Sretan povratak HNL-a svima koji slave. Domaća se liga vratila u pogon i već je ovo, u trenutku pisanja još uvijek dobrano nepotpuno kolo isporučilo svoju dozu dinamike. Istrin preokret protiv Gorice, Osijekov poraz i Hajdukova pobjeda u dalmatinskom okršaju protiv Šibenika; priča se polagano zahuktava, a fokus je dodatno pospješen činjenicom da ovog vikenda sve velike europske lige odmaraju.
Propisno je odrađena i svojevrsna ‘najavna špica’ nastavka prvenstva. Ostanak Mislava Oršića ogromna je stvar za Dinamo, jer ne samo da je klub odbijanjem premierligaške ponude poslao i određeni statement, već je zadržao možda i ključnu komponentu u lovu na novi naslov prvaka. Bivši Hajdukov golgeter Mijo Caktaš zabio je odmah na svom debiju za Osijek i odličan je to posao za momčad Nenada Bjelice, bez obzira na njen kiks protiv Slaven Belupa koji je, uzgred budi rečeno, s tribina pratilo nešto manje od 2.500 gledatelja. Ta brojka ide ruku pod ruku sa zaista ugodnom informacijom koju je Osijek ranije ovog tjedna pustio u eter, o tome da je klub rasprodao sve dostupne polusezonske ulaznice za ovu navijačku, istočnu tribinu Gradskog vrta, što je ukupno 2.032 mjesta.
I Oršićev ostanak i Caktašev dolazak značajne su stvari za Dinamo i Osijek, ali i za kvalitetu lige u globalu. Dojam je u oba slučaja dodatno pospješen onime što se odvijalo u pozadini, među navijačima.
Oršića su Dinamovi navijači transparentima i bakljadama po kvartovima danima pozivali da ostane u klubu koji dugo vabi za normalnošću i za idolima o kojima se ne priča kroz prizmu privatnih ‘bankomata’ ili onih koji poručuju kako “nisu tu da broje ljude” na tribinama. Čovjek koji je nekoć išao na sjevernu tribinu s prijateljima iz kvarta, a zadnjih sezona golovima rušio Atalantu, Tottenham i West Ham zadobio je poseban status među dinamovcima.
Vidjeti navijače kako sada na malim stvarima pokazuju svoju privrženost na neki je način i dokaz uspjeha borbe za narodni klub, ali i za narodni nogomet
U jednom od svojih intervjua prepričavao je svoja sjećanja iz navijačkih dana kada je bio fasciniran onom generacijom s Lukom Modrićem i Eduardom, možda i posljednjom koja je uspijevala učiniti maksimirsku ruševinu manje sablasnom, puneći tribine i na utakmicama poput onih s Kamen Ingradom i stvarajući atmosferu kakva se kasnije ondje sve rjeđe i rjeđe viđala. Ima nešto u Oršiću što podsjeća na ta vremena, kojih se novije generacije, obilježene pričama o bojkotu, sukobima frakcija i titulama koje se slave pred praznim tribinama, već i ne mogu sjetiti..
I osječka je crtica donijela prijeko potreban pozitivni sentiment u opću priču o klupskom kadroviranju i jurišu na dvostruku krunu.
Osijek je grad koji je, uzevši u obzir veličinu i status regionalnog središta, zasigurno najgore pogođen depopulacijom; iz njega se mladi najbrže sele i njegove ulice (p)ostaju sve praznije. I u drugim gradovima je ostalo malo toga još što može povezati zajednicu te dati — odnosno, vratiti — osjećaj kolektivnog identiteta i zaloga da ipak još nešto postoji za što se vrijedi boriti. Očito i ostati, makar na toj istočnoj tribini u Gradskom vrtu. Osijekova priča je priča velike većine naših gradova — možda svih, osim donekle Zagreba — i zato je tužno vidjeti situacije poput one kroz koju je prolazio Šibenik ili koju je svojedobno imala Istra; davanjem tih klubova u ruke prvih sumnjivaca koji naiđu ne uništava se samo njihova povijest, tradicija i identitet, već i ta krhka pupčana vrpca koji klubovi imaju sa osutom zajednicom oko sebe.
Zato priče o Oršićevu ostanku ili Caktaševu dolasku nadilaze ‘samo’ bombastične naslove i nogometne analize. Svaka na svoj način priča i priču o jedinstvenoj, često i mučnoj i neizvjesnoj, ali opet čvrstoj poveznici koju i Dinamo i Osijek kao povijesni i tradicionalni klubovi svojih sredina imaju. Parole po Zagrebu i pretplate u Osijeku indikator su toga da ljudi i dalje traže sebe kroz nogomet i kroz ljubav prema svojim klubovima, ma kakvi oni i čiji trenutačno bili. Indikator su nečeg prijeko potrebnog za našu nogometnu kulturu u globalu, jer to što je nekome zaista stalo do njih i toga kakvi su dodatno ukazuje na potrebu da nogomet bude i ostane povezan sa zajednicom.
Hajdukovi su navijači sami prošli kroz sve faze te borbe da bi dobili svoj klub — točnije, pokret koji daje smisao mnogima u drugom najvećem hrvatskom gradu, mom gradu, u kojem također osim nogometnog kluba i njegove priče nema puno toga što taj ‘ničiji’ Split, više čini jedinstvenim, živim. Na tom putu ih se gazilo, spočitavalo im se štošta i rugalo im se, pričalo se podrugljivo o “japankama i jogurtima”, kao da je činjenica da gomile ljudi opsesivno hitaju davati novac za sve što ima klupski logotip nešto čega bi se netko trebao sramiti. Hajdukovci su udarani i ciljanim PR pritiskom iz smjera onih koji se valjda boje omasovljenja i organiziranja u navijačku kulturu, čvrstu i brojnu, koja ne predstavlja samo distrakciju nego i kritički glas koji će isticati svaki krivi potez na štetu klubova i nogometa u cjelini.
I baš zbog toga je shvatljivo da su hajdukovci i prečesto jako defenzivni u obrani svog statusa i dostignuća. S druge strane, međutim, zasmetao me način na koji su mnogi od njih pristupili ovim vijestima iz rivalskih tabora. Kampanju za Oršićev ostanak instantno su i nepotrebno uspoređivali sa svojim #LivajaOstani ludilom, a na Osijekovu se priču podrugljivo osvrtali semantičkim vratolomijama tipa kako klub, eto, nije zapravo napunio ni Istok, već samo njegovih ‘epidemioloških’ 40 posto kapaciteta.
Sve to zapravo nije ništa drugo do hajdučka verzija izrugivanja na temu japanki i jogurta, kao i ispoljavanje kompleksa koji su ostali kao posljedica onog gaženja i udaranja.
Nemojmo zaboraviti da je ono mantranje o “najluđem gradu na svitu”, sa svim svojim unikatnim odrednicama i dostignućima, i dalje prečesto tek dobro razrađen mit, kod kojeg se ‘ludost’ — kao i svugdje na svijetu — dobrano definira rezultatom. Pri čemu par poraza znači da će Hrvatski dragovoljac na Poljudu gledati tek nešto više od 3.000 gledatelja, a otezanje s povratkom Nikole Kalinića time da pripremne utakmice vikendom na lijep dan zanimaju tek kakvih 2.000 duša. Za druge su Hajdukove brojke nedostižne, ali je li baš riječ o ‘ludilu’ kad se svo ovo vrijeme bori da prebaci prosjek od 10.000 gledatelja, kao i broj prodanih pretplata? Usporedbe s drugim domaćim klubovima su suvišne jer one to objektivno i nisu, ali ovo su, s druge strane, stvari koje se u Splitu izbjegavaju naglas izgovoriti.
Zato bih volio da su hajdukovci malo manje ozlojeđeni, a malo introspektivniji; nitko od njih ne traži da otvoreno podržavaju rivale niti da skidaju kape njihovim lijepim pričama, ali da nekad trebaju biti iznad toga i barem pregristi jezik, trebaju.
Uostalom, volim misliti da kao dio one mase na Rivi 2014. nisam prosvjedovao za takvo ‘poštenje’ koje bi značilo da Hajduku treba pripasti sva sila pokvarenih povlastica kakve su uživali drugi. Volim misliti i to da su one izmjene i dopune Zakona o sportu, na neki način progurane baš s te Rive, bile pokušaj borbe za hrvatski nogomet u cjelini. Između ostalog, i za davanje glasa svim navijačima koji ga nemaju i čiji su klubovi otrgnuti iz njihovih ruku. Navijačima koji su potjerani s tribina jer su prvo fragmentirani, a onda i doslovno ušutkani i izbačeni zbog toga što su, isto kao i hajdukovci, pokušali ukazati na sve loše stvari koje se odvijaju u njihovim klubovima. Koji su, nakon svega, i sami počeli gubiti interes.
Vidjeti te navijače kako sada na malim stvarima pokazuju svoju prisutnost i privrženost na neki je način i dokaz uspjeha borbe za narodni klub, ali i za narodni nogomet. Pa čak i ako su u pitanju rivali koji su godinama podrugljivo gledali na cijelu tu priču, da bi na kraju tek pokušali donekle i u svojim okvirima rekreirati nešto u sličnom smjeru.
