Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tko je kriv? Mi Hrvati

Završni komentar nakon poraza Hrvatske u utakmici za treće mjesto na SP-u

Zadnja izmjena: 31. siječnja 2017. Goran Stanzl/PIXSELL

Igrala se 46. minuta i Manuel Štrlek je na asistenciju Marka Mamića zabio gol za 27:21 – kako se tada činilo, gol za sigurnu pobjedu. Tada na satu je bilo 21:55, a u moj inbox je doletjela poruka od sasvim nepoznatog profila. Nema smisla sramotiti čovjeka jer se kasnije pristojno ispričao, tako da ćemo mu zaštiti identitet.

Volio bih da sam stvarno ispao glup.

Volio bih da nisam bio u pravu kad sam napisao:

„Koliko je ugrožen osnovni fair play govori i situacija u kojoj se spletom okolnosti našla Hrvatska. Odigrano je 70 minuta iscrpljujućeg rukometa samo 20 sati prije utakmice za treće mjesto, u kojoj reprezentaciju čeka suparnik koji je imao čitav dan više za odmor i pripremu, taktičku i mentalnu. Kako dobiti tu utakmicu? Najvjerojatnije jako teško ili nikako, jer proces oporavka je sasvim mjerljiv, jednako kao što je mjerljiva i razumna prednost Slovenije. A onda će na svoje doći svi Skippovi Baylessi ovog svijeta s paušalnim procjenama, općenitim stvarima i pričom o srcu, bubrezima i ostalim unutrašnjim organima.“

Volio bih da nisam otvorio svoj Facebook profil i među pažljivo izabranih 200-tinjak prijatelja koje skoro sve poznajem naišao na jedno 50 mudrosera koji su našli prodavati pamet, pričati općenite tričarije i ganjati paušalne procjene. Jer što drugo preostaje ljudima koji nemaju znanja, s obzirom na to da rukomet gledaju tjedan dana godišnje.

Volio bih da Facebook automatski izbriše profil svakome tko šera time out u kojem Ivano Balić psuje 22. siječnja 2008. protiv Danske.

Volio bih da ovaj tekst počinje hvalospjevima koje sam htio napisati. Ipak, kako nam je rukomet zorno pokazao, ne ide uvijek onako kako bismo voljeli. Još tvrdim da priče o želji, zadnjim atomima snage, srcu, bubrezima i ostalim unutrašnjim organima imaju samo jedan cilj ─ maskirati manjak znanja o temi.

Devet utakmica u 14 dana

Hrvatska od Slovenije nije izgubila jer se raspala mentalno niti jer mi na klupi imamo klauna, a oni čistog genija. Znam kako ovo nije previše popularno, ali to su gluposti s obzirom na to da je razlog poraza ─ medicina.

Domagoj Duvnjak je unutar 24 sata, ozlijeđen i pod injekcijama, odigrao 108 minuta i 52 sekunde rukometa. Svi ostali ključni igrači odigrali su debelo iznad sat vremena, a između dvije utakmice je bilo manje od 20 sati. U NBA-u postoje utakmice koje se smatraju unaprijed izgubljenima:

„U svakoj sezoni NBA momčadi su prisiljene igrati utakmice u kojima igraju protiv dva suparnika: domaćina i vlastitog umora. Utakmice koje mnogi treneri zaokruže i zabilježe kao “planirane poraze“. (…) Ako provedete samo jednu noć bez sna, prosječna refleksna reakcija se s 250 smanjuje na između 800 i 900 milisekundi; kao i kod čovjeka koji je sa 0.08% alkohola u krvi zakonski nesposoban za vožnju. Osim toga, nedostatak sna čak deset puta više utječe na osobe između 18 i 25 godina nego na one starije od 60.“

Duvnjak je u dvije utakmice u dva dana odigrao 108:52 minute, dok je Russell Westbrook u zadnje tri utakmice odigrao 107 minuta i četiri sekunde. Dakle, ne samo da su Duvnjak i ekipa odigrali ono što se u NBA žargonu zove back-to-back-to-back utakmica, nego su odigrali te minute u sportu u kojemu ima neizmjerno više fizičkog kontakta.

Ne samo to, u 14 dana odigrali su devet (9!!!) utakmica, a suparnik je imao čitav dan više odmora. U najavi prvenstva napisali smo: „U situaciji gdje smo bez dva startna beka i najboljeg pivota, a gdje je Domagoj Duvnjak propustio pripreme radi ozljede, naš objektivni domet je četvrtfinale.“

Nije sad poanta praviti se pametan citatima, nego dočarati koliko je naša rotacija bila kratka i osakaćena, koliko nam je igrača nedostajalo i kako se umor, logično, gomilao. I nisam ja nikakav prorok, samo sam vidio ono što je očito jer sam se odmakao od šuplje priče o mentalitetu, srcu i ostalim unutrašnjim organima. Bilo je jasno, Hrvatska neće moći odigrati normalnu utakmicu.

Pukovnik i pokojnik

I u zadnjih 15 minuta, taman kad je onaj nesretnik gore poslao poruku u kojoj je krenuo likovati, sve je puklo.

Nije bilo snage, obrana je pucala, Slovenci su trpali gol za golom, a golman nije mogao puno jer se radilo o iznimno laganim šutevima. U napadu je Luka Cindrić pokušavao solirati i igrati sam koliko je mogao. Ipak je on bio najsvježiji s obzirom na to da igra samo napad i da je skupio ‘samo’ 209 minuta ukupno, a 14 protiv Norveške.

I ako baš želite, možete sada ovu priču pretvoriti u besmisleno nabrajanje truda, želje, balkanskog mentaliteta i trenera koji nema pojma što radi. Samo mi usput objasnite, kako to  45 minuta jedna tako nedorasla momčad, s neznalicom na klupi, gazi. Ne pobjeđuje, nego – gazi.

Što, puno vam je vjerojatnije da se u 48. minuti spusti neki prekidač gluposti? Mislite da je Veselin Vujović 45 minuta namjerno puštao? Ili ipak vjerujete u nešto egzaktno, kao što je mliječna kiselina u mišićima, manjak eritrocita koji imaju na sebe vezanu koju molekulu kisika. Ipak je o tim atomima malo teže pričati jer zahtijevaju supstancu, a iza praznih priča o zadnjem atomu, srcu i mentalitetu koji nisu mjerljivi možete sakriti svoje neznanje.

Za hrvatski rukomet medalja je ovdje sasvim irelevantna, jer ni bronca ni srebro ni zlato ne bi popravili probleme u koje je zapeo taj sport kod nas

U analizi taktike pričali bismo o tome kako je ova utakmica kopija one sa Španjolskom, baš kao što je utakmica s Norveškom bila slična onoj s Njemačkom. Pričali bismo o tome kako Cindrić iz ove dvije ima šut 12/19, a iz utakmice s Njemačkom i Norveškom 1/8. Pričali bismo kako je u tri od četiri utakmice naša obrana izgledala fantastično i kako suparnici nisu imali neka rješenja. Mogli bismo pričati i o stanju u napadu, zašto bekovi nisu aktivniji kod španjolskog križanja i zašto pivot ne radi blok leđima kod crossinga? Ali čemu? Nakon osam golova za poluvrijeme Marko Mamić je bio genijalac, ali znao sam da će nakon tri promašaja će postati jadnik koji nema što raditi u reprezentaciji.

Ne događa se, istina, to njemu – događa se Luki Stepančiću, koji je čekan kao Godot da nas spasi od neefikasnosti s desne strane, i događa se to Stipi Mandaliniću, za čijim su nepozivanjem na Olimpijske igre svi naricali.

Ali dobro, zabit će opet njih dvojica svoju porciju i opet će postati heroji. Tako je to s nacijom koja shizofreno prelazi iz depresije u euforiju, u kojoj si danas pukovnik, a sutra pokojnik.

Otkaz izborniku?

S druge strane, priča o izborniku Željku Babiću odavno se pretvorila u pitanje svjetonazora. Nakon utakmice sa Španjolskom opet se pokazalo da je „prosječnom Hrvatu neusporedivo važnije što netko govori u odnosu na ono što radi. To vrijedi za političare, suce, doktore, poduzetnike, ali vrijedi i za izbornika Babića. Malo tužno. Međutim, to već spada u sferu kulture, i to ne samo sportske.“

Činjenica je da je on svoj posao obavio. Njemu zadani cilj bio je četvrtfinale, a on nas je odveo korak dalje. Kladionice su bile pesimističnije – prije prvenstva davali su nam najviše šansi da zapnemo u osmini finala.

Naravno, radio je neke stvari loše. Ali zato je mnogo stvari radio dobro i doveo nas je među četiri najbolje ekipe svijeta bez četiri startera i s ozlijeđenim najboljim igračem.

Upravni odbor HRS-a  požurio je, zamislite samo, pola sata nakon utakmice sazvati hitnu sjednicu Upravnog odbora u utorak, 31. siječnja, s početkom u 14 sati. Jedina točka sjednice Upravnog odbora bit će odlučivanje o povjerenju izborniku Željku Babiću, koordinatoru Ivanu Baliću i stručnom stožeru hrvatske muške seniorske rukometne reprezentacije. Jasno je kakva će odluka biti. Bez obzira na to što je najlimitiraniju selekciju od 2002. doveo na penal do srebra i dvije minute do bronce.

Kakva će odluka biti, bilo je jasno kad je kritiziran i prije nego je debitirao na klupi reprezentacije. Tih nekoliko uvijek istih kopalo mu je jamu svakom prilikom. Kritiziran je svaki potez, napadana svaka odluka, stavljan suludi teret prvih izazivača Francuske. I prije starta bio je meta. Ne zato što je lošiji od prethodnika, nego jer ga je postavio Balić i njime nisu mogli upravljati oni koji su navikli imati marionetu u rukama.

On se inatio na krivim mjestima, ratovao s krivim medijima i tvrdoglavio se u izjavama ne shvaćajući da njegovim poslom upravlja masa protiv koje lutkari neće moći. To mu je na kraju i došlo glave.

Packe Baliću

Da, ružno su sjela ta dva poraza jer medalje su bile prokleto blizu.

Ali zamislite kako je samo Njemačkoj koja je ispala u osmini finala. Francuzima s 520.000 registriranih rukometaša i rukometašica koji su s najjačom generacijom u povijesti sporta unutar zadnjih pet godina u Poljskoj bili peti, u Srbiji 11., a u Španjolskoj šesti. Španjolcima koji se nisu kvalificirali na Olimpijske igre i koji su ovdje ispali u četvrtfinalu. Danskoj koja je ovdje ispala u osmini finala, a u Kataru i Poljskoj nije prošla četvrtfinale. Ima li netko obraza reći Guðmunduru Guðmundssonu kako je neznalica jer je s najboljim svjetskim vratarom i drugim najboljim svjetskim igračem završavao peti, šesti i deseti u zadnje dvije godine. Usput primajući drugu najveću trenersku plaću među rukometnim izbornicima.

Znate kakvo je stanje u te četiri rukometne velesile? Nema otkaza, nema izvanrednih sjednica, nema depresije, a posebno nema psovanja po društvenim mrežama. Nema stresa. Jer znaju da nisu pretplaćeni na medalje. Jer oni imaju svoj program i on ide dalje. Rezultat je bitan, ali daleko je od najbitnijeg.

I ako je Babić najveći problem hrvatskog rukometa, nek ide.  Možda će s njim voda odnijeti i Ivana Balića koji se založio za njega. Bio je to hrabar potez:

„Lako je moguće i da je Balić, rukometni dužnosnik, time donio lošu odluku. Ne možemo to još znati. Ipak, iskoristio je svoj autoritet i pokazao vjeru u plan i program, viziju koja ne trpi smjene i improvizacije u hodu, nego za cilj ima promjenu šarlatanske paradigme po kojoj je u redu promijeniti zastavu, odbaciti suradnika, filozofiju i dogovoreni plan kako bi se spasila vlastita koža. Fantastična je to promjena u odnosu na praksu na koju smo navikli. Praksu plitkih uhljeba koji su naučili plivati kroz kaljužu partikularnih interesa.“

I lako je moguće da je Balić sebi tu potpisao otkaz, iako je za očekivati kako će mu Savez dati packe u strahu od lošeg publiciteta i reakcija javnosti na giljotiniranje miljenika.

Masa žedna krvi

Ako su Balić i Babić krivi za propadanje hrvatskog rukometa, nema nikakvih problema, lako ćemo mi bez njih. Međutim, nisu ni Babić ni Balić uništili hrvatski rukomet. Stanje u kojem je Savez jedan čovjek i sport jedan klub dovelo nas je u situaciju u kojoj su proizvodni centri rukometaša uništeni. Shvatite, za hrvatski rukomet nije bitan Zlatko Horvat i njegov penal. Za hrvatski rukomet medalja je ovdje sasvim irelevantna, jer ni bronca ni srebro ni zlato ne bi popravili probleme u koje je zapeo taj sport kod nas.

Ta medalja za kojom čeznemo, koju nam je Babić s ekipom donio u Poljskoj prije samo godinu dana, ne mijenja ništa. Ta medalja nije hrvatski rukomet. Hrvatski rukomet je Bjelovar, Split ili Metković, proizvodni centri koji su potpuno devastirani. Hrvatski rukomet je u padu na svim razinama i drži se na rijetkim projektima koji su temeljeni na entuzijazmu. Nije moralo krenuti tim putem. Raspad sistema u Španjolskoj iskoristili su Mađari, Poljaci, Slovenci i Makedonci, te su iz temelja izgradili svoj rukomet. I to za male pare.

Kod nas se nekim strukturama to nije isplatilo. Pa nisu se uzalud mučili godinama uništavati konkurenciju da bi je danas neki pametnjaković iz Španjolske podigao na noge i odgojio dva ili tri igrača koji mogu doći unutar pet bodova vječitom prvaku. Zadnji put kad se to dogodilo, pošteno osvojeni naslov oduzet je za zelenim stolom. Pretpostavite sami što se radilo ovdje gdje sve imaju pod kontrolom kad je zbog podmićivanja EHF izbacio vječite prvake iz Europe.

I danas, Babić je savršena dimna zavjesa i jedini krivac za sve. Njegov otkaz će valjda riješiti sve nagomilane probleme hrvatskog rukometa, odmah će Hrvatska dobiti uvjete za razvoj mladih igrača, škole rukometa, sistem rada i konkurentnu ligu. Njegov otkaz će valjda napuniti dvorane i djecom i stručnim trenerima i gledateljima. Njegov otkaz će valjda donijeti zadovoljštinu svim onim legendama koji su istjerani iz reprezentacije bez barem šugave oproštajne utakmice.

Samo što neće. Njegov će otkaz samo napojiti masu žednu krvi, one koji će rukomet prestati pratiti u ponedjeljak, dan prije famoznog sastanka, te maknuti jedinog čovjeka koji nije marioneta.

Kolektivno zatvaranje očiju

Hrvati imaju sasvim bolestan odnos prema rukometu. To je veza u kojoj interes partnera varira od potpune opsesije kroz desetak dana prvenstva do grubog zanemarivanja ostalih 350.

Zato za četvrto mjesto nisu krivi ni Babić ni Horvat. To što hrvatska reprezentacija nije osvojila medalju krivi smo mi – baš mi, obični ljudi. Krivi smo jer smo dopustili da čitav sport bude igračka jednog čovjeka.

Sad pljujemo Babića, kritiziramo igrače, a gdje smo bili kad je trebalo kritizirati nerad, korupciju, neznanje i nasilje nad jednim sportom. Kolektivno zatvaramo oči pred dubinskim problemima koji su pojeli sav integritet Saveza, pred situacijama koje gase klubove s tradicijom. Šutimo pred stanjem u kojem nam je ženski rukomet, sudačka organizacija, omladinski pogon i domaća liga. Dopustili smo centralizaciju novca i moći u ruke istih par ljudi koji nam mažu oči medaljama i štite kriminal.

Kad vam ne smeta sve to, odakle vam obraz da vam smeta Željko Babić?

Ne propusti top članke