Derbi je za Rossonere bio prilika za vraćanje u pozitivu i ulazak u borbu za Ligu prvaka. Nakon tmurnih mjeseci i slabe forme, AC Milan je pokazao znakove povratka u život. Dio razloga bio je u riziku koji je preuzeo sa Zlatanom Ibrahimovićem — iako dovođenje 38-godišnjaka dugoročno nema smisla, kratkoročno je momčad s njim na terenu dobila nešto što joj je prethodno nedostajalo.

Česte promjene na klupi zadnjih godina su ključni razlog za nedostatak identiteta i manjak organizacije u Milanovoj igri. Svaki trener imao je svoj projekt oko kojeg je gradio sustav i to je s vremenom postala još jedna verzija Beskrajnog dana. Nakon razočaravajućeg starta i otkaza Marcu Giampaoliju posao je prihvatio Stefano Pioli, omiljeni izbor za caretakera u talijanskom visokom nogometnom društvu. Pioli neće dugo ostati u klubu, ali je, kao trener s dovoljno iskustva, najkvalitetnijem igraču u momčadi podredio igru; od Zlatanova dolaska Milan je nanizao sedam utakmica bez poraza i pozitivnim nizom stigao nadomak europskih mjesta.

Ovakva objeda u gradskom derbiju može biti točka koja od gubitničkog Intera iz prethodnih sezona čini momčad s realnim osnovama za šampionske ambicije

Pioli je imao jasan plan igre: slati duge lopte i ubačaje na Ibrahimovića te koristiti njegovu sposobnost zadržavanja posjeda i proigravanja, dok su mu suigrači uvijek bili blizu kako bi do njih eventualno došla lopta koju Zlatan ukroti. Tako su i došli u vodstvo: poslana je duga lopta na njega, on je iskoristio visinsku prednost u skoku nad Diego Godínom i asistirao za Antu Rebića. Zlatan je kasnije zabio drugi Milanov gol, a treba spomenuti da je kod oba pogotka loše reagirao pričuvni vratar Daniele Padelli.

No, jednako važne odluke je Pioli donosio u obrani.

Inter zaustavljen

Umjesto u zadnjim utakmicama standardnih 4-4-2, sinoć je promijenio raspored u 4-4-1-1, pri čemu je Hakan Çalhanoğlu zauzeo mjesto iza Ibrahimovića. Njegov glavni zadatak u povučenijoj ulozi bio je praćenje Marcela Brozovića i njegovo ograničavanje u Interovoj izgradnji napada.

Bez Brozovića u distribuciji, Inter je imao velikih problema u protoku lopte jer je izgubljena ključna poveznica između obrambene trojke te druge dvojice veznjaka i napadača.

Drugi važan obrambeni zadatak bilo je udvajanje Romelua Lukakua. S obzirom na to da je već zabio u Milanu u prvom derbiju sezone, Rossoneri su dobili upozorenje o njegovoj fizičkoj nadmoći u odnosu na Milanove stopere kad dođe u situaciju jedan-na-jedan. Belgijac je samo jednom pobjegao Alessiju Romagnoliju i to je bilo dovoljno da Inter stvori najbolju priliku u prvom dijelu. Razlog zašto je ostao na samo sedam dodira u 45 minuta je pomaganje Ismaëla Bennacera i Thea Hernándeza.

Treći i završni preduvjet za Milanovu prednost bio je pritisak. Inter je već prije imao problema kad bi obranom čovjek-na-čovjeka ograničavao Brozovića i tada je rješenje traženo na bočnim pozicijama gdje je ostao višak prostora. Osim čestih izlazaka u visoki blok, Milanova krila Rebić i Samu Castillejo radila su veliki posao pritiskom na Interove stopere te istovremenim zatvaranjem opcije na boku. Kako je Brozović većinom bio pod Çalhanoğluovom pažnjom, a druga dva veznjaka Nicolò Barella i Matías Vecino nemaju dovoljno kreativnog potencijala, napadi su bili previše predvidljivi i lako branjeni. S obzirom na to da je na klupi ostavio Christiana Eriksena i Stefana Sensija, to je bio rizik koji je Antonio Conte preuzeo.

Piolijev plan je funkcionirao. Na odmor je otišao s dva gola prednosti, a Inter je zaustavljen na samo jednom udarcu u okvir i isto toliko ozbiljnih prilika. Milanovi su igrači odradili odličan posao u obrani, ali to je tražilo veliku potrošnju energije. Zbog uloge u pritisku i čestih izmjena pozicija kako bi se pomoglo suigračima, nije bilo za očekivati da će cijelu utakmicu moći odigrati na toj jednakoj razini. Milan je odigrao furiozni prvi dio i to se može usporediti s Interom u grupnoj fazi Lige prvaka. Nerazzurri su imali prednost na poluvremenima protiv Barcelone i Borussije Dortmund, ali kad je došao nastavak, momčadi je nedostajalo svježine i suparnici su to iskoristili.

Po viđenom, Conte uči iz pogrešaka i sinoć je njegov sastav imao zadnju riječ na terenu.

Inter probuđen

Iako je Inter u prvom dijelu također visoko izlazio, vidljiva je bila razlika između pristupa protiv Milana i prethodno Borussije Dortmund ili Barcelone. Suočeni s negativnim rezultatom, igrači su podigli ritam, agresivno napadali i presingom ograničavali umorni Milan u iznošenju lopte.

No, početkom drugog dijela dogodila se bitna promjena u načinu napadanja.

Conte nije mogao računati na dvojicu važnih igrača: prvog vratara Samira Handanovića te Lautara Martíneza, čiji je izostanak uzrokovao određene prilagodbe u igri. Kako njegova zamjena Alexis Sánchez posjeduje drugačiji set vještina i nije dovoljno uigran s ostatkom momčadi jer je propustio veći dio sezone, Inter nije imao standardni mehanizam u igri kroz trokute, okomita dodavanja i igru na trećeg, zbog čega je suradnja između Lukakua i Lautara postala uspješna. Obojica su sposobni zadržati loptu, proigrati suigrača i napasti prostor nakon proigravanja. S druge strane, Čileanac ima poteškoća s prilagodbom na novu poziciju jer kao prirodno krilo mora igrati većinom u sredini, stoga on nije bio idealna opcija za prethodni plan igre.

Umjesto forsiranja okomitih dodavanja kroz sredinu, Inter je odlučio napadati kroz dubinske lopte i tako iskoristiti Sánchezovu sposobnost utrčavanja u prostor. Milanova obrana je možda previše ostala fokusirana na Lukakua i to joj se osvetilo.

Golovima koji su doveli do izjednačenja prethodile su dubinske lopte za Sáncheza. Posebno treba istaknuti Godínovo dodavanje za drugi gol u kontekstu važnosti za nastavak sezone. Jedan od Interovih problema u napadu bila je premala uloga bočnih stopera u završnici. Za razliku od Chelseaja gdje mu je jednog od stopera igrao bek César Azpilicueta, Conte je ove sezone najviše vjerovao klasičnim stoperima. Kako je momčad primorana napadati na postavljenu obranu, neaktivnost obrambenog trojca postaje preveliki luksuz. Osim toga, kad suparnici ciljano idu na to da ograniče Brozovićev utjecaj u igri, dodavanja kao ovo Godínovo postaju iznimno važna.

Gužva na vrhu

Milan do kraja utakmice nije ozbiljnije zaprijetio. Ostao je bez svježine u nastavku, a Pioli je prvu promjenu napravio tek u 80. minuti. Ipak, razloga za optimizam u nastavku sezone ima — iako Rossoneri znaju da ovisnost o Ibrahimoviću dugoročno nije dobra odluka, barem su tim potezom kupili malo vremena i priliku da dođu u borbu za europske pozicije.

Inter u prvom poluvremenu nije odigrao na potrebnoj razini. Momčad već duže vrijeme bodove osvaja na ‘mišiće’ i individualnu kvalitetu. Pobjeda u gradskom derbiju, posebno preokretom i impresivnim nastupom u nastavku, može biti točka koja od gubitničkog Intera prethodnih sezona čini momčad s realim osnovama za šampionske ambicije. Najveća promjena od Conteova dolaska u klub — osim igrača koje je u suradnji s Giuseppeom Marottom privukao — bila je u mentalitetu. Pobjednički mentalitet trenera, zdravija svlačionica, kvalitetniji igrači: to su razlozi zašto je Inter znatno ozbiljnija priča nego što je ranije bio.

Nakon 23 kola i osvojena 54 boda, Inter je izjednačen na vrhu s Juventusom, ali borba za naslov je dobila i trećeg kandidata — Lazio je samo bod iza vodećeg dvojca. No, ipak najveći razlog za to što priča o scudettu ove sezone nije unaprijed napisana su poteškoće s kojima se pod Mauriziom Sarrijem bori prvak Juventus, koji je proteklog vikenda šokantno izgubio od Verone Ivana Jurića.

Hoće li se ovaj vikend, s velikim Interovim povratkom u gradskom derbiju i Juventusovim neočekivanim padom pokazati kao točka preokreta?