Ako se onome što je Manchester United potrošio na pojačanja ovog ljeta doda ono što je potrošio tijekom pet sezona prije toga, dolazimo do iznosa od 980 milijuna eura. Ugrubo, milijardu eura na nove igrače.
Milijardu. Eura.
Istovremeno, United je za Manchester Cityjem u proteklih pet sezona zaostao ukupno 113 bodova. Trošio je i City; Pep Guardiola također je spržio milijardu eura, ali on je za svoju milijardu dobio dominantnu silu koja je uzela četiri od pet naslova i trenutno je prvi favorit za peti. United je za isti iznos dobio zaostatak od 100+ bodova.
Na kraju krajeva, međusobna utakmica najbolji je pokazatelj razlike između dvije momčadi. City je sve riješio već u prvom poluvremenu. Nakon prvih 45 minuta na semaforu je svijetlilo 4:0; Erling Haaland i Phil Foden zabili su po dva gola, a Kevin De Bruyne je upisao dvije asistencije. Guardiolina momčad je imala 61 posto posjeda lopte, u suparnički kazneni prostor je ušla 36 puta, skupila je 15 udaraca na gol, imala je 8/8 uspješnih driblinga i uz četiri postignuta gola je stigla pogoditi još jednu stativu te promašiti čisti zicer. Kako je moguće da je City toliko dominirao protiv Uniteda? Naprosto zato jer je toliko bolja momčad.
Guardiola je trošio, ali razlog Cityjeve dominacije je u tome što je stvorio najbolji sustav na svijetu; trošili su i drugi, ali nisu došli ni blizu onome što je napravio on
United je po istom receptu pobijedio Arsenal i Liverpool. Momčad je stajala nisko, suparnicima je oduzela prostore između linija, a temeljni je plan napada bio gurati lopte u prostor kako bi se iskoristila brzinu kojom Erik ten Hag raspolaže u napadu. I zaista, United je suludo brz u prednjoj liniji. Vjerojatno nijedan klub na svijetu nema toliko oružja kojima može napasti otvoren prostor. Marcus Rashford, Jadon Sancho, Anthony Martial i Antony natprosječno su brzi igrači koji u tranzicijama mogu masakrirati suparnika.
Utakmica protiv Liverpoola bila je najbolji primjer. Jürgen Klopp je izveo momčad s Jamesom Milnerom i Harveyem Elliottom u veznom redu i svejedno su Redsi dominirali na Old Traffordu. Liverpool je imao 70 posto posjeda, 15 udaraca iz suparničkog kaznenog prostora, imao je više udaraca iz kuta i manje prekršaja. Međutim, jednom su pobjegli Sancho i Anthony Elanga, drugi put Sancho i Rashford te je United zabio dva gola koja su ga odvela do pobjede. Isti se scenarij dogodio protiv Arsenala; Arsenal je dominirao utakmicom, ali Rashford je s dva gola i asistencijom riješio utakmicu.
Čovjek-oružje
Brzina u prednjoj liniji držala je United donekle konkurentnim u međusobnim utakmicama protiv Cityja. U proteklih pet sezona gradski su rivali odigrali 10 utakmica u Premier ligi; City je upisao pet pobjeda, United četiri i bio je jedan remi. Sve četiri pobjede došle su na isti način: City je imao visok postotak posjeda lopte i obranu postavljenu na centru, što je ostavilo gomilu prostora koji su Unitedovi brzanci mogli napadati.
Međutim, u cijeloj priči postoji jedan važan element. U tri od četiriju Unitedovih pobjede u Guardiolinoj momčadi nije bilo Kylea Walkera.
Walker je čovjek-oružje. U današnjem nogometu ne postoji obrambeni igrač koji može pokriti veći prostor od njega. Suludo je brz, dovoljno da konstantno može pretrčavati najbrže napadače na svijetu poput Rashforda, Viníciusa Júniora ili Kyliana Mbappéa, a dovoljno jak da dominira u izravnim fizičkim duelima.
Recimo, u polufinalu Lige prvaka City je u Madridu imao potpunu kontrolu dok je Walker bio na terenu. Real Madrid je pokušavao napadati preko Viníciusa, a ovaj je protiv Walkera dobio jedan jedini duel, a i to je bio prekršaj. Walker je oteo četiri čiste lopte kada je Vinícius pokušao probiti, a dobio je još tri dodatna duela i jednom je presjekao Viníciusovo dodavanje. Toliko je dominirao da je Real počeo okretati organizaciju napada s lijeve strane, gdje ima Tonija Kroosa u ulozi Xabija Alonsa te prebacivao težište desno, gdje nema ni blizu toliko rutine.
Poanta je jednostavna: ne možete kazniti City planom koji je toliko jednostavan da se sastoji od ukopavanja u svojoj polovici i pokušaja izlaska u kontranapade, napadajući dubinu preko Rashforda i Sancha. City je naprosto predobar za to. Ne možete ni uložiti milijardu eura u momčad pa da vam jedini plan bude gurati loptu napadaču u for, ali primarno je to da je City predobro uređena momčad da biste ga na taj način porazili.
Glavni razlog za to je taj što City ima Walkera kao savršeni protuotrov za osnovni napadački plan koji United u ovom trenutku ima. Sve na što se Ten Hagova momčad može osloniti je guranje lopte u prazan prostor, a to nije dovoljno protiv Walkera i načina na koji on surađuje sa stoperima. United nema čak niti nekoga tko može imitirati učinak Karima Benzeme i pokušati ga koristiti kao relej preko kojeg će prenositi lopte u dubinu ili koji će zadržati loptu dok se ne priključi ostatak vezne linije, čisto da jedini plan napada nije direktna lopta u bunar.
Suverena vladavina
A što se tiče napada, City ima više nego ijedna momčad na svijetu.
Guardiola se može osloniti na mehanizme u kontroli lopte, njegova momčad ima strpljenja za lomljenje obrana koje se zabiju na svoju polovicu, a ima i naviku igranja protiv takvog stila igre. Na kraju krajeva, neka Aston Villa ili Crystal Palace su često neugodniji suparnici kad se zabiju na svoju polovicu jer su ondje navikli igrati. United to ne igra dovoljno često da razvije rutinu i onda se City poigrava s njim.
Jer ono što je City radio i jest poigravanje. De Bruyne je bez problema ulazio u međuprostore i razigravao sve oko sebe, Bernardo Silva je uvijek bio jedno dodavanje udaljen od njega, a Jack Grealish je prolazio driblingom kako god je htio.
Guardiola je svoju milijardu definitivno bolje potrošio nego što je to napravio United. Haaland, Walker, Bernardo Silva, Grealish, Rodri, João Cancelo. Svaki od njih je svjetska elita na svojoj poziciji. Ali isto tako, svaki od njih je napredovao u odnosu na vrijeme kada je tek došao u City. Svaki od njih se razvio, dodao nove vještine i naučio maksimizirati kvalitete koje je imao. Zašto? Jer ima luksuz naslanjanja na sustav.
Manuel Akanji, na primjer, nije elita. Prošle je sezone odigrao 26 bundesligaških utakmica za Borussiju Dortmund i ničim posebnim se nije istaknuo. Doveden je u City kao rotacijski igrač, kao neko tko će popuniti rupu onda kada su Rúben Dias i Aymeric Laporte izvan stroja, a tako je i plaćen — koštao je 17,5 milijuna eura. Takav je Akanji potpuno nadigrao Lisandra Martíneza, koji je plaćen 60 milijuna eura i Raphaëla Varanea, koji u svojim vitrinama ima četiri Lige prvaka.
Guardiola je trošio, ali razlog Cityjeve dominacije je u tome što je Guardiola stvorio najbolji sustav na svijetu; napad s najuređenijim principima igre i najuigranijim mehanizmima. Trošili su i drugi, ali nisu došli ni blizu onome što je napravio Guardiola. Stvorio je supersilu koja je toliko dugo dominantna da je svi uzimaju zdravo za gotovo, kao nešto normalno.
A osvojiti četiri naslova u pet godina i tri puta otići preko 90 bodova nije normalno.
Zato dobro dođu poluvremena poput ovoga u kojem je City u 45 minuta ugurao četiri gola Unitedu. Čisto da nas podsjete što gledamo, koliko je City dominantna momčad i kako Guardiola suvereno vlada engleskim nogometom.
