postavka u napadu utjecala je i na funkcionalnost vezne linije postavljene u romb. Protiv Švedske u Zagrebu Kovačić je za 61 minutu na terenu imao tek 15 točnih dodavanja i nula driblinga iz nula pokušaja. Naprosto, bio je višak jer momčad je imala Luku Modrića kao primarnog organizatora igre, Marcela Brozovića koji je okretao strane dugim loptama i Vlašića koji je tražio loptu u prostoru između suparničkih linija. Svi oni traže loptu u noge i Hrvatska je prilično uspješno kontrolirala posjed lopte, ali Kovačić nije imao realnu funkciju u veznom redu i kao posljedica toga je bio nevidljiv.

Kovačićevo pitanje

U Splitu su stvari bile drugačije. Za razliku od utakmice u Švedskoj u kojoj je Kovačić igrao zadnjeg veznog i koju je odigrao jako loše — što to je sasvim logična stvar, jer čuditi se kako je Kovačić loše odigrao na poziciji zadnjeg veznog je gotovo isto kao čuditi se kako loše brani ako ga staviš na gol — u ovoj je bio jako dobar.

Dobrim dijelom je to zato što je napokon stavljen na svoju poziciju. Međutim, i protiv Švedske u onom prvom rombu je isto bio na svojoj poziciji, ali je svejedno imao samo 15 dodavanja i nula driblinga. Razlika je u tome što je tada prostor ispred njega bio zagušen, vezni red je imao trojicu playmakera i on je bio nepotrebni četvrti, a Vlašić je okupirao međulinijski prostor tražeći loptu u noge. Ovaj put je on bio taj sekundarni kreator, a Pašalić je otvarao prostor između linija, kretao se bez lopte, odvlačio zadnjeg veznog iz zone ispred obrane i na taj način stvarao prilike da Kovačić dođe u završnicu.

U suštini, Kovačić je isti igrač. On je isti u Zagrebu protiv Švedske gdje je bio nevidljiv, u Švedskoj gdje je bio loš i u Splitu gdje je zabio dva gola. Pitanje je samo konteksta igre koji mu se pruži.

Upravo zbog konteksta, Kovačićevo ‘pitanje’ nije riješeno. Kada se vrati Brozović i kada Hrvatska bude igrala s napadačem i Vlašićem na desetki, ekipa se zatvara na način da Kovačić opet ostaje u lošoj situaciji. Njegova idealna uloga u momčadi je ovo što igra Modrić, to je ono što iz njegovih sposobnosti izvlači najviše i nešto najsličnije onome što igra u Chelseaju, pogotovo prošle sezone. Dok je Modrić tu i dok Vlašić na poziciji desetke rješava probleme prelaska u zadnju trećinu terena, Kovačić je osuđen na to da bude treća violina i sasvim je normalno da u takvim okolnostima ne može dati svoj maksimum. Ne čini ga to lošim igračem, još manje likom bez karaktera i muda, ali nema smisla od njega očekivati da bude nešto što nije.

Promjenom taktike i pomicanjem Kovačića na svoju prirodnu poziciju Dalić je ponovo otvorio pitanje zadnjeg veznog igrača. Niti nakon Švedske se nije odlučio za Milana Badelja, što je još jedan indikator da njegov status u reprezentaciji blijedi, nego je u momčad stavio Marka Roga.

Rog, kao ni Kovačić, nije zadnji vezni igrač. To se vidjelo iz načina na koji je potpuno nepotrebno dobio crveni karton i time zakomplicirao utakmicu. Međutim, da je Hrvatska u Švedskoj imala agresivnost koju je Rog donio u utakmicu s Portugalom, vjerojatno bi Emil Forsberg imao puno manje prilika da je unakazi dodavanjima iz prostora između zadnje linije i veznog reda. Osim crvenog kartona, drugi razlog što je Portugal ipak bio bolji jest taj što je znao iskoristiti prostore koje je Hrvatska ponudila.

Direktno s kolodvora

Romb, kao i svaka druga formacija i taktička postavka, nešto donosi, a nešto odnosi.

Portugal je gotovo cijelo vrijeme stvarao višak na bočnim pozicijama, pogotovo na desnoj strani. Josip Juranović je odradio jako pristojnu utakmicu; imao je šest otklonjenih opasnosti, tri oduzete lopte i jednu presječenu, a predriblan je samo jednom. Međutim, Juranović je bio pod konstantnim opterećenjem, Portugal je više napadao preko svog lijevog boka jer se ondje izvlačio Cristiano Ronaldo, što je značilo da je svaki put kada bi se Mário Rui podigao na suparničku polovicu tu imao situaciju dva-na-jedan. Ako igrate romb, ne postoji krilo koje bi ispratilo Ruijevo podizanje i bočni je u problemu.

Iz te je situacije Portugal je bez problema ulazio loptom u sredinu i ondje radio probleme. Modrić je predriblan četiri puta, Kovačić i Vlašić po dvaput, a Rog jednom, ali je dvaput loše startao na loptu i zaradio je crveni karton.

Čak i u prvom poluvremenu u kojem je Hrvatska vodila i u kojem je brojčano stanje bilo potpuno, Portugal je imao inicijativu koja se ogledala kroz veći posjed lopte i više udaraca, od kojih su svi bili unutar kaznenog prostora. Međutim, Hrvatska se nosila s pritiskom i igrala je jako solidno. Rog je popunio sredinu kako je mogao, bočni igrači su se držali i u iznimno nepovoljnim situacijama, a Škorić je upao u prvu postavu direktno s kolodvora i odradio je dobar posao. Imao je tek 11 točnih dodavanja i 48 posto točnosti je najmanji postotak jednog stopera u svim našim utakmicama u zadnje četiri godine, uključujući i one najslabije suparnike čiji su zadaci obično bili ispucavati lopte. Međutim, Škorić je imao 12 otklonjenih opasnosti, jednu presječenu i jednu oduzetu loptu, a to je dobar učinak s obzirom na okolnosti.

Ostaje dojam da je Hrvatska zaslužila bod, ali taj dojam je puno više posljedica svih otegotnih okolnosti nego stanja na terenu. Realnost je da su se Vatreni provukli kroz iglene uši i da ostaju u prvoj jakosnoj skupini Lige nacija. U Hrvatskoj se sustavno bagatelizirala ta Liga nacija kao bezvezno natjecanje, ali ostanak u najjačoj ligi je važan jer u budućim ždrjebovima za kvalifikacije za velika natjecanja prvi se šešir nositelja popunjava najbolje plasiranima iz najjače skupine Lige nacija, drugi šešir lošije plasiranima iz najjače skupine Lige nacija i osvajačima druge skupine, tako da se vrlo lako može dogoditi da nakon ispadanja budemo pozicionirani tek kao treći nositelji i da nam u nekoj budućoj kvalifikacijskoj grupi za Euro dođu, na primjer, Francuska i Njemačka.

Takav scenarij smo izbjegli, ali u buduće bi bilo pametno prvenstveno izbjegavati utakmice kao što je bila ona u Švedskoj. Kad tako odigraš, često ni dobar dojam koji ostaviš protiv Portugala ne bude dovoljan jer se drugi rezultati ne poklope. Ovaj put su se poklopili, Francuska je pobijedila Švedsku 3:2 i gol u 90. minuti nije bio skup. Provukli smo se kroz iglene uši, ali posao je na kraju nekako obavljen i može se okrenuti novi list.

A ponekad je samo to važno.