Nije, doduše tih 5-3-2 bilo neko iznenađenje jer ljudi — općenito u životu, a posebno u nogometu — rijetko mijenjaju ono što je donijelo uspjeh. Međutim, kontekst igre je bio drastično drugačiji.

Promjenom formacije Dinamo se stabilizirao. No, osiguravanje od eventualne blamaže Bjelica je platio totalnim odustajanjem od napada

Na stranu činjenica da je Manchester City individualno neusporedivo jača momčad od Atalante, poanta je u tome da Pep Guardiola u utakmicu ulazi s potpuno drugačijom logikom u taktičkim postavkama nego što to radi Gian Piero Gasperini. Dok Atalanta svoju igru bazira na usko postavljenoj sredini gdje ima Alejandra Gómeza i Josipa Iličića kao dvije desetke koje operiraju između linija, City napad u zadnjoj trećini temelji na okupiranju svih pet vertikalnih zona za Juego de Posición.

Atalanta je skupljala prema sredini, a City je maksimalno širio teren.

Prelazak na 5-4-1

Sve ono što je u igri trojicom stopera s hibridnim ulogama bilo dobro u utakmici protiv Atalante, u Manchesteru je radilo protiv Dinama.

Bernardo Silva se pozicionirao visoko u lijevom halfspaceu. Kako bi kontrolirao prostor među linijama kao što je to radio protiv Atalante, Kévin Théophile-Catherine morao je iskakati za njim.

S obzirom na to da je City preko Rodrija bez ikakvih problema donosio loptu u zadnju trećinu terena, Bernardo Silva je zatvarao trokut s lijevim bekom i İlkayom Gündoğanom, dok je David Silva davao dubinu napadajući ogromni koridor u Dinamovoj zadnjoj liniji koji se otvarao Theophileovim izlascima i činjenicom da su ostala dvojica stopera bila zauzeta čuvanjem Sergija Agüera i Riyada Mahreza.

U prvih 20-ak minuta City kroz taj mehanizam dominirao utakmicom. Što iz pozicijske igre, što iz kontrapresinga u koji su njegovi igrači ulazili nakon izgubljene lopte i koji je bio toliko intenzivan da Dinamo — baš doslovce — nije mogao spojiti dva dodavanja, City je imao nevjerojatnu frekvenciju akcija u zadnjoj trećini terena i kao posljedicu je stvorio toliko čistih šansi da ga je samo malo koncentracije dijelilo od toga da riješi utakmicu u samom početku.

I onda je Bjelica promijenio stvari.

Na snimci utakmice, točno na 21:50, netom nakon što je Gündoğan pogodio gredu, jasno se vidi kako Bjelica zove Mislava Oršića i pokazuje mu prstima prelazak u liniju s četvoricom vezna igrača. Poanta te adaptacije je bila u tome da vezni igrač bude dovoljno blizu Cityjevu lijevom beku kako bi Petar Stojanović mogao ostati u zadnjoj liniji, prihvatiti igrača koji napada dubinu i popuniti rupu koja je nastajala kad bi Théophile-Catherine iskakao u međuliniju.

Dinamo je lakše branio širinu, a Cityju je tako otežana kombinatorika kroz halfspace zonu i gotovo je potpuno blokirana opcija vertikalnog dodavanja. Doduše, City je i dalje dominirao, imao je loptu i držao je Dinamo zbijen u vlastiti kazneni prostor, ali tu je utakmica dobila sasvim drugačiju dinamiku.

Od trenutka kad je Bjelica promijenio formaciju i povlačenjem Oršića na krilnu poziciju prešao u vezni red s četvoricom u liniji, Dinamo se stabilizirao i City nije više ulazio u tako čiste šanse kao u prvih 20 minuta. City je dominirao, ali Dinamo je počeo ostavljati sasvim dobar dojam u fazi obrane i više mu nije prijetila katastrofa kao što je to bilo u otvaranju utakmice.

Međutim, Bjeličina taktička odluka je došla sa cijenom koju je morao platiti.

Bruno Petković uopće nije u kadru koji hvata kamera i takva je situacija bila veći dio utakmice. Stabilnost u obrani i osiguravanje od eventualne blamaže zbog količine dobrih prilika koje je City stvorio u prvih 20-ak minuta Bjelica je platio totalnim odustajanjem od napada.

Minimalni rizik, minimalna ambicija, minimalna šteta

Dinamo je protiv Atalante imao 22 minute i 55 sekundi čistog posjeda lopte. Za to vrijeme je u suparničku polovicu ušao 61 put, a 16 puta je s loptom došao do suparničkog kaznenog prostora. Stvar je bila u tome da je svaki od tih napada koji je došao do zadnje četvrtine terena bio opasan, jer je Bjelica imao Oršića kao drugog napadača koji se konstantno zabadao u rupu otvorenu Petkovićevim spuštanjem. Imao je Petković monstruoznih 30 duela od kojih dobio 14, samo je jednom pucao prema golu, nije asistirao, ali to nije bilo pretjerano važno. Čak i u tim duelima koje nije dobio, bio je centralna točka napada i ključ dominantne partije jer je ostatak momčadi bio u poziciji u kojoj može iskontrolirati loptu i poslati je u prostor koji je otvorio za Oršića.

Protiv Cityja je Petković je imao 25 duela, ali najbliži Dinamov igrač je obično bio udaljen 30-ak metara od njega. Grozan je podatak da je imao samo šest točnih dodavanja iz 20 pokušaja i da je izgubio 23 lopte. Još groznija je činjenica da je samo jedno od tih šest dodavanja napravljeno na suparničkoj polovici terena i da je od 42 dodira s loptom čak 28 napravio na svojoj polovici.

Međutim, to je sasvim logična posljedica činjenice da Dinamo prelaskom u 5-4-1 i postavljanjem Oršića i Danija Olma kao čuvare Cityjevih bekova praktično nije imao ni šanse odigrati nešto u napadu. Naprosto, nije bilo dovoljno figura naprijed i to je cijena koju je Bjelica svjesno platio, jer čak ni nakon što je uveo najprije Marija Gavranovića, pa Iyayija Atiemwena te tako formalno prešao na 4-4-2, ta zona je svejedno ostajala nisko i bez opipljive razlike u pristupu i mehanizmima.

Dinamo je na kraju utakmice, prema Optininim podacima, imao tek 19,6 posto posjeda lopte, 101 točno dodavanje, a oba udarca koja je imao uputio je prije te 22 minute kad je prešao u 5-4-1. Na suparničku polovicu je s loptom prešao 17 puta, a do kaznenog prostora je došao tek šest puta na cijeloj utakmici, od toga četiri puta u prvih 20 minuta.

Logična je to posljedica strateške odluke. Bjelica je vjerojatno i sam bio svjestan da će City i u ovakvim uvjetima prije ili kasnije zabiti zbog volumena napada i individualne kvalitete, ali odlučio je da je bolje smanjiti rizik i ambiciju u napadu svesti na pasivno čekanje situacije za kontru nego pokušati iznenaditi i otežati Cityju. I što je najbolje, tu izoliranu šansu je dočekao kad Petković nije dodao Olmu koji mu se otvarao lijevo i na taj način upropastio šansu da Dinamo napravi iznenađenje.

Protiv Cityja na Etihadu zapravo i možete samo pokušati iznenaditi. Dinamo se definitivno nije osramotio, nakon 22. minute i lošeg taktičkog ulaska dobio je dozu stabilnosti u obrani kojom je ostavio dobar dojam, ali prema naprijed nije napravio dovoljno da iznenadi suparnika. Možda je to malo i šteta jer ovo je ionako bila najlakša utakmica sezone, ona u kojoj Bjelica nije mogao izgubiti neovisno o rezultatu i u kojoj je mogao samo otežati Cityju.