Norveška je u pet od sedam utakmica na Europskom prvenstvu zabila preko 30 golova, a i 28 koje je zabila Francuskoj je značilo kako je utakmicu uspjela dovesti na svoj tempo. Jedina reprezentacija na cijelom prvenstvu koja ju je uspjela zakočiti bila je Švedska — ona je izgubila 23:20 jer je promašila tri sedmerca i jer je u ključnim trenucima radila apsolutno neshvatljive pogreške, ali je pokazala koliko Norveška može biti ranjiva čak i u utakmicama u kojima Sander Sagosen zabije osam golova. Odnosno, ranjiva je upravo zato što je on zabio osam, jer koliko god Sagosen bio fantastičan igrač — što je pokazao i protiv Hrvatske, jer neki od udarca koje je pogodio preko dvostrukog bloka bili su tehnički savršeni — takva igra je i dalje jednodimenzionalna.

Hrvatska je, s druge strane, 30 golova uspjela prijeći samo jednom, u utakmici s Bjelorusijom kojoj je postigla 31 gol. Dakle, činjenica da je nakon 60 minuta rukometa rezultat bio 23:23 jasan je pokazatelj da je Hrvatska dobila ključnu taktičku bitku. Červarova momčad uspjela je spustiti tempo utakmice na ono što joj očito odgovara, izbacila je Norvešku iz ritma i oduzela joj prostor iz kojeg je mogla vući tranziciju, igrajući sporije nego što igra inače.

Ova je momčad pokazala sve, spojila je nespojive aspekte i dosegla razinu na kojoj se može samo uživati

Luka Stepančić je najbolji primjer da to nije bilo slučajno, nego da je dio dobro razrađenog plana. Već od prvog napada bilo je jasno kako su upute iz svlačionice bile da se treba paziti na posjed, da ne smije biti udaraca koji će završiti kao lagane obrane Torbjørna Bergeruda i da se ne smije gubiti lopta.

Stepančić je imao realizaciju 3/8, a zanimljiva je distribucija tih pet promašaja: Bergerud mu je sjajno obranio zicer iz cepelina, jednom je pogodio gredu, jednom je promašio cijeli okvir vrata prema desno, a dva su promašaja bila plasirana u donji desni kut vrata. To je važno, jer sve da Bergerud i obrani udarac, šansa kontre je bitno smanjena s obzirom na to da je udarac nisko i da je s vratarove lijeve strane, što znači da treba proći neko vrijeme prije nego što se Bergerud podigne i baci kontru. U svakom slučaju, dovoljno vremena da se Hrvatska vrati u obranu.

Hrvatska spojila nespojivo

Drugi aspekt plana, onaj da se ne smije gubiti lopta, bio je vidljiv kod Stepančića u tome što je ‘zatvarao’ loptu u ruci sve do krajnjeg trenutka. U kontakt s obrambenim igračima je ulazio tako da bi zglobom loptu privlačio podlaktici kako bi je osigurao, onemogućujući sebi da šutne ili napravi dodavanje iz kontakta, ali da istovremeno onemogućujući i Norvežanima da oduzmu loptu. To je njega — ali i ostatak vanjske linije kod kojeg je sam potez zatvaranja lopte bio manje vidljiv jer je riječ o drugačijem profilu igrača — učinilo manje opasnim po gol, ali preduvjet da Hrvatska uhvati finale bio je spustiti ritam na minimum, čak i po cijenu toga da ponekad nije opasna po gol.

I jasno, bilo je to mučenje u napadu, bilo je sporo i bezidejno. Bilo je čak i sporije nego inače, ali borba do posljednjeg daha je bila jedino rješenje.

U svakom drugom scenariju šanse bi bile drastično slabije i danas sporo znači da je Lino sjajno pripremio utakmicu. On je prostor nakon utakmice odlučio dati igračima i glupo je uopće napominjati kako su ga zaslužili jer razina borbe koju su pokazali bila je sjajna. Ljudi su odigrali 60 minuta teškog rukometa protiv sjajnog suparnika, a onda su se još 20 minuta tukli, čupali i udarali.

S jedne strane karakter, volja i želja.

S druge smirenost, mentalna stabilnost i koncentracija na ispunjavanje dogovora.

Ova je momčad pokazala sve, spojila je nespojive aspekte i dosegla razinu na kojoj se može samo uživati. Kad savršene momčadi pobjeđuju, to je vrijedno poštovanja. Kad pobjeđuju nesavršene, to je vrijedno euforije.

Izaberite Željka Musu ili Domagoja Duvnjaka, koji su bili apsolutni heroji dana, ili Mateja Ašanina koji je spojio dvije obrane sedmeraca kad su stvari mogle otići u drastično krivom smjeru. Svaki od njih zaslužuje da ga se spomene. Možemo pričati koliko je Igor Karačić sa svojih 2/10 još jedan dokaz da u elitnom sportu igrač mora biti savršen i da ga najmanje smetnje mogu izbaciti iz ritma. Možemo pričati i o tome da je Zlatko Horvat morao krpati poziciju desnog vanjskog, što je situacija kakvu Hrvatska sebi ne bi smjela dozvoliti kad je Šime Ivić zdrav ili da nam je nedostajalo mirnoće u nekim kontrama kakve igrač kvalitete Manuela Štrleka obično realizira.

Možemo naglasiti koliko je kvalitetan bio Marino Marić i koliko nam nedostaje pravi Luka Cindrić. Možemo pričati i koliko smo dobili sedmim igračem, kad smo s dvojicom pivota nekoliko puta otvorili zicere koje nismo završili.

Iscrpljujuća bitka

Međutim, ako gledamo s taktičke strane, igrač koji zaslužuje da ga se posebno naglasi je David Mandić.

Zabio je samo dva gola, ali ono što je odradio u obrani bilo je sjajno. Sagosena se ne može zaustaviti i on će zabiti svoju porciju. Hrvatska je imala nekoliko sjajnih obrambenih reakcija koje bi zaustavile udarac svakog igrača na svijetu, ali Sagosen je prolazio na kvalitetu udarca koji je doveden na suludu razinu. Ključ pobjede je bio u tome da se Sagosenu oteža, a da se nikome drugome ne dopusti da se priključi, a tu je Mandić bio sjajan. Kad je Duvnjak u obrani 5-1 bočnim kretanjem zatvarao Sagosena i usmjeravao ga prema Musi, Mandić je spajao i držao gustoću zone, a iskakanjem je davao dubinu i sprječavao Norvešku da stvara višak tako da Sagosen navlači fokus obrane na sebe.

Tu je bio sjajan. U cijelom ovom ludilu taj detalj će vjerojatno ostati u drugom planu, a bio je nevjerojatno važan. Mandić imao i boljih i lošijih utakmica na Euru, ali ovo je bilo sjajno i presudno, tim više što je riječ o krilnom igraču. A još je impresivnije to što je držao koncentraciju iako je nestajalo snage. O tome koliko je utakmica bila iscrpljujuća najbolje govori činjenica da je prosječna brzina prvih pet golova na utakmici bila 109,6 km/h. U drugom produžetku je palo pet golova, a prosječna brzina golova postignutih u tih zadnjih 10 minuta bila je 78,8 km/h i nitko nije prebacio 90 km/h. Igrači naprosto više nisu imali snage, a Mandić je zadržao fokus.

Međutim, imajući na umu takav pad i takvu potrošnju, logično je onda postaviti pitanje hoće li se ponoviti situacija koju smo imali kad smo protiv Norveške igrali u Francuskoj, kad je pad u utakmici za treće mjesto sa Slovenijom bio sasvim očekivan jer je utemeljen na mjerljivim medicinskim zakonitostima o oporavku tijela, pri čemu je jasno koliko minuta možete odigrati u idućoj utakmici prije nego što se raspadnete.

Odgovor je — ne, barem ne u toj mjeri kao tada. Dijelom je prednost to zbog toga što će Hrvatska sada imati dan odmora više u odnosu na ono što je bilo u Francuskoj, a dijelom ima prednost zbog toga što utakmicu protiv Španjolske u grupnoj fazi morate pogledati iz drugačije perspektive.

Sačuvani adut

Červar je u toj utakmici forsirao Karačića koji je na kraju utakmice dobio udarac u koljeno koji itekako osjeća u igri. Na to nije mogao utjecati, ali dobio je suparnika koji je svjestan što mu taj Karačić može učiniti i posvetit će mu dodatnu pažnju makar igrao s jednom nogom. Također, planski nismo igrali obranu 5-1 kako Španjolska ne bi napravila adaptaciju nakon što to osjeti u ‘živoj’ utakmici.

Červar je naprosto znao da Španjolska u zadnjih šest utakmica s Norveškom ima šest pobjeda i da je favorit, jer je taktički zbilja nezgodan suparnik Sagosenu i društvu, a kako je Španjolska ipak kvalitetnija od Slovenije. Znao je da postoji dobra šansa da se ponovo sretnemo sa Španjolskom u utakmici za medalje i zato je odlučio sačuvati obranu 5-1 kao adut koji će iskoristiti kada bude bitno, kao nešto što neće potrošiti u nebitnoj utakmici.

Ta situacija je najbolji opis Line Červara i toga kako radi svoj posao.

Može se s objektivnim argumentima prigovarati igri u napadu i cijelom nizu kadrovskih izbora koje je donio, ali finale je rezultat s njegovim potpisom. I to rezultat u kojem se može samo uživati — jer kad pobjeđuju nesavršene momčadi, to je vrijedno euforije.