Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Što sad?

Vulić je bivši. Kakve šanse ima Oreščanin?

Zadnja izmjena: 1. prosinca 2018. Ivo Cagalj/PIXSELL

Jedan krug prvenstva ili čitavih devet prvenstvenih kola. Toliko je trajao Zoran Vulić u svom petom pokušaju na Hajdukovoj klupi.

Doduše, od samog početka je bilo prilično jasno da je ideja iza Vulićeva povratka u klub ne nudi neku blistavu perspektivu. Recikliranje starog trenerskog rješenja u vremenu kad je nogomet napravio kvantni skok u taktici nema nikakvog smisla i nudi jasan znak da je sportska ideja klinički mrtva. I nije nimalo slučajno da je Vulić najbolje utakmice odigrao protiv Rijeke i Dinama — jer ako dovedeš trenera koji je zadnji put više od 20 utakmica odradio 2012. vodeći RNK Split, smiješno je bilo očekivati da će se taktika i stil igre bazirati na ičemu drugome osim na onome što je RNK igrao 2012.

Međutim, promjena trenera  kojoj je svrha samo promjena figure ne rješava apsolutno ništa. Nakon Vulićeve smjene i dalje ostaje neodgovoreno pitanje nasljednika koje se pojavilo nakon što je smijenjen Željko Kopić. A to pitanje nije TKO, pa da na njega bude odgovor Siniša Oreščanin, nego KAKO.

Isti ljudi koji su izabrali Vulića, izabrali su i Oreščanina koji je sasvim drugačiji nogometni trener. Drugačiji je stilom igre, metodama rada, načinom ponašanja, društvenim statusom, iskustvom — suprotan u gotovo svakom pogledu. Kad znamo te dvije činjenice o istim ljudima i potpuno različitim profilima, onda se na temelju toga moraju postaviti neka pitanja.

Što se to točno promijenilo u klubu unutar ta dva i pol mjeseca kad su mislili kako je upravo Vulić ispravno rješenje za Hajduk? Što tako kontradiktorne odluke govore o sustavu biranja, postavljenim kriterijima, strukturi odnosa u klubu, viziji i strategiji? Kraće, što takva kontradiktorna odluka govori o stručnosti i profesionalnosti onih koji su je donijeli? Hoćemo li čuti objašnjenje? Ali ono pravo, strukturirano i iskreno objašnjenje koje će ponuditi nešto osim naslaganih fraza, pa makar se svelo na pošteno i skrušeno priznavanje pogreške koja je očita?

I ono najvažnije pitanje: što sad? Nakon što se izgubilo povjerenje u ljude koji biraju trenere — s očitim razlogom, jer četvrti trener unutar godine dana je suluda brojka koja nadilazi lutanje — kakve šanse uopće ima Oreščanin?

Logično rješenje, ali…

O tome kakav je Oreščanin trener i koliko zapravo zna će najbolje reći kvaliteta igre koju će implementirati u momčad i rezultati koje će ta igra donijeti, baš kao što je rekla o Vuliću i o svakom drugom treneru. Međutim, postoji jedna konstanta. Problem koji će Oreščanin morati hitno rješavati jer se svakom treneru kojeg je Hajduk promijenio u zadnjih godinu dana u jednoj točki vremena dogodio isti problem.

Joan Carrillo je pokušao podilaziti igračima, pa je putem pogubio njihov fokus. Kopić je igrače ogovarao — što Torcidi, što kružoku okupljenom oko Igora Štimca, tako da je putem pogubio njihovu odanost. Vulić je svoj pristup gradio na nametanju autoriteta koji je vukao iz svoje pozicije, pa je putem pogubio kapetana na kojem je insistirao i ostatak ekipe iza njega.

Oreščaninu će se dogoditi ista stvar — i zato se, ako planira ostati na Hajdukovoj klupi duže nego njegovi prethodnici, u startu treba riješiti problema. Nije dovoljno računati na šok terapiju koja se dogodi kad se promijeni trener; trener treba biti taj koji će bez imalo kompromisa počistiti trule jabuke među igračima, analitičarima i stručnim službama. Ako to ne učini, već imamo jasan obrazac po kojem se vidjelo kako trener završi.

Oreščanin preuzima klub koji zahtijeva najbolje, a često daje samo najgore i ne odgovara na pitanje KAKO

Međutim, tu se opet vraćamo na temeljno pitanje — kakve šanse uopće ima Oreščanin?

Što se tiče taktičkog i strateškog momenta priče vezanog uz travnjak, nije upitno da Oreščanin iza sebe ima argumente. Radi se o dokazano uspješnom razvojnom treneru koji se dokazao i u Hajduku i u Dinamu, a čiji je trenerski profil sasvim logično rješenje u situaciji kad Hajduk ulazi u etapu razvoja kluba u kojoj se treba početi okretati unutrašnjim rezervama i profilirati talente u nositelje igre. On može zaokružiti u cjelinu rad koji je počeo u Akademiji. Isto tako, riječ je o treneru čiji se stil igre poklapa s kontekstom u kojem Hajduk nastupa u većem dijelu utakmica. Oreščanin preferira posjed lopte i pozicijsku igru, a pošto većina suparnika protiv Hajduka igra reaktivno, prepuštajući inicijativu, ključno je imati trenera sa sistemskih rješenjima stvaranja viška kroz izgradnju napada.

Problem je u tome što je rijetko kad taj talent dovoljan, jer postoji onaj drugi moment priče koji nije vezan uz travnjak i koji nije baš tako jasan.

Dolazak u ludilo

Svaki trener živi od povjerenja koje mu daje manevarski prostor, a običnom čovjeku je jako teško vjerovati izboru kluba koji bira već četvrtog trenera u godinu dana. Jer ako su pogriješili tri puta, ako su ovi koji biraju Oreščanina očito pogriješili prije dva i pol mjeseca — otkud ideja da je ovaj put odluka dobra? Da trener stvarno ima kredit koji će mu omogućiti vrijeme u kojem će pokazati svoje znanje i legitimitet da počisti problematične, što su dvije ključne stavke.

Doduše, predsjednik Jasmin Huljaj i sportski direktor Saša Bjelanović su ovaj put naučili lekciju i napravili nešto drugačije. Napokon nije bilo sapunica u kojima se trenera biralo po medijima i potencijalnih kandidata koji su šetali hodnicima kluba dolazeći na javne audicije. Vijest o smjeni trenera i imenovanju njegova nasljednika objavljena je na klupskim stranicama, bez da je ijedan medij saznao za to prije trenera, a to je prvi znak da se nešto može napraviti kako treba. Ne neki presudan znak, ali ohrabruje jer odudara od onoga kaosa koji se profiliralo kao standardni način rada.

Međutim, njihova naučena lekcija je dovela Oreščanina u još težu situaciju nego da je preuzeo klub prije tri mjeseca. Manje je potencijalnih bodova za osvojiti i manje je vremena za rad, jer taj kredit povjerenja je potpuno potrošen, a situacija postaje dodatno složena jer se mora gledati u kontekstu izbora za Nadzorni odbor, koji su u tijeku.

Nije to tolika rijetkost da netko promjeni četiri trenera — Dinamo ih je prošle sezone nanizao baš četiri, a vrlo je izgledno da će i Bayern promijeniti četvrtog u tek nešto više od godinu dana, ne računajući u tu brojku Willyja Sagnola koji je odradio devet utakmica kao privremeni trener. Međutim, taj novi Nadzorni odbor dolazi u situaciju koja nije dobra i u kojoj mora čistiti. Dijelom jer je preslagivanje nužno, a dijelom jer treba umiriti javnost — i tu bi Oreščanin kao zadnja odluka prije njih mogao prvi nastradati kao simbol novog lista koji se okrenuo.

Zato je situacija u koju je došao puno složenija nego što izgleda. Uz pritisak pritisak medija i imperativ rezultata koji su konstanta, sada je i faktor potpuna apatija javnosti te nesređeni odnosi u i oko momčadi, što onda uzrokuje manjak povjerenja, vremena i manevarskog prostora. Zapravo, dolazi u potpuno ludilo s najtežim uvjetima rada za jednog trenera, a od njega će se tražiti puno.

Preuzima klub koji zahtijeva najbolje, a često daje samo najgore i ne odgovara na pitanje KAKO.

Ne propusti top članke