U finalu Mastersa u Parizu 2021. Novak Đoković je protiv Daniila Medvjedeva u 26 posto svojih servis poena igrao servis-volej. Svaki četvrti poen na svojem servisu, dakle, Đoković je prakticirao servis-volej, a od tih 22 izlazaka na mrežu nakon servisa osvojio je 19 poena. Medvjedev je u posljednjih četiri-pet godina postao jedan od najvećih Đokovićevih rivala na Touru, a zbog njegove duboke pozicije na reternu servis-volej nameće se kao jedan od načina na koji mu se možete suprotstaviti.
U finalu US Opena iz 2021., onom u kojem je Đoković doživio jedan od najtežih poraza u Grand Slam finalima, jedina stvar koja je funkcionirala u njegovoj igri bio je upravo servis-volej; 20 puta izašao je na mrežu nakon servisa i osvojio je 18 poena. U finalu protiv istog suparnika na istom mjestu, sada dvije godine kasnije, Đoković je na servis-voleju osvojio 19 od 21 poena; još važnije, upravo ga je S&V održao na životu u kriznim trenucima tog meča.
Naravno da možemo pričati o jednodimenzionalnosti Medina reterna — tek je ove godine počeo bliže stajati na reternu i protiv onih najboljih to zasad ne daje željene rezultate — ali to je sad sasvim nebitno. Servis-volej općenito je postao integralni dio Đokovićeve igre i, iako je on sam genijalac koji ga je u stanju tako dobro igrati, jedan dio zasluga u tom smislu svakako pripada i jednom drugom čovjeku.
“Sjećam se točno trenutka kad sam pozvao Gorana da bude dio mojeg tima”, napisao je nedavno Đoković na Instagramu, u postu u kojem je obznanio kako je došao kraj njihovoj suradnji. “Bilo je to 2019., kad smo Marián (Vajda op.a.) i ja tragali za nečim novim i kad smo htjeli dobiti čaroliju servisa.”
Ne samo da ne može bilo tko trenirati Novaka Đokovića nego ga neki ne bi ni htjeli trenirati. Goran je u tom smislu očito drugačiji od drugih
Đoković je jako dobro znao zašto želi baš Ivaniševića u svojem timu i na kraju je dobio ono što je želio, pa vjerojatno i više od toga. Pritom se ne radi samo o servisu ili pak o servis-voleju. U trenutku kad je angažirao Ivaniševića Đoković je bio u 33. godini i bilo je jasno da polako ulazi u zadnji stadij svoje karijere. I dalje je bio u fizički besprijekornom stanju i mogao se oslanjati na svoju igru s osnovne linije — to jest i može to i danas — ali je, kao i svaki šampion, tražio novi edge i u ovom je slučaju razmišljao i dugoročno. Tražio je, dakle, tu čaroliju servisa i način da dobiva više takozvanih ‘besplatnih’ poena.
U razdoblju od 2011. do Roland Garrosa iz 2016., koje se slobodno može uzeti kao njegov duži vrhunac, Đoković se nije u toj mjeri mogao ili možda i morao oslanjati na servis. Na prvom je servisu osvajao 74,5 posto poena i imao je 5,5 asova po meču, a eventualne probleme ili nesigurnost na servisu svakako je ublažavala činjenica da je najbolji na svijetu kad je u pitanju igra s osnovne linije. Đoković ni danas svakako nije daleko od potonje konstatacije, ali nije u tome poanta; poanta je u tome da želi igrati generalno manje tenisa s osnovne linije.
Servis kao kamen temeljac
Pogotovo to vrijedi za susrete s Medvjedevom, a sad i s Jannikom Sinnerom i Carlosom Alcarazom, jer to su bitke koje je danas u stanju gubiti. Poanta je i u tome da mu je servis, uključujući i servis-volej, postao još jedno vrlo jako oružje. Ono koje ga je sad već valjda masu puta vadilo u tim kriznim trenucima ili u naprosto velikim poenima. U razdoblju od Wimbledona 2019., što je prvi turnir na kojemu je s njim bio i Goran, pa sve do danas, Đoković je na prvom servisu osvajao 76,5 posto poena, a imao je i 7,8 asova po meču. Pritom možda nije loše primijetiti i to da je u tom razdoblju imao nešto manji postotak pobjeda u odnosu na spomenuti vrhunac (88,4 posto naprema 90,2 posto), odnosno to da mu se događalo više loših mečeva u kojemu su onda i brojke na servisu generalno bile lošije.
Također, ne radi se samo o boljem prvom servisu, već i o agresivnijem drugom; s obzirom na to da je teniska statistika još uvijek sramotno površna, potonje se može iščitati samo iz prosječnog broja duplih pogrešaka (njih 2,6 po meču, dok je Goran bio s njim u odnosu na 1,7 u razdoblju vrhunca). Đoković je generalno postao agresivniji igrač i kamen temeljac u toj priči postao je upravo servis.
Postao je onda u međuvremenu i jedan od najboljih igrača na mreži — ne samo zbog voleja koji su postali gotovo federerovski dobri, već i zbog pozicioniranja — a ono što se uglavnom previđa je to da je postao agresivniji na forhendu. Vrhunac toga mogli smo gledati na lanjskom Australian Openu.
Nažalost, a kako to često biva u ovakvim situacijama, netko će reći da je Đoković sve to mogao postići i s nekim drugim čovjekom. Dapače, slična se teza nametala i kad su u pitanju bili Roger Federer i Ivan Ljubičić, a u nekoj se krajnosti obično dolazi do zaključka da svatko može trenirati takve igrače. Ili, kako je to nedavno rekao Andy Roddick — više u šali, itekako svjestan da nije tako — da i “njegova mačka” može trenirati Novaka Đokovića.
Može li, dakle, nečija mačka trenirati Đokovića?
Ne može.
Pogotovo ne Đokovića. Prije svega, uloga (teniskog) trenera je znatno kompleksnija od ‘popravljanja’ nečijeg servisa i slično i u to je uopće glupo ulaziti. To su stvari koje shvaćaš ili ne shvaćaš i tu je manje-više kraj toj priči. Ono što je u ovom konkretnom slučaju indikativno u smislu odgovora na gornje pitanje je način na koji se Đoković na terenu znao ponašati prema Goranu, a što je valjda samo jedna naznaka toga koliko takvi igrači znaju biti zahtjevni. Pritom zapravo ni ne želim toliko ulaziti u (ne)opravdanost takvog ponašanja; pogotovo ne na način na koji su to činili pojedini srpski novinari koji su plasirali tezu da Ivanišević nije imao dobar coaching za vrijeme mečeva te da mu je u suštini presudila ta nedavno uvedena promjena pravila, a što bi onda valjda usputno trebalo ‘objasniti’ i razne Đokovićeve ispade prema njemu i ostalima u stožeru.
Priča koje nema
Bilo kako bilo, apsolutno je jasno da su Đokoviću i takvi ‘konflikti’ znali služiti kao pogonsko gorivo — i naravno da nije prvi ni zadnji u tom smislu — ali osobno mi je to oduvijek bilo u najmanju ruku neukusno, a nepobitna je činjenica i da nemali broj trenera ne bi prelazio preko takvog ponašanja. Odnos trenera i igrača u tenisu je možda specifičniji u odnosu na timske sportove, ali za neke je to granica koju jednostavno nikad ne bi prešli.
Ne samo, dakle, da ne može bilo tko trenirati Novaka Đokovića nego ga neki (legitimni kandidati) ne bi ni htjeli trenirati; ili barem to ne bi htjeli dok se ne bi utvrdila određena pravila ponašanja.
Goran je u tom smislu očito drugačiji od drugih.
Odlučio je ostaviti svoj ego po strani i time je u suštini pokazao kakva je veličina od čovjeka. To je ono što se u poplavi medijskog smeća na ovu temu — i domaćeg i srpskog — u proteklih dva tjedna možda i najviše previđa. Ivanišević nije samo ‘popravio’ nečiji servis, nego je i primao udarce koje u suštini nije trebao primati. Sve to u najturbulentnijem razdoblju Đokovićeve karijere tijekom kojeg je ovaj u konačnici i službeno postao najbolji tenisač svih vremena.
Sad je, međutim, tome došao kraj, a koliko su god mediji pokušali stvoriti priču ondje gdje je nema, istina je takva da je naprosto došlo do zasićenja. Đoković i Ivanišević ostali su i ostat će veliki prijatelji, ali obojica su osjetili da je vrijeme za nešto drugo i to je manje-više to.
Pritom je bitno istaknuti to da Nole u ovoj fazi karijere nema vremena za eksperimentiranje. Kao i mnogim njegovim prethodnicima — između ostalog i Goranu, koji je na Wimbledonu 2001. bio s prijateljem, a tek onda trenerom Mariom Tudorom — potreban mu je netko tko mu je već poznat i blizak. Upravo zato ne bi bilo čudno da dugoročno rješenje postane Nenad Zimonjić, s kojim trenira posljednja dva tjedna i koji će se u nadolazećem tjednu naći u Noletovu boksu na Mastersu u Monte Carlu. Njihovu budućnost, međutim, neće odrediti to koliko će ga Zimonjić dobro coachati za vrijeme mečeva, već upravo to koliko će mu se on sam moći prilagoditi; njemu, njegovim potrebama i u krajnjoj liniji njegovu karakteru.
Jer to je ono što u suštini dobri ili vrhunski (teniski) treneri rade. Prilagođavaju se igraču i njegovim potrebama. A prilagoditi se Đokoviću, njemu i njegovom karakteru — to ne može baš svaka mačka na ovom svijetu.
