Poraz za viši cilj

Hrvatska je gadno izgubila, ali još gore je to što nismo vidjeli nova rješenja

Zadnja izmjena: 6. rujna 2020. Foto: HNS

Zadnja službena utakmica hrvatske nogometne reprezentacije u kojoj nisu igrali ni Luka Modrić ni Ivan Rakitić bila je pobjeda protiv Finske u mandatu Ante Čačića 9. listopada 2016. Modrić je tada propustio reprezentativnu akciju zbog ozljede koljena, Rakitić je imao probleme s Alihovom tetivom, a Hrvatska je dobila Finsku s 0:1 golom Marija Mandžukića tri dana nakon što je na istom okupljanju pobijedila Kosovo. Za pronaći iduću službenu utakmicu koju je Hrvatska odigrala bez obojice treba se vratiti na mandat Slavena Bilića i Maltu 9. veljače 2011. Ona još prije Malte? Otvaranje Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 2006. protiv Brazila u Berlinu pod Zlatkom Kranjčarom.

Od te utakmice do danas, Hrvatsku su vodila šestorica izbornika, odigrala je pet velikih natjecanja i odradila još dva kvalifikacijska ciklusa i jednu Ligu nacija, a Modrića ili Rakitića na travnjaku u službenoj utakmici nije bilo samo tri puta. Dakle, bilo je jasno da će Hrvatska bez njih jako teško protiv Portugala.

Njih dvojica su već 15-ak godina dio reprezentacije, a najmanje desetak su zajedno glavni stupovi igre — i kad je igra bila dobra i kada je imala probleme. Modrić je još uvijek sposoban igrati na vrhunskoj razini i nije gotov, a Rakitić je iznimno podcijenjen igrač.

U tom kontekstu, izbornik Zlatko Dalić je povukao jako dobar potez za viši cilj kada je odlučio dati im poštedu za ovo okupljanje. Modrić će za tri dana napuniti 35 godina, a Rakitić je već nekoliko puta preskakao akcije. S obzirom da je prioritet reprezentacije Europsko prvenstvo koje je odgođeno za lipanj — barem bi to trebao biti racionalni cilj kojem ćemo posvetiti resurse, a rezultat u Ligi nacija gurnuti u drugi plan — onda je normalno da Modrić i Rakitić dobiju poštedu u terminima za Ligu nacija. Strateški je opravdano poštedjeti ih dodatnog napora u godini velikog natjecanja.

Katastrofa je ne iskoristiti ovakve utakmice kako bismo postali bolji, a to u praksi znači uigrati jezgru koja će nositi reprezentaciju nakon Modrića i Rakitića

Razlog više da oni ne budu dio reprezentacije u Ligi nacija je taj da možemo u ‘pravim’ utakmicama s vrhunskim momčadima testirati mlade igrače i vidjeti kako će izgledati svijet poslije Modrića i Rakitića.

Međutim, da bismo to napravili, Dalić treba te igrače staviti u uloge u kojima će igrati.

(Ne)logični izbori

Andrej Kramarić dovoljno je dugo u reprezentaciji i igra na najvišoj razini nogometa da bismo svi znali kako ne možemo na njega igrati dugim loptama. On je sjajan igrač koji traži loptu u noge, poanta njegove igre je u spuštanju kako bi mogao kombinirati s veznim redom i traženju prostora kad se okrene licem prema suparničkom golu, a suigrači su ga sinoć zasipali dugim loptama, valjda očekujući da će ih smiriti. Rezultat toga je da je Kramarić imao 34 dodira s loptom i osam duela, od kojih je dobio dva. Ako smo već odlučili tako igrati i ako se očekivala takva utakmica, onda je bilo logično testirati Antu Budimira koji je imao sjajnu sezonu u La Ligi i vidjeti kako se on snalazi u takvom kontekstu igre te može li efektivno zamijeniti Brunu Petkovića ako za to bude potrebe.

U reprezentaciji je dovoljno dugo i Tin Jedvaj, koji je dovoljno puta do sada pokazao da nije rješenje na desnom beku jer je čovjek naprosto stoper. Uostalom, prilikom odlaska na posudbu u Augsburg sam Jedvaj je rekao da je njegova prirodna pozicija desni stoper i da je izabrao posudbu jer je ondje prilika da igra na svojoj poziciji.

Isto tako, jasno je da Dalić na desnom beku nema previše opcija kada nema Šime Vrsaljka. U najboljim klubovima HNL-a na toj poziciji igraju stranci; Karlo Bartolec, Josip Juranović i Mato Miloš koji igraju vani ipak nisu najviša razina, a Filip Uremović je svojim profilom isto tako više stoper nego bek. Sve u svemu, nema baš puno rješenja, iako se dovoljno puta pokazalo da, kad nemaš ekstrakvalitetnog igrača koji može nešto pokrpati na račun izvanserijske individualne klase, onda je najbolje na poziciju staviti igrača koji to inače igra, kojem su zahtjevi pozicije prirodni.

Međutim, u danom je trenutku bilo puno više logike da je s pretpoziva aktiviran Uremović, a ne Mile Škorić, kako bismo barem testirali koliko može pomoći. Možda ni on nije rješenje, zapravo vjerojatno nije i po svemu sudeći će glavno pitanje pred Europsko prvenstvo biti koliko će Vrsaljko biti spreman, ali Uremović je i dalje logičniji izbor nego da se po tko zna koji put čudimo kako Jedvaju ne ide na poziciji koja nije njegova.

Za razliku od Kramarića i Jedvaja, Mario Pašalić nije nešto previše igrao u reprezentativnom dresu, ali igrao je dovoljno da znamo kako čovjek nije zadnji vezni. Ako nekoga buni to što Pašalić ponekad u Atalanti igra na sličnoj poziciji u središtu veznog reda, onda treba naglasiti da se Atalanta brani drastično drugačije i da se oslanja na presing orijentiran na čovjeka, tako da Pašalić u tom specifičnom sustavu dobije suparnika kojeg pritišće i fokusiran je na njega. Ostaviti ga da zonski čuva sredinu terena, i to posebno kad ga se upari s Mateom Kovačićem, nije dobra ideja. Za 60 minuta na terenu Pašalić je dvaput otklonio opasnost i presjekao je tri lopte, ali koliko to nije njegova igra najbolje pokazuje činjenica da je imao tek 18 točnih dodavanja i uzeo samo jedan duel od sedam, u koliko se našao.

Mlada jezgra

Ovakve su utakmice idealne prilike za vidjeti vezni red budućnosti i ono kako će Hrvatska izgledati u sredini terena kad ne bude Rakitića i Modrića. Iz perspektive današnje forme, igračkih profila i godina, to bi trebali biti Marcelo Brozović, Kovačić i Nikola Vlašić. U Brozoviću Dalić ima klasičnog zadnjeg veznog s dobrim duelom koji može zonski braniti prostor ispred stopera i koji ima kvalitetnu dugu loptu; Kovačić je u Chelseaju pokazao da može biti efikasan organizator igre, a Vlašić je međulinijski igrač koji na poziciji desetke može stvarati višak driblingom, što je posebno efikasno kada ga kombinirate s Petkovićem kao centralnim napadačem.

Nitko ne tvrdi da bi takva postava dobila Portugal. Nitko ne tvrdi niti da bi uopće bila dobra, ali je strateški logična jer se nekad mora početi uigravati, nekad se mora početi razvijati zajedničku kemiju. To je u ovom trenutku viši cilj.

Nije katastrofa izgubiti od Portugala u Ligi nacija kada nemaš Modrića i Rakitića, pa makar odigrali ovako loše i primili četiri komada. Katastrofa je ne iskoristiti ovu i buduće ovakve utakmice protiv vrhunskih suparnika kako bismo postali bolji, a to u praksi znači uigrati jezgru koja će nositi reprezentaciju nakon Modrića i Rakitića, a eksperimentirati na pozicijama na kojima imamo upitnike. Naprosto nema bezbolnijeg načina za učenje od ovakvih utakmica u kojima imate motiviranog i spremnog vrhunskog suparnika (zbog čega su utakmice s Švedskom bitne kako bismo ostali u ovom rangu i zadržali kontinuitet takvih utakmica) koji vam može pokazati gdje ste i dati vam pravi podražaj za napredak.

Momčad se gradi, to je proces koji traži vremena za eksperimentiranje i standardizaciju, ali Pašalić — inače desetka čija je najveća kvaliteta igra bez lopte, ulazak iz drugog plana i mirnoća u završnici akcija — na zadnjem veznom nije dobar eksperiment niti je Jedvaj na desnom beku dobra standardizacija.

“Bili smo jako loši”, rekao je izbornik Dalić nakon utakmice. “Bez energije, bez duela. Nismo trčali. Dobro je prošlo na kraju. Ovo nije bila nikakva igra. Ovaj poraz će nas boljeti, jer nije lako izgubiti ovakvu utakmicu na ovakav način. Željeli smo stati u čvrsti blok, ali nije bilo energije ni agresije. Gubili smo lopte i puštali smo im kontre. U prekidima smo bili užasni, ali što je tu je, idemo dalje.”

Sve što je Dalić rekao u suštini stoji i zato nije pošteno izdvajati Jedvaja, Pašalića ili Kramarića, kao ni Kovačića, Bornu Barišića, Vlašića ili Dejana Lovrena. Pristup je kolektivno bio stvarno loš, motivacija i koncentracija nisu bili na razini dostojnoj reprezentacije, ali i to je pitanje pripreme utakmice, što je opet u domeni stručnog stožera i što treba popraviti.

Međutim, trenutno bi najgora moguća stvar bila pretjerano reagirati na ovaj poraz i popustiti pred eventualnim pritiskom javnosti zbog katastrofalnog rezultata i još goreg dojma kako bi se zaštitilo vlastiti imidž. Naravno da se ide na pobjedu u svakoj utakmici i naravno da se želi pobijediti u svakoj prilici, ali postoji i viši cilj. Ponovo raubati Modrića i Rakitića u natjecanju koje nije prioritet, ne razvijati mladu jezgru na prirodnim pozicijama protiv vrhunskih suparnika kada mogu uspostaviti međusobnu kemiju i skupljati iskustvo velikih utakmica, ne tražiti rješenja ondje gdje smo deficitarni i ne ispitati širi krug kandidata na ovakvim utakmicama gdje će stvarno biti testirani — to bi dugoročno bio gori poraz od ovih 4:1.

Ne propusti top članke