Na jednom trenerskom seminaru se pri demonstraciji vježbe radilo u tri grupe i trebalo je obući novi set markera. S obzirom da je to bilo valjda peto oblačenje i skidanje tog popodneva, jedan kolega je svoj marker navukao naopako. Zanimljiva je bila reakcija instruktora. Na tu sasvim banalnu glupost koja ni najmanje ne utječe na izvođenje vježbe, zaustavio je trening i zamolio kolegu da obuče marker kako treba. Jer, kako je tada objasnio, te sitne traljavosti čine razliku između pobjede i poraza. Ako se ne potrudiš od samog početka koncentrirano odraditi čak i te neke naizgled nebitne sitnice, taj krivo obučen marker će jednog dana značiti da će se udarac tvog igrača od stative odbiti van, a ne u gol.
Otprilike to se dogodilo Hrvatskoj protiv Brazila. Markeri su bili krivo obučeni i nije moglo završiti dobro.
U prve četiri minute utakmice Domagoj Duvnjak i Luka Cindrić su bacili tri lopte u bunar. Znači, da stvari maksimalno pojednostavimo — tri uzastopna napada na samom početku utakmice su završila čistim izgubljenim loptama.
I koliko god Lino Červar kasnije radio očite greške u vođenju utakmice, u toj četvrtoj minuti kao faktor ne postoji taktika, time-outovi, klupa i sve ono što se kasnije pokazao kao ključno. Postoji samo koncentracija. Odnosno, koncentracija očito nije postojala i upravo je ta serija neforsiranih pogrešaka na samom početku utakmice odlična ilustracija stanja u kojem je Hrvatska došla odraditi posao protiv Brazila. Traljavo, mlitavo, neozbiljno. Na krilima pobjede protiv Španjolske, naši su reprezentativci podcijenili Brazil računajući kako će se posao odraditi sam od sebe. A takav potpuno nesportski pristup onda ima svoje posljedice.
U zanosu nakon Španjolske kako smo najjači na svijetu nitko nije dovodio u pitanje sve očite mane u igri. A bilo ih je i trpane su pod tepih
Promašili smo dva od triju sedmeraca i pogodili smo čak pet stativa i, kao da to nije bilo dovoljno, baš nijednom od tih pet puta se lopta nije odbila nama u ruke. Za usporedbu, kod suparnika je jedino desno krilo Fábio Rocha Chiuffa pogodio stativu i ta lopta se odbila natrag Brazilu.
I ako mislite da je to slučajnost, onda ste — oprostite na izrazu — budala. Ne radi se o tome da Hrvatska nije imala sreće, radi se o tome da sport uvijek ima svoje zakonitosti. Nisu mjerljive niti su negdje zapisane, ali postoje; ako krivo obučeš marker, lopta će ti se od stative odbiti van. Ako suparnika, utakmicu i svaki napad na toj utakmici ne shvatiš maksimalno ozbiljno, onda možeš s ogromnom sigurnošću računati kako će se ničije lopte odbiti suparniku. To jednostavno tako ide i nema veze s nekom poetskom pravdom. Radi se čisto o tome da suparnik više želi tu loptu i da je spreman boriti se za nju dok ti podrazumijevaš da će se već nekad odbiti tebi.
Trpanje pod tepih
Hrvatska je puno toga podrazumijevala pomalo bahato uljuljkana u iluziju vlastite nepobjedivosti i to je skupo platila. I to je puno veći poraz od samog poraza na parketu, to je sramota veća od sedam golova na prazan gol.
Dio te pogubne lažne sigurnosti je vjerojatno došao i od same javnosti. Nakon pobjede protiv Španjolske krenula je euforija — ona prava hrvatska nekontrolirana euforija koja je harala društvenim mrežama i koju su palili mediji. Atmosfera se pumpala bez da se pristupilo ozbiljnoj analizi svega što se događalo i po dobrom hrvatskom običaju ta je euforija samo tako prešla u depresiju. I taj nagli prijelaz je najbolji primjer koliko smo nezrela sportska kultura.
Zapravo, teško je dodati nešto na poantu teksta objavljenog nakon pobjede protiv Španjolske. Prihvaćamo sve kada ide dobro, a odbacujemo onda kada ne ide. Dojučerašnji junaci su postali luzeri i sad nam je odjednom važno sve ono što jučer nije bilo. U zanosu kako smo najjači na svijetu nitko nije dovodio u pitanje igranje sa sedmim igračem kad je to donosilo pobjede protiv Španjolske, nitko nije secirao vanjsku liniju i slabašan učinak Duvnjaka, Cindrića i Igora Karačića i nitko nije dovodio u pitanje sve očite mane u igri. A bilo ih je i trpane su pod tepih.
Da nisu, možda bi protiv Brazila bilo drugačije. Možda i ne bi, ali reakcija javnosti bi u suštini trebala biti pametnija i nakon Španjolske i nakon Brazila jer se ništa zapravo nije promijenilo između tih dviju utakmica. Hrvatski rukomet su jednakoj mjeri medalje i porazi, veličanstvene pobjede i horori, ne može se prihvatiti jedno i odbaciti drugo. Ne može se pitati samo kako smo izgubili, a ne razmišljati kako smo dobili.
I što sada? Ništa, idemo dalje, i to po mogućnosti bez nekritičnog hvaljenja i neselektivnog pljuvanja.
Nakon što je odrađen marš kroz prvu fazu turnira i nakon što je pokazana moć koja je okrunjena pobjedom protiv Španjolske, sve je to kompromitirao poraz od Brazila. Hrvatska je u Münchenu dala punu kantu mlijeka i onda je u Kölnu tu kantu prolila. Ne samo da je ugroženo polufinale koje je do jučer bilo sasvim izgledno, nego smo došli u poziciju da je eventualnim daljnjim porazima doveden u pitanje čak i plasman na Olimpijske igre.
Ali priča nije gotova. Već danas je nova utakmica, ali u suštini njen rezultat ne bi trebao biti odlučujući. Bitnija bi trebala biti potreba za sportom koji počiva na ideji i programu, analizi i argumentima. Sportski uspjesi se grade poštivanjem struke i poštivanjem rada, a kvaliteta toga se vidi isključivo u kontinuitetu, broju djece koja trenira, domaćoj ligi i malim proizvodnim sredinama. Ukratko, ondje gdje hrvatski rukomet doživljava isključivo horore i to puno veće nego što je poraz od Brazila.
I to bi trebalo ponavljati u svakoj prilici sve dok nikome ne padne na pamet obući marker naopako. Jer puno toga počinje ispravno obučenim markerom.
