Uoči početka prvenstva Nijemci su smatrani pritajenim favoritima, jednako kao i Australija, Srbija, Slovenija i Litva, dok su korak ispred zbog ostvarenja u prethodnim godinama ipak bile Španjolska i Francuska. No, ovaj je Mundobasket trebao proći u znaku Sjeverne Amerike: Kanada je konačno okupila moćnu NBA postavu kojom je trebala izazvati Amerikance, koji su tradicionalno stigli u oslabljenom sastavu, ali su svejedno bili smatrani prvim favoritima.

I kad su Francuska i Španjolska zapele prije eliminacijske faze, mnogi su navijači priželjkivali spektakularni sjevernoamerički derbi. Bome su ga i dobili, ali u utakmici za broncu. Tko voli revolveraške okršaje, nije ostao razočaran: Kanađani su brojali do 127, Amerikanci do 118; a gledatelji su mogli uživati i u nevjerojatno izborenom produžetku kad je Mikal Bridges, kao onomad Henrik Širko u Splitovu dresu, kod zaostatka od tri poena namjerno promašio bacanje, uhvatio skok i potom stavio tricu iz kuta u posljednjoj sekundi.

Bio je to prije svega timski uspjeh sjajno posloženih Nijemaca

Bridgesov spektakularni potez samo je produžio američku agoniju. Ova je američka postava djelovala kao da ne može ama baš ništa obraniti, isto kao protiv Njemačke i Litve, a nesuvislim udvajanjima na sredini terena tijekom produžetka samo si je iskopala još dublju jamu. Kao da Amerikance debakl na prošlom Mundobasketu (sedmo mjesto) ničemu nije naučio, ovaj su put poslali momčad još oskudniju kvalitetom i pogotovo iskustvom; supertalentirani Anthony Edwards je s 22 godine premlad da bi bio vođa kakvim su ga zamislili u američkom stožeru, a u kadru nije bilo igrača starijeg od 28 godina.

Neki će pomisliti da Amerikance naprosto boli briga za ovo Svjetsko prvenstvo zato što ga, kao što je to urnebesno istaknuo najbolji svjetski sprinter Noah Lyles, ionako svake godine održavaju kod kuće. Međutim, da Amerikancima doista nije stalo kako će se provesti na Mundobasketu, zar bi na klupu postavili Stevea Kerra, a za njegova asistenta Erica Spoelstru? Ovaj je tandem stručnjaka osvojio ukupno šest NBA prstena prvaka te sigurno nije došao na Filipine olako rasipati ugled.

Njemačka se prilagodila

A upravo se to dogodilo, jer američka je reprezentacija — bez obzira na sve izostanke — izgledala nedovoljno ozbiljno, a na trenutke i posve neozbiljno. Djelovalo je kao da su igrači došli igrati svoju igru ne zamarajući se seciranjem suparnika, dok su kao jedino rješenje za svaki primljen koš ponudili jurnjavu istog trena u napad da se čim prije revanširaju, umjesto da se potrude konsolidirati obranu. Kerr se nadao da će suparnike lomiti intenzivnim trkačkim ritmom, a onda je odjednom shvatio da to više ne prolazi.

“Ovo više nije 1992., danas svi igraju košarku”, slegnuo je ramenima i prostodušno objasnio medijima neugodnu situaciju. Valjda su sada Amerikanci napokon shvatili da se više ne mogu s rezervnim postavama prošvercati do trona.

Kanađani su, pak, napravili odličan posao. Od nacije koja je, usprkos ogromnom potencijalu, redovito propuštala velika natjecanja, stigli su do povijesne prve medalje. Igrali su, doduše, slično kao i Amerikanci — fokusirani na brze napade s labavijom timskom obranom, što ih je koštalo protiv Srbije u polufinalu, dok su ranije kiksali i protiv Brazila. No, sve u svemu mogu biti jako zadovoljni i posvetiti se pripremi za Igre u Parizu.

Što se tiče Srbije, ondje također mogu biti ponosni na napravljeno. S obzirom na hrpu otkaza koji su zadesili reprezentaciju, novo srebro, čak peto u posljednjih 14 godina, predstavlja veličanstven uspjeh. Ipak, ostao je gorak okus u ustima jer većina je navijača već vidjela ruke na pokalu nakon dominantnih izvedbi protiv Litve i Kanade, kao i ispadanja Amerikanaca od Nijemaca. Pretpostavka je bila da su se Nijemci ispuhali u polufinalnom revolveraškom okršaju (113:111) te da se neće snaći s posve različitim profilom suparnika, kao što se to ranije dogodilo Litvi.

Međutim, izbornik Gordie Herbert odlično je prilagodio momčad za Srbiju. Prethodno je Njemačka prihvatila američki brzi ritam, ali samo zbog ranjivosti američke obrane, dok protiv srpske elitne obrane nikakva jurnjava nije dolazila u obzir. Herbert je naumio suprotstaviti se Srbima fizikalijama i kontroliranom pozicijskom košarkom.

U ranijim je utakmicama Srbija uvijek imala prednost u visini i masi na krilnim pozicijama i pod obručem, dok je ovaj put ostala bez nje. Nijemci su fizički impozantna selekcija: udarna postava s Franzom Wagnerom (208 cm), Danielom Theisom (203 cm) i Johannesom Voigtmannom (211 cm) i više je nego dovoljno kršna da parira srpskoj osovini Ognjen Dobrić — Nikola Jović — Nikola Milutinov, a nakon nesretne Dobrićeve ozljede u drugoj minuti Nijemci su polako, ali sigurno uzimali prevlast. Svetislav Pešić na krilu nije imao pravu alternativu za Dobrića, stoga je bio primoran krpati se s većom minutažom bekovima Vanji Marinkoviću i Marku Guduriću, ali u trećoj četvrtini bilo je jasno da takva postava postaje neodrživa.

Zato je Kari prvi put na turniru pomakao Dejana Davidovca s četvorke na tricu, dok je u reketu upario Nikolu Jovića i Filipa Petruševa — obrambeno je to polučilo učinak, ali bilo je očigledno da su napadački neuigrani, što je uvelike pridonijelo činjenici da je Srbija šutirala iz igre znatno slabije (41,9 posto) od prosjeka na turniru, kao i pogubila više lopti (12, iz kojih je primljeno 19 poena).

Flash na parketu

Njemačka je naprosto zauzdala Srbe visokim postavama koje su bez znatnih poteškoća odradile većinu preuzimanja (zato je i prepolovljena minutaža za Maoda Lôa, budući da se Isaac Bonga s 203 cm na bekovskoj poziciji bolje uklapao u koncept) te pritom odsjekle od lopte kroz turnir dominantnog Milutinova (ostao na dva poena).

Bio je to prije svega timski uspjeh sjajno posloženih Nijemaca, ali netko se morao nametnuti kao MVP. Uoči Mundobasketa se kao prvo ime momčadi isticao se Franz Wagner, Orlandova 22-godišnja zvijezda u usponu. On je doista odigrao sjajno, ali i propustio pola turnira zbog ozljede gležnja u prvom kolu.

Zato je Dennis Schröder pokazao je da je i dalje on taj koji drži ključeve momčadi.

Podsjetimo, Schröder je postao predmet poruge u NBA-u nakon što je prije dvije godine odbio ugovor vrijedan 84 milijuna dolara od Lakersa jer je smatrao da zaslužuje više, samo da bi godinu dana kasnije ipak potpisao za Lakerse, ali za 32 puta manji iznos. Uglavnom, prevladavalo je mišljenje da je on, usprkos velikom talentu, nepouzdan igrač problematičnog karaktera.

I ta je teza vrlo lako mogla biti pečatirana da je Njemačka ispala u četvrtfinalnom ogledu s Latvijom. Schröder je tada odigrao grozomornu utakmicu i izgledao kao najgori košarkaš na planetu — šutirao je iz igre 4/26, uključujući promašaj u posljednjem napadu nakon kojeg su samo dobre vile spasile Njemačku od trice Dāvisa Bertansa za pobjedu.

No, Schröder se ekspresno pribrao i namjestio nišanske sprave te u sljedeće dvije utakmice bio na 53 posto šuta iz igre, dok je protiv Amerikanaca i sjajno razigravao momčad (devet asistencija). U finalu je, pak, bio primarno orijentiran na egzekuciju; ubacio je 28 poena, uključujući prodor kojim je zapečatio susret — uhvatio je zalet i demonstrativno projurio pokraj Alekse Avramovića, čovjeka koji je nevjerojatnim obrambenim intenzitetom nosio Srbe do finala. Svakako treba istaknuti i Schröderov obrambeni doprinos, budući da je bio prva opcija na najopasnijem srpskom igraču Bogdanu Bogdanoviću, koji je odigrao dobro, ali zbog njegova svesrdnog angažmana nije dospio stići do mnogo dobrih pogleda na koš.

Možda više nema žutu munju na glavi, ali Schröder je na parketu i dalje Flash — neumorno je jurio na obje strane terena i odveo Njemačku na svjetsko prijestolje.