Švedski reli ove je godine bio iznimno čudan i kontroverzan. Pobjedu je odnio Thierry Neuville, postavši time tek treći neskandinavski vozač u povijesti, nakon Sébastiena Loeba i Sébastiena Ogiera, kome je uspio takav podvig. Put mu je bio olakšan vrlo samozatajnim nastupom drugospomenutog Francuza, koji se dokopao samo 10. mjesta u ukupnom poretku, ali je tome pridodao još četiri boda za drugo mjesto na Power Stageu.
A upravo su okolnosti koje su prethodile Power Stageu bile, blago je reći, neobične, pune u ovom sportu rijetko viđanih kalkulacija i namjernog ‘tankanja’ na jednoj strani, kako bi se ušićarilo na drugoj. Sve skupa izazvalo je pravu buru revolta, uglavnom usmjerenog prema Ogieru, kojeg mnogi fanovi, da se pristojno izrazim, ne vole.
Što se zapravo dogodilo?
Kao vodeći u prvenstvu, Ogier je prvog dana startao prvi i služio kao svojevrsna ralica, razgrćući snijeg i ubrzavajući stazu za ostale. Valja spomenuti kako je takav redoslijed starta tradicija, a sve do 2017. je isti važio i za drugi dan natjecanja. Upravo je francuski as bio najglasniji zagovornik promjena, te je njihovo lanjsko uvođenje među dijelom tradicionalista shvaćen kao ustupak FIA-e. I startanje od bržih prema sporijima i obratno ima prednosti i mana, nema konsenzusa o tome da je neka od tih opcija generalno bolja.
Osim kada se, kao sada u Švedskoj, poklope okolnosti.
Preko noći je pao novi snijeg i opet su oni koji su startali prije imali slabije uvjete. A dodatnu je zbrku izazvalo to što su nastupali i klasični povijesni automobili sa stražnjim pogonom i uskim gumama. Nastali su uski kolotrazi te je prvim WRC automobilima bilo izrazito teško voziti iza njih. Tek kada je prošlo više WRC-a, koji su produbili trag, staza se ubrzala i oni koji su startali kasnije značajno su povećali prednost.
Ukratko, za Ogiera je nakon drugog dana sve bilo izgubljeno, nalazio se na 10. mjestu i nije izgledalo kao da bi se mogao pomaknuti niti naprijed niti natrag.
Paralele s čuvenom F1 kontroverzom
No, završnog se dana vozi i Power Stage, brzinac koji donosi dodatne bodove za prvenstvo. Uvjeti na stazi su i dalje favorizirali one koji kasnije startaju, te je momčad Ogierova M-Sporta donijela logičnu taktičku odluku: žrtvovali su bod u generalnom poretku za mogućnost osvajanja više bodova u Power Stageu. Namjerno su zadržali svog prvog vozača, da zakasni na početak i dobije vremensku penalizaciju u ukupnom poretku relija, ali i mogućnost da starta u Power Stage nakon što ostali WRC automobili izglade stazu.
Iskoristio ju je skoro nepogrešivo, postigao je drugo vrijeme iza Esapekke Lappija (zapamtite to ime: u skijaškim skokovima Fincima nedostaju nasljednici velikana, ali u reliju se naslućuje da bi Lappi mogao biti taj) i priskrbio si četiri vrijedna WRC boda.
U tome nema ničega spornog, naprotiv, riječ je o opravdanoj i sjajnoj taktičkoj odluci. Vjerojatno ne bi bilo ni previše fanovskog gunđanja da je ostalo samo na tome. Ali ono što se dogodilo paralelno s tim mnogo je kontroverznije.
Ogierovom penalizacijom u poretku bi ga prešao momčadski kolega Elfyn Evans. No, na početku zadnje etape momčad je zadržala velškog vozača, kako bi i on dobio penalizaciju i pao na 11. mjesto, izvan zone bodova. Te se aktualni prvak iz vikenda u kojem mu ništa nije išlo na ruku izvukao s pet bodova – koji možda hoće, a možda neće biti bitni u nastavku sezone.
Nesportski potez?
Mnogi tvrde da je tako, izvlače se čak i paralele sa zloglasnom Velikom nagradom Austrije 2002. i Ferrarijevom naredbom da Rubens Barrichello propusti Michaela Schumachera.
Što je, dakako, potpuna besmislica.
U startu, ondje nam je moglo biti žao Brazilca, koji je bio najbrži vozač na stazi tog vikenda i zaslužio je pobjedu. Ovdje Evans nije bio brži od Ogiera i nije se zaslužio naći ispred njega, nego bi se ondje zatekao zbog programirane momčadske igre s penalizacijom. Evansu nije načinjena nikakva sportska nepravda i nema nam ga razloga biti žao.
S druge strane, a što je vrijedilo i za tu nesretnu Austriju, vrhunski automobilizam je momčadski sport. U slučaju kada momčad ima dvojicu ili više vozača koji se bore za pobjedu ili poziciju, momčad je ta koja prva ima pravo odluke u kojem će poretku završiti. Tek ako im se izričito dopusti borba, tada se vozači smiju upustiti u nju.
Nesportski? Naprotiv, to je suština automobilističkih sportova i, kao netko tko voli ta natjecanja mogu se samo diviti pametnoj procjeni M-Sporta kako da iz gotovo izgubljene situacije ipak iscijedi skoro maksimalno moguć broj bodova.
https://www.youtube.com/watch?v=limNJPnWcgM
Vozači samo rade svoj dio posla
Dodatni element na kojeg valja ukazati jest da je kalkulaciju tko i koliko treba zakasniti na start da sve prođe točno ovako posve sigurno napravio neki analitičar unutar momčadi, a da nije Ogier sam smišljao nikakav zli plan.
I opet ću napraviti paralelu s Formulom 1, koja najbolje pokazuje razmjer uloga momčadi i vozača u strateškom odlučivanju. U slavnom incidentu u kvalifikacijama za VN Mađarske 2007. Fernando Alonso je dugo čekao u McLarenovu boksu prije nego što je krenuo u završni kvalifikacijski krug, pritom zadržavajući momčadskog kolegu Lewisa Hamiltona, koji stoga nije uspio svoj završni krug započeti u predviđenom vremenu.
Alonso i McLaren su kažnjeni – što je jedna od najsramotnijih sudačkih odluka u povijesti utrka i bespotrebno zadiranje u unutrašnje poslove momčadi (usporedivo upravo s bespotrebnom šaradom oko licemjernog nominalnog zabranjivanja momčadskih odredbi pet godina ranije) – a postoje i drugi elementi priče, koje ne treba sada ponavljati. No, poanta je da je stav dijela fanova bio kako je Alonso postupio užasno nesportski.
Što samo govori kako nisu pogledali snimku incidenta. Na njoj se jasno vidi kako Alonso sjedi u bolidu i gleda u svog glavnog mehaničara te kreće u trenutku kada mu ovaj da znak da to učini.
Vozači zapravo uglavnom nemaju pojma ili tek okvirno znaju gdje se u poretku nalaze te sve strateške odluke, i u Formuli i u reliju, dolaze momčadski analitičari. Vozači su vrlo bitni i najbolje plaćeni članovi radnog kolektiva, ali imaju svoj dio posla i uglavnom se ne petljaju u ostale.
Hijerarhija se jasno zna. Ako su unutar momčadi odlučili da je najbolje da Ogier zakasni koliko je zakasnio, a Evans koliko je on, ja im mogu samo zapljeskati.
Pogodili su i osigurali si maksimalni učinak te napravili ispravnu sportsku odluku u svrhu ispunjenja ekipnog cilja. Kratkoročnog, ostvarenja maksimalnog mogućeg broja dohvatljivih im bodova; ali i dugoročnog, da što je više moguće tih bodova sjedne na Ogierov konto, jer je u pravilu brži i konzistentniji vozač te je, s momčadskim odredbama ili bez njih, daleko veća vjerojatnost da će se on, a ne Evans umiješati u borbu za vozačku titulu.
Titulu koja, ne baš posve zasluženo, dobiva mnogo više publiciteta od momčadske; a publicitet je, dakako, glavni razlog sudjelovanja proizvođača automobila, uključujući i Ford, u natjecanju.
