Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Misija: Ugasiti Vatrene

Suparnici u skupini nisu takvi kakvi se na prvi pogled možda čine

Zadnja izmjena: 16. lipnja 2018. Profimedia

Puno ljudi smatra, i to s dobrim argumentima, kako je Argentina daleko od najužeg kruga favorita za medalju sa Svjetskog prvenstva. Jednostavno, momčad je loše balansirana, igra je nedorečena i potpuno ovisna o jednom igraču i njegovoj inspiraciji, a ždrijeb je težak s koje god pozicije prošli dalje.

Imam dojam da su svi prelagano otpisali Argentinu.

Na prošlom prvenstvu je teško bilo naći ikakav smislen argument zašto bi baš Argentinci bili favoriti. Gaučosi su bili jednako loše balansirani, nedorečeni i možda čak i još malo dalje od kruga favorita. Pobogu, Enzo Pérez je bio iznimno bitna karika momčadi i igrao je u svim utakmicama knockout faze, a stup obrane je bio Martín Demichelis, kojemu je tada bilo 34 i bio je nevjerojatno spor. Izbornik Alejandro Sabella zadnju je liniju morao krpati tako da su minute dobivali Federico Fernández, José María Basanta i Hugo Campagnaro. U grupi su osvojili devet bodova, ali Iran su dobili tek u sudačkoj nadoknadi, dok su Nigeriju i Bosnu i Hercegovinu pobijedili na jedvite jade. U knockout fazi su u tri utakmice u regularnom dijelu zabili tek jedan gol. Jednostavno, čak su i u praksi potvrdili sve teoretske nedostatke u selekciji i taktici. Ali na kraju su i tako nedorečeni došli do finala, koje su izgubili tek golom duboko drugom produžetku koji je zabio Mario Götze.

Ovaj put imaju hrpu vrlo sličnih problema, ali drastično boljeg izbornika. Jorge Sampaoli je preuzeo reprezentaciju nakon fantastičnih epizoda na klupi Čilea i Seville, a od trenera takvog kalibra se očekuju kreativna rješenja. Na argentinskoj je klupi tek četiri službene utakmice i ni u jednoj nije upisao poraz, a sedam prijateljskih utakmica je iskoristio za eksperimentiranje sa sastavima, formacijama i sustavima igre. Problem je što je u tom procesu bio možda i previše kreativan, toliko da u Rusiju dolazi s više pitanja nego odgovora.

Prvi vratar Sergio Romero se ozlijedio, tako da će na gol Willy Caballero, a ispred njega će – po svemu dosad viđenom – Sampaoli preferirati igru s četvorciom u zadnjoj liniji. A nakon te točke stvari prestaju biti jasne i kadrovski i taktički.

Argentinin Messija

Za vrijeme priprema bila je izgledna postava u kojoj će biti Gabriel Mercado kao desni bek, Federico Fazio i Nicolás Otamendi stoperi, te Nicolás Tagliafico na lijevom beku. Međutim, kasnije je Roy Nemer, novinar koji blisko prati Argentinu, izvjestio kako je Sampaolijevo rješenje na desnom beku Eduardo Salvio, dok se kao partner Otamendiju najavljuje Marcos Rojo. No, u zadnjoj četvorci su neodgovorena samo kadrovska pitanja. Ispred njih je upitnika još i više, jer još je nejasno i tko će igrati i na kojoj poziciji.

Giovani Lo Celso napustio je Rosario Central kao kreativni vezni igrač, ali igrajući za PSG je razvio različite vještine i nameće se kao idealno rješenje u veznoj liniji s nekoliko dobrih dionica na pripremama. Upravo on bi mogao biti najveće pozitivno iznenađenje Argentine na ovom prvenstvu. Kraj njega, ovisno o planu igre, Sampaoli može koristiti različite opcije. Lucas Biglia mogao bi se za vrijeme prvenstva nametnuti kao rješenje, jer – kao što tvrdi Javier Saúl, dopisnik Guardianove medijske mrežeJavier Mascherano je najbolji izbor za igrača koji će najviše razočarati. Debelo je prošao svoje najbolje godine i, osim pozitivnog psihološkog utjecaja na suigrače, na teren donosi vrlo malo. Međutim, zasad je Mascherano čvrsti starter, a kako izvještava Nemer, protiv Islanda je upitan samo njegov partner u sredini.

Najbolja ilustracija potreba momčadi je utakmica protiv Haitija. U njoj je Sampaoli iskoristio nedoraslog suparnika da na malo jačem treningu uigra ideju fluidnog napada koja počiva na postulatima pozicijske igre i zauzimanju odgovarajućih zona.

Skupina D počinje već sutra. Nekim izbornicima – poput Sampaolija i Zlatka Dalića, koji imaju talent na raspolaganju ali nemaju sustav igre – prebrzo

Taktika na koju bi Argentina mogla nasloniti igru kako bi iskoristila ogromnu količinu talenta u napadu realizira se visoko i široko postavljenim bekovima, spuštanjem Mascherana u zadnju liniju i kroz konstantnu izmjenu mjesta u napadačkoj liniji. Kako bi igra dobila dovoljnu razinu fluidnosti, upravo će Mascheranov partner biti ključan da bi Argentina igrala onako kako to Sampaoli želi. Morat će istovremeno biti sposoban ubrzati protok lopte, rotirati pozicije i braniti tranziciju, ovisno o poziciji lopte na terenu. Zapravo, Mascheranovo spuštanje u zadnju liniju ga ostavlja samog u sredini da kontrolira nešto eksperimentalno i prilično fluidno što na početku možemo nacrtati kao 4-4-2, 4-2-3-1 ili 4-3-3, ovisi isključivo tome vidite li Lionela Messija kao napadača, desetku ili krilo koje ulazi u sredinu. Pozicije će se izmješati, a on će ionako ostati ključ svega.

“Ako Leo bude OK, ovo će biti više njegova momčad nego moja”, bio je brutalno iskren Sampaoli, svjestan da je četvrtfinale realan cilj jer Argentina je nepoznanica, svima pa donekle i njemu samome. Testirao je mnogo toga, ali na klupi je prekratako da dođe do konačnog rješenja i da uigra taktičke modele koji bi donijeli rezultat. Zato je jedina opcija da prebace realan cilj uzdati se u Messija. A to, budimo iskreni, uopće nije loša opcija usprkos svim nedorečenostima i nepoznanicama koje prate Argentinu.

Island je zbio redove

S druge strane, o Islandu znamo gotovo sve. Vjerojatno najdiscipliniranija ekipa na prvenstvu ima svoje razrađene mehanizme igre koji u kombinaciji s fizičkim aspektom igre kao konačni rezultat daju prilično industrijski nogomet kao jedini način da se kompenzira manjak talenta.

Islanđani imaju gotovo najmanji postotak točnosti dodavanja, lošiji od njih su samo Urugvaj i Iran, a poslije Irana imaju najviše zračnih duela, čak 65,9 po utakmici. Ne igraju atraktivno, ne daju puno, ali to što rade zaista rade sjajno i na taj način kroz svoj industrijski nogomet daju proizvod koji je debelo iznad njihovih mogućnosti. Međutim, u samo četiri godine Hrvatska je s Islandom igrala čak četiri puta i nepoznanica ne bi trebalo biti.

Nakon što je Lars Lagerbäck uveo Island u senzacionalno četvrtfinale Eura igrajući klasičnih 4-4-2, Heimir Hallgrímsson je njegovu ideju modificirao u 4-4-1-1. Time je kapetan Aron Gunnarsson dobio pomoć u branjenu centralnih koridora s Emilom Hallfreðssonom koji je upao umjesto napadača i koji sa sobom donosi mirnoću u dodavanjima. Uostalom, tako pruža prilično slobodniju ulogu koju ispred njih ima daleko najbolji igrač momčadi Gylfi Sigurðsson. Problem je što i Hallfreðsson i Sigurðsson, kao osnova kreativnosti u igri, na prvenstvo dolaze s ozljedama. Naravno, Island će priliku tražiti u discipliniranoj zonskoj obrani i defenzivnom nogometu, ali bez njih dvojice oduzeta lopta puno sporije dolazi do Birkira Bjarnasona i Jóhanna Berga Guðmundssona na krilnim pozicijama i samim time Island gubi svoju prednost u brzom izlasku u tranziciju.

Upravo zbog toga, Jóhann Berg Guðmundsson je igrač koji bi mogao pozitivno iznenaditi. Nakon što je odigrao odličnu sezonu za Burnley, upravo bi on mogao preuzeti ulogu glavne zvijezde od Sigurðssona, koji nema kontinuitet nastupa ni samopouzdanje koje je Guðmundssonu donijela fantastična sezona. S druge strane, Sindri Sverrisson, koji za Guardian Media Network prati Island, ističe kako je Birkir Már Sævarsson najizglednije razočaranje momčadi. Osim što su mu već gotovo 34, vratio se u islandski Valur u uvjete poluprofesionalne lige. Iako to može značiti da je manje potrošen, desni bek koji je odigrao sve minute na Euru i počeo sve utakmice u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo ne ide u Rusiju u pravom natjecateljskom ritmu i potrebnoj formi. A kad znamo da se radi o igraču koji je ključan faktor za zaustavljanje najprodornijih suparničkih aduta, to je veliki problem za Island i potajnu želju nacije da ponovo prebaci svoje objektivne ciljeve i prođe grupu.

Nigerija počiva na disciplini

Ako Argentina odgovara stereotipu južnoameričke reprezentacije s gomilom talenta naprijed, a Island fami o discipliniranim Skandinavcima, onda Nigerija potpuno odudara od predrasuda o nediscipliniranim afričkim reprezentacijama koje se pouzdaju u superiorne fizikalije.

Gernot Rohr, njemački trener koji je karijeru uglavnom gradio kroz francuske klubove i afričke reprezentacije, posložio je momčad u klasičnih 4-2-3-1 u kojima je jedna od temeljnih uzdanica igre upravo taktička disciplina. Na putu do prvenstva su Nigerijci imali jedan od najmanjih postotaka posjeda lopte — tek 49,3 posto, što je osjetno manje od prosjeka momčadi koje su se kvalificirale. Istovremeno, imaju najmanji postotak dobivenih zračnih duela i najmanje pokušanih centaršuteva. Igraju defenzivno, ali kad izlaze iz svog bloka izlaze organizirano i kroz dodavanja po zemlji.

“Nemamo tako sjajne igrače kao što su bili Nwankwo Kanu i Jay-Jay Okocha”, objasnio je Rohr. “Snaga ove momčadi je timski rad. Naš kapetan  John Obi Mikel i Victor Moses nisu igrači koji mogu riješiti utakmicu sami, kao zvijezde 1990-ih.”

Međutim, iako se naglašava kolektiv, Mikelov je utjecaj na momčad ogroman. Gotovo kao Okochin nekada. Obično su iza njegovih leđa Ogenyi Onazi i Wilfred Ndidi koji sjajno oduzimaju loptu, ali sve u Nigeriji ide kroz Mikelove noge. On diktira napadom i koordinira obranu, svojim postavljanjem određuje koliko će visoko biti postavljena zadnja linija i hoće li momčad izlaziti u presing. Na njegovu igru se nastavlja i Odion Ighalo, napadač koji ima kretnje kojima se može nuditi i tako izvući stopere kako bi otvorio prostor koji mogu napasti krila o kojima Nigerija ovisi. Zapravo, ponajviše ovisi o Mosesu koji, za razliku od igre u Chelseaju, ovdje ima puno kreativniju zadaću i njegov napadački impuls može biti ključan za ostvarenje cilja koji je Nigerija postavila pred sebe.

Za taj cilj će biti ključno da vratar Francis Uzoho, o kojem je na Telesportu već pisao Solomon Fowowe, iznenadi sve i pokaže se kao pozitivna točka u ekipi. S druge strane, Alex Iwobi ni u klubu ni u reprezentaciji nije na razini svojih maksimalnih mogućnosti i on bi mogao biti najveće razočaranje. Ipak, Arsenalov dres u ovoj reprezentaciji nosi neka veća očekivanja, a Iwobi ih ne ispunjava niti daje prvi doprinos disciplini na kojoj počiva igra Nigerije.

Skupina D počinje već sutra. Nekim izbornicima – poput Sampaolija i Zlatka Dalića, koji imaju talent na raspolaganju ali nemaju sustav igre – prebrzo. Nekim izbornicima – poput Hallgrímssona i Rohra, koji imaju kontinuitet rada – taman na vrijeme jer će na već postavljene temelje imati vremena dodati taman onaj neki mali začin, nepročitani trik kojim će se nadati prolasku skupine.

Ne propusti top članke