Zvuči čudno kada se izgovori, ali engleska Premier liga konačno ima dramatičnu utrku za prvaka.
Najkomercijalnija i najpraćenija liga svijeta ima koncentraciju najprominentnijih elitnih trenera, naizgled neograničena financijska sredstva čak i među niže rangiranim klubovima, a ne odmaže ni sveukupna igračka kvaliteta. Pa opet, uz sve priče o kompetitivnosti koju ostale lige spletom stratificirajućih okolnosti na kontinentu gube, Premier League je zadnjih godina najčešće nudila dominaciju jedne momčadi, iako se ta momčad mijenjala iz sezone u sezonu. Utrka za naslov obično se prelomi usred sezone i jedna ekipa pobjegne s prednošću, ostavljajući drugima tek lažnu nadu.
Zato je današnja utakmica između Manchester Cityja i Liverpoola posebno zanimljiva. Ova su dva kluba bili protagonisti posljednje prave utrke za naslov još u sezoni 2013./14., kada je City osvojio titulu pobjedom nad West Hamom u posljednjem kolu, ostavivši iza sebe Liverpool koji je zapravo prepustio tron onim proklizavanjem Stevena Gerrarda u porazu protiv Chelseaja. Čak se i Leicester 2016. na vrh ljestvice popeo u siječnju nakon remija protiv Aston Ville i ondje ostao do samog kraja sezone. Lani je manjak natjecateljskog uzbuđenja nadoknađivan tezama o Manchester Cityju kao o najuvjerljivijem prvaku u povijesti, dok sada konačno imamo ono što se od lige s takvim publicitetom i očekuje.
Premier liga napokon je dobila pravi title race, s dvjema momčadima koje i uz padove forme jamče neizvjesnost — a time, dakako, i pojačani interes publike u Engleskoj i po cijelom svijetu. Ta je, neizvjesnost, međutim, došla do svog uskog grla večeras na Etihadu — do utakmice koja će ili utrku ili dodatno zagrijati ili je ohladiti, napravivši veliki korak prema njenom razrješenju.
Pobijedi li Liverpool, pobjeći će Cityju za 10 bodova, što je ogromna — ne i nenadoknadiva — prednost za 17 kola koja nakon toga preostaju. Dobije li City, primaknut će se lideru opet praktično nadohvat ruke i nadoknaditi nešto od bodova koje je u ovim blagdanskim danima prosuo. Sudar najboljih momčadi u Engleskoj ujedno može biti i prijelomna točka čitave sezone.
Manje agresivni, stabilniji Liverpool
Liverpool je danas sasvim drugačija ekipa od one Brendana Rodgersa koja se prije pet godina borila za titulu. Ona je imala ubojitost i energičnost u sebi, ali je — pomalo poput Leicestera kasnije — išla do granica vlastitih mogućnosti i sve do kraja uspješno izbjegavala posrtaje. Jürgen Klopp je od ove momčadi napravio stroj koji se stalno nadograđuje kako se i on sam prilagođava hektičnim okolnostima okruženja. Čini se da Nijemac savršeno i u detalje poznaje potrebe i cikluse svoje momčadi i spreman je prilagođavati je kako bi došla do prednosti u susretima sa svakim pojedinim suparnikom.
Ako to nije bilo kristalno jasno i ranije, deklasiranje Manchester Uniteda sa sigunošću je pokazalo kako ovi Kloppovi Redsi definitivno više ne igraju za raju i ne zanemaruju taktiku. Navijači rivalskih klubova možda će na tu konstataciju još uvijek samo odmahnuti rukom, ali ova momčad ne izgleda više tako da bi joj jedno proklizavanje u najvažnijem trenutku moglo uništiti snove.
Ne radi se tu samo obrambenoj stabilnosti prikazanoj gol razlikom, već i u nekim postulatima Kloppova stila za koji su ljudi računali da su teško promjenjivi. Varijante njegova gegenpressinga dosegnule su vrhunac intenziteta već u drugoj polovici njegove prve sezone na Anfieldu, ali je s vremenom shvatio da je nužan odmak u sistematizaciji. U prve dvije sezone Liverpool je najviše patio uslijed suparničke adaptacije na visoko postavljanje, a kombinacijom savršeno probranih pojačanja i lociranja mana u sustavu Klopp je pronašao čarobnu formulu.
I Guardiola je, poput Kloppa, počeo iskazivati i pomalo neočekivanu sklonost pragmatičnosti i manje spektakularnim, naoko stabilnijim rješenjima
Ove sezone Liverpool se više oslanja na pragmatičnija rješenja. Momčad se postupno povukla iz svog prepoznatljivog visokog pritiska, istovremeno ojačavši obranu; podaci pokazuju da je agresivnost njegova veznog reda na najnižoj razini u posljednje četiri sezone. Liverpool je spreman, ovisno o prilici, pričekati dublje i jasno pikirati prostor ili pojedinca, oslanjajući se na brutalno ubojitu moć svojih napadača u brzoj tranziciji. To bi moglo ponovno biti ključno večeras protiv Cityja, baš kako se pokazalo i u nekoliko njihovih prethodnih međusobnih susreta.
Cityjev krizni ciklus
Manchester City i Pep Guardiola sigurno nisu najsretniji što derbi dočekuju u ovom trenutku, na vrhuncu iscrpljujućeg niza utakmica u kojima su spletom niza okolnosti ostajali bez bodova i tako omogućili Liverpoolu da na Etihad stigne sa smanjenim utegom pritiska. Klopp se prilagođavao sredini u koju je došao sa svojim izdašnim znanjem, ali ta se prilagodba ne može mjeriti s onom koju je City napravio kako bi dočekao ponajvećeg nogometnog ideologa moderne ere. Guardiolin projekt u Manchesteru još nije dosegnuo svoj vrhunac — baš kao što nije ni Kloppov — ali kada ste na takvoj razini, svaki se eventualni negativni detalj voli potencirati kao pokazatelj nekakvog pada.
City se u protekloj kalendarskoj godini mučio u utakmicama protiv snažnijih konkurenata. U 12 ogleda protiv Liverpoola, Tottenhama, Chelseaja, Manchester Uniteda i Lyona poražen je čak šest puta. Guardiola je čovjek koji svoje momčadi baždari i usmjerava uvijek gledajući u budućnost, zbog čega se na trenutke može činiti da zbog šire slike ne vidi najbolje situacije koje su neposredno ispred njega.
Kroz povijest su ideolozi poput njega zahtijevali ne samo da se igra efikasno, nego da ta efikasnost stiže kroz unikatni stil igre. Za City to znači pomicanje granica Pepove izvanserijske demonstracije pozicijskog nogometa, ali takva kombinacija iziskuje i golemu količinu fokusa i mentalne stabilnosti kako bi se konstantno reflektirala i kroz rezultate.
U ovom periodu se to dosta dobro vidjelo — Cityjeva rutina podrazumijeva rano slamanje suparnika, a u kriznom ciklusu od poraza protiv Chelseaja do onog protiv Leicestera uglavnom su stvari išle obrnutim smjerom. Da, tu treba napomenuti da je, nevjerojatno ali istinito, u tri od posljednje četiri ligaške utakmice City primio golove iz prvih udaraca unutar okvira njegova gola, ali isto tako treba spomenuti i da ekipa još od prošlosezonskog domaćeg ogleda protiv West Hama nije uspjela preokrenuti utakmicu koju je gubila. Naravno, veliku ulogu su igrale i ozljede udarnih pojedinaca poput Kevina De Bruynea, Davida Silve, Benjamina Mendyja i Fernandinha.
Međutim, i Guardiola je, poput Kloppa, počeo iskazivati i pomalo neočekivanu sklonost pragmatičnosti i manje spektakularnim, naoko stabilnijim rješenjima — ne, doduše, u tolikoj mjeri da bi ugrozio svoj status progresivnog stratega, ali ipak primjetno. Tako se u utakmici protiv Chelseaja odlučio žrtvovati kreaciju kroz halfspace kako bi dobio stabilnost u tranziciji i otpornost na presing, ostavljajući bekove u konzervativnijim ulogama od onih u kojima smo ih navikli gledati. Bez obzira na to što takav pristup na kraju nije donio rezultat, ne bi čudilo da Cityjev menadžer i protiv Liverpoola odluči odustati od dijela svog agresivnog pristupa i posegne za nekim lukavijim rješenjem.
Ulog je velik, ali u ovom trenutku je pritisak puno više na aktualnom prvaku nego na izazivaču. U šahovskoj partiji dvojice taktičkih masterminda, na potezu je Pep.
