Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Prestanite nas praviti budalama

Komentar hrvatskog fijaska u Estoniji

Zadnja izmjena: 29. ožujka 2017. Profimedia

Hrvatska je izgubila u Estoniji. I u normalnim uvjetima napisao bih: ne’š ti poraza. Ne treba se od svakog poraza raditi tragedija, posebno kad o važnosti utakmice dovoljno govori činjenica da su linijski suci imali zastavice koje nisu bile jednake, a da travi nitko nije objasnio što je to fotosinteza.

Zapravo, ovaj poraz dolazi u krajnjem trenutku jer stručni stožer treba triježnjenje. Vjerojatno i igrači skupa s njim. Puno je bolje da ih je realnost ispljuskala sada nego u drugom poluvremenu protiv Ukrajine ili protiv Islanda u Reykjaviku. Ne’š ti poraza, u prijateljskoj utakmici gdje pomoćni suci nisu imali jednake zastavice.

Samo, uvjeti odavno nisu normalni.

Okej, nikad nije baš zdravo da nas dobije Estonija koja je 119. na FIFA ljestvici, posebno s obzirom na to da su ljudi u cijeloj 2016. dobili samo Andoru, Antigvu i Barbudu i Gibraltar, remiziravši protiv Malte te Svetog Kristofora i Nevisa. Kakva god naša postava bila, mora dobiti Estoniju o kojoj dovoljno govori da su joj Belgija, Bosna i Hercegovina i Portugal kombinirano uvalili 20 golova u tri utakmice.

Ali na kraju krajeva, poraz od 119. ekipe na FIFA ljestvici stvarno nije sramota. Barem ne najveća koju smo doživjeli u Tallinnu.

„Pitaj svakog trkača, svakog pravog trkača. Nema veze pobijediš li za centimetar ili za milju – pobjeda je pobjeda“, podučio je prekaljeni Dominic Toretto slinavog Briana u filmu Brzi i žestoki. Ante Čačić i nekolicina režimskih piskarala tumačili su nam kako reprezentacija pod Čačićevim ravnanjem nema poraz. Naravno da ima – dajte, prestanite vrijeđati zdrav razum! Hrvatska je izgubila protiv Portugala na Euru, a onda je dvaput izgubila na China Cupu. Pitajte svakog sportaša, svakog pravog sportaša. Nema veze izgubiš li u trećoj minuti, produžetku ili na penale – poraz je poraz.

Nije tolika sramota da te s 3:0 deklasira 119. zemlja na FIFA ljestvici, koliko je sramota raditi budale od cijele javnosti i tvrditi kako nisi poražen, a gubio si utakmice.

Racionalizacija poraza

Obrambeni mehanizmi u psihologiji ličnosti dolaze u više oblika. Čačić je svoje poraze racionalizirao i uvjerio sam sebe da nije izgubio. Sukladno tome, normalno je da ne treba mijenjati ni sebe ni svoj pristup. Estonija je pokazala kako je bio u krivu. Iskreno govoreći, pokazala je to i Ukrajina, a prije nje djelomično Finska i Island. Ironično, utakmicu u kojoj smo bili najbolji remizirali smo s Turskom. Sad kad je mjehur od sapunice pukao, vrijeme je da se podigne razina.

Jednako kao što je Šuker prevario Perišića i ekipu, prevario je i Estonce. Džaba 17 milijuna za promidžbu, nečist obraz se ne može oprati nikakvim PR spinovima

Poslije utakmice Čačić je u izjavi okrivio težak teren i utjecaj ozljede Marka Pjace. Tko zna, možda će se sad vrtjeti mantra kako nije izgubio službenu utakmicu u 90 minuta, a onda nakon nekog budućeg poraza ide neki novi atak na mozak s time kako nije izgubio službenu utakmicu u 90 minuta utorkom dok je vlažnost zraka 26 posto, a Saturn poravnan s Marsom istovremeno s koncertom Lidije Bačić u Brodarici. Same nebuloze, a odgovornosti i samokritičnosti zasad niti u tragovima. To ne ohrabruje, ali tješi da će Čačić definitivno analizirati poraz. Četvrti, ne prvi.

Prva stavka u analizi će mu biti činjenica da ionako ništa nije mogao jer je hrvatska reprezentacija u zapisniku u Tallinnu na klupi imala četiri igrača i vratara. Halo, ljudi, percipira li netko ovo ozbiljno koliko i ja? Navodno velika nogometna nacija nije mogla sklepati selekciju s punim zapisnikom? Nije to prvi put da idemo desetkovani u svijet, Savez je opet dogovorio prijateljsku utakmicu jednako kao što je dogovorio famozni China Cup. Pisali smo onda, normalno je da reprezentacija zarađuje novce igrajući prijateljske utakmice, ali tu zaradu treba uložiti u infrastrukturu i svi moramo znati gdje se ti novci troše. Odnosno, znamo: plaće u Savezu su narasle s 10,3 milijuna kuna 2012. godine na 15,7 milijuna kuna za 2016. godinu, a 17 milijuna kuna u jednoj kalendarskoj godini (ili 2,29 milijuna eura po srednjem tečaju HNB-a) su spiskali na promidžbu i informiranja.

Otkrivanje dna

Divnu smo promidžbu imali porazom od Estonije, a još divnije ćemo biti promovirani u Los Angelesu protiv Meksika u terminu u kojem ćemo ići po dolare u nekom krnjem sastavu, jer će sezona još trajati. Od reprezentacije se radi trgovačka karavana i rasprodaje se ugled koji hrvatska nogometna reprezentacija usprkos vodstvu još uvijek ima.

Nije toliko sramota da te s 3:0 deklasira 119. zemlja na FIFA ljestvici, koliko je sramota raditi budale od cijele javnosti i prodavati proizvod koji nema puno veze s reprezentacijom.

Nakon utakmice Ivan Perišić je u intervjuu HRT-u prozvao predsjednika Davora Šukera. „Nema smisla igrati ovakve utakmice. Ovom prilikom bih poručio i gospodinu Šukeru da bira bolje protivnike i bolje uvjete za igru jer ovako možemo samo izgubiti nekoga.“

U novom otkrivanju dna do kojeg se može spustiti, savez je na svojim službenim stranicama tu njegovu izjavu cenzurirao u dijelu koji spominje Šukera, još mu pripisavši mu nešto što nije rekao.  Tako nas je i na taj način pokušao napraviti budalama.

Doduše, nema mnogo toga smisla, recimo doći u Tallinn s ovakvom postavom. Zašto bi Estonija mijenjala travnjak ako je platila da joj dođe Hrvatska, a mi smo poslali ekipu kojoj je jedini doticaj s Hrvatskom onaj specifični kvadratićasti dres? Tko je normalan da plati ekipu s dva startera iz idealnih 11 i praznu klupu? Čime je Hrvatska zaslužila išta osim rukovanja na startu utakmice? Jednako kao što je Šuker prevario Perišića i ekipu, prevario je i Estonce. Džaba 17 milijuna za promidžbu, nečist obraz se ne može oprati nikakvim PR spinovima.

Prinove nisu zaražene kugom

Reći kako Čačiću eksperiment nije uspio je čisto pretjerivanje. I nije pretjerivanje u domeni uspjeha zbog rezultata, nego zbog činjenice da je pretjerano reći kako je nešto pokušao eksperimentirati. Momčad je postavio u formaciju 3-4-3. Otprilike ovako.

Nije poanta promjene iz standardnih 4-2-3-1 bila testirati ideje s novim igračima i novim formacijama, nego ljuta nevolja. Odlučio se za ovu taktiku jer je imao samo tri centralna veznjaka i jednog beka; kako je dvojicu od te četvorice obećao ostaviti na klupi, i tu je morao improvizirati, tako da je Marko Rog igrao bočnog igrača. Na konferenciji za medije poslije utakmice s Ukrajinom Čačić je izjavio kako neće širiti momčad radi atmosfere u ekipi, nego će zvati Antu Ćorića jer je već bio u momčadi.

Pa pobogu, nisu prinove zaražene kugom.

Za lošu i katastrofalnu igru nije dogovoran pijesak na terenu, kako je to analizirao gospodin Čačić, nego njegova glava u pijesku. Kritizirali smo popis odmah po izlasku. Naravno, imamo mi pravo na kritiku, ali izbornik ima pravo na svoj izbor. Ono što je bitno, on svoje stavove potpisuje i za njih odgovara. Pa može li onda izbornik napokon odgovarati za to što nisu pozvani ni Ivan Strinić ni Marin Leovac na lijevog beka, ni Nikola Matas, koji je u Kini sasvim solidno odigrao desnog beka. Možemo li dobiti objašnjenje misli li izbornik kako mu još uvijek nije potreban prvotimac Milana Mario Pašalić, standardni stoper Red Bulla Duje Ćaleta-Car i kako je bolje imati prazne stolice nego Franka Andrijaševića?

Nije toliko sramota da te s 3:0 deklasira 119. zemlja na FIFA ljestvici, koliko je sramota raditi budale od cijele javnosti, ne pozivati najbolje igrače u reprezentaciju i tvrditi kako ti ne trebaju oni koji su očito nužni.

Koliko još sramote?

Ono što Ante Čačić očito još ne shvaća jest da njega kao takvoga nitko ne mrzi. Puno manje mu žele zlo kritičari nego oni koji mu, kao, idu niz dlaku.

Jer ti koji su mu jučer pisali laude radeći budalama i sebe, i njega i nas, lažući kako nema poraz, oni će mu prvi zabiti nož u leđa. Što je suštinski, osim genijalnosti Luke Modrića, bilo drugačije u Tallinnu u odnosu na fantastične trijumfe u prvom poluvremenu protiv Islanda i drugom protiv Ukrajine? Apsolutno ništa, tako da čuđenju nema mjesta.

Kritizirao igru jesam i mogu ubuduće; propitkivao popis jesam, a sigurno hoću i nadalje; stavljao odluke pod povećalo, drugačije niti znam niti planiram, makar ga rezultat ljubio. A opet, naslađivati se i šutirati nekoga na podu – e, to mi ne pada na pamet, makar mu je sreća rezultatski okrenula leđa. Uostalom, to smo već objavili jednom i šteta što to nitko nije prenio Čačiću. Jer zaista nema potrebe da se ovako bahati, pošto problem nije on kao on. Tko je problem ionako svi već dobro znamo.

Hrvatska je popila gol za 57 sekundi, a u filmu Nestali za 60 sekundi Memphis Raines ima zdrav poučak. „Bez razočaranja ne možeš cijeniti pobjedu.“ Ovaj poraz stvarno spada u kategoriju ‘ne’š ti’ jer neće donijeti opasne posljedice, a u normalnim uvjetima bi trebao biti zadnji poziv na buđenje prije nastavka kvalifikacija.

Samo, uvjeti odavno nisu normalni.

Nije toliko sramota da te s 3:0 deklasira 119. zemlja na FIFA ljestvici, koliko je sramota raditi budale od cijele javnosti i tvrdoglavo ne izvlačiti nikakve zaključke. Na Anti Čačiću je da odluči koliko mu se još sramoti i sebe i sve nas.

Ne propusti top članke