Tražiti razloge poraza košarkaške reprezentacije Srbije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva od Argentine ne treba samo u sustavu i karakteru natjecanja i same košarke kao sporta. Argentina je dobra reprezentacija, baštini ozbiljnu košarkašku tradiciju i neugodan je matchup svakom suparniku. Ali ovakva Srbija ovakvu Argentinu u NBA playoff seriji dobiva u pet utakmica. Razlika u talentu je očita, pitanje je samo gdje je onda nastao problem.

Euforija. Pritisak. Balkanski mentalitet. Tragedija. To su samo neki od pojmova iz domene sportske (para)psihologije kojima se baratalo nakon utakmice, a s ciljem da se objasni poraz reprezentacije koja je slovila za jednog od glavnih favorita prvenstva. Teza ide ovako nekako: Nakon 13 uvjerljivih pobjeda kroz pripreme i na prvenstvu, naciju koja košarku doživljava kao nacionalni sport zahvatila je euforija, posljedično stavivši na igrače pritisak koji oni nisu mogli podnijeti, što jasno ocrtava njihov balkanski mentalitet koji je doveo do poraza od Argentine u četvrtfinalu, odnosno tragedije u vidu izostanka medalje.

Srbija nije imala plan B. Nije se vidjela ideja da Đorđević zna kako dobiti utakmicu protiv Španjolske i Argentine

Nakon utakmice izbornik Srbije Aleksandar Đorđević poslužio se sličnom retorikom u izjavama za medije. Potvrdio je da ih je pritisak slomio, a slično je izrekao i Nemanja Bjelica, jedan od najiskusnijih u reprezentaciji. I tu očito ima nešto, ali onda opet treba uzeti u obzir i to da nije prvi put da ovi igrači igraju velike utakmice u knockout fazi i da su veliki favoriti. Je li onda s mentalnom pripremom zakazao Đorđević — tip koji je kao igrač odigrao milijun ovakvih utakmica, već se etablirao kao trenersko ime, a koji usto ima i notu karizmatičnog lidera?

Nemoguće je sad reći što je bilo u glavama igrača, što je i kako radio Đorđević, i što se događalo u svlačionici iza zatvorenih vrata. Bogdan Bogdanović je također poslije poraza natuknuo da se nešto događalo, a možda nije aludirao samo na osobnu tragediju Vasilija Micića kojem je dan prije četvrtfinala preminula majka. Jesu li eventualno problematični međuljudski odnosi doveli do toga da Marko Gudurić i Bjelica izgledaju neprepoznatljivo, da je Nikola Jokić nervozan i stalno na granici isključenja zbog priče sa sucima, i kako je moguće da kapetan reprezentacije Miroslav Raduljica daje nonšalantne izjave nakon utakmice?

Pola rostera potrošeno na visoke

To su teme kojima će se javnost u Srbiji baviti idućih dana. Nas neutralne promatrače i fanove košarke kao igre trebali bi više zanimati oni drugi razlozi koje je moguće ispitati, analizirati i donijeti zaključak.

A to su uvijek oni koji se tiču parketa iznad kojeg također lebde brojni upitnici.

Prvi se tiče tempiranja forme. Srbija je odigrala devet pripremnih utakmica i u svima pobijedila; padali su respektabilni suparnici poput Litve, Turske, Grčke i Italije. Nakon toga su uslijedile dvije grupne faze u kojima je nanizala četiri uvjerljive pobjede koje su dodatno nabrijale već spomenutu euforiju. A onda je došlo otrježnjenje protiv Španjolske i Argentine. Jesu li se Srbi ispuhali?

Gledao sam dosta njihovih pripremnih utakmica, pratio ih tijekom prvenstva i ne mogu reći da sam primijetio zamor materijala. Igra im se cijelo vrijeme zasnivala na istim postavkama, glavni igrači su igrali konstantno, a ne može se osporiti ni trud ni borbenost. Prije se radi o tome da se forma i njeno famozno tempiranje koriste kao prilog tezama vezanim uz ispadanje Srbije. Rezultat u prijateljskim utakmicama u konačnici nije bitan, niti to što možda gubiš u tim utakmicama sugerira da ćeš se na turniru dignuti, ili pasti ako pobjeđuješ. Uzmimo kao suprotan primjer Italiju, koja je od 16. do 26. kolovoza izgubila svih pet pripremnih utakmica pa nije izbrusila formu na prvenstvu.

Glavni problemi Srbije u zadnje dvije utakmice su stvari koje su od početka postavljene krivo, a to su izbor igrača na rosteru i odabir stila kojim će se igrati.

Za razliku od velike većine njegovih kolega na ovom prvenstvu, Đorđević nije imao toliko otkaza. Da, izostanak Miloša Teodosića i Dragana Milosavljevića se osjetio, ali nije bio krucijalan u ispadanju Srbije niti je nenadoknadiv. Za razliku od nepozivanja Nikole Kalinića i Nemanje Nedovića, kojih se Đorđević odrekao navodno zbog nekošarkaških stvari i zaradi bolje kemije u momčadi.

Kalinić je pouzdan šuter i defenzivni specijalist koji može igrati obje krilne pozicije. Nedović je atleta koji može odigrati dobru obranu na jedinicama u presingu i koji bi, recimo, Đorđeviću dobro došao protiv Campazza za kojeg nije imao rješenje. Umjesto Kalinića i Nedovića pozvani su Gudurić, Marko Simonović i Raduljica, sve igrači s nikakvom ulogom na turniru, a posebno upada u oko to da je Srbija na turniru imala čak četiri prava centra, dok većina ekipa ima samo dvojicu. Uz Raduljicu i Jokića, tu su još bili Nikola Milutinov i Boban Marjanović. Četvorci pridodajte Bjelicu i Stefana Birčevića kao visoka krila i to znači da je od 12 igrača na rosteru Srbija polovicu potrošila na visoke igrače. To je Đorđeviću uvelike smanjilo manevarski prostor da se igra s postavama kad to situacija na parketu traži od njega.

Tako smo od Srbije gledali sulude postave u kojima skupa na parketu igraju Jokić i Raduljica, Milutinov i Jokić ili Marjanović i Jokić. I to je prolazilo protiv Angole, Filipina i Talijana bez poštenog centra. Međutim, kada su došle prekaljenije ekipe koje znaju kako napasti i braniti te formacije, Srbija je pukla.

Bez plana B

Ne mogu reći da je Đorđevićeva ideja da igra s dva klasična centra dobra kad je završila tako kako je završila, ali razumijem što je htio postići. U vremenu kada svi igru prebacuju na bekove i snižavaju se, on je htio krenuti drugim putem i zaigrati na talent svoje raznovrsne visoke linije u kojoj svaki igrač ima sposobnost koja se može koristiti. I to je moguće izvesti, Australija je primjer kako to može izgledati u pravom sistemu.

Samo, sistema kod Srbije nije bilo i uloge nisu bile dobro podijeljene. Bjelica i Jokić su premalo igrali skupa. Jokić je morao braniti četvorke. Igrači poput Bjelice i Raduljice su igrali izvan pozicije, što je unosilo nesigurnost i stvaralo probleme na oba kraja parketa. Đorđević se gubio u rotacijama i bacao po pet minuta na nebitne igrače samo da poput majke udovolji sinovima i održi harmoniju u ekipi. A kad je protiv Argentine krenuo rezati rotaciju, izgubio je iz nje Milutinova, jedinog od visokih koji može braniti Campazzov pick.

Srbija nije imala plan B.

Dok bi dobar dio trenera pokušao i protiv Španjolske i Argentine okrenuti ritam i diktirati uvjete s Bjelicom na petici i vanjskom postavom Vladimir Lučić, Bogdanović, Gudurić i Jović, Đorđević je ostao bez reakcije. Uporno je u objema utakmicama koristio postave koje su suparnici imali problema i braniti i napadati.

I to mu je možda najveći minus od svega. To što su ga nadigrali i Sergio Scariolo i Sergio Hernandez, to što se nije vidjela ideja da zna kako dobiti utakmicu protiv Španjolske i Argentine. Drugi veliki minus mu je to što je u svim utakmicama na parketu imao najboljeg igrača i to nije okrenuo u svoju korist. Bogdanović je dosad bio možda i najbolji igrač turnira i on je svoj posao odradio bez mrlje. Srbija je u Jokiću trebala imati i drugog najboljeg igrača na parketu, bez obzira protiv koga igrala, ali to se nije dogodilo. Njegova neobavezna igra u obrani protiv Argentinaca i mlaka predstava protiv Španjolske okrunjena isključenjem natjerali su sve fanove košarke da se zapitaju je li on u Kini zato jer to želi ili zbog pritiska domaće javnosti.

Uzmimo u obzir da ovog ljeta Srbiji nije zakazala samo seniorska reprezentacija, nego su i u nižim uzrastima na turnirima loše prošle sve selekcije. Očito je vrijeme za preispitivanje sustava i promjene.