Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Ansu Fati: Dijete revolucije

Kako je dječak iz grada-projekta postao iznenadni Barçin projekt

Zadnja izmjena: 23. rujna 2019. Ilustracija Vladimir Šagadin/Getty Images

Jedno od prvih zapažanja Erica Arthura Blaira, poznatijeg pod pseudonimom George Orwell, nakon što je u praskozorje građanskog rata stigao u Barcelonu kako bi se pridružio republikanskim snagama bilo je ono o pravoj moći jednog revolucionarnog pokreta: “Nitko tko se zatekao u Španjolskoj tijekom tih mjeseci kada je narod vjerovao u revoluciju nikad neće zaboraviti taj čudan i dirljiv osjećaj”, notirao je u jednoj od svojih zabilješki. “Tada sam vidio prekrasne stvari”.

Revolucionarni  pokreti su kroz povijest doživjeli svoje uspone i padove, ali u jednom kutku svijeta revolucija ne samo da je sprovedena, već i uspješno funkcionira unutar dijametralno suprotnog sustava kojemu uspješno prkosi već točno 40 godina. Toliko je, naime, prošlo otkako je Juan Manuel Sánchez Gordillo, čovjek s “proročkom bradom” kako ga opisuju, prvi put postao demokratski izabrani gradonačelnik Marinalede, malenog gradića u srcu Andaluzije taman negdje na pola puta između Seville i Málage.

Smrću zloglasnog Francisca Franca 1975. godine Španjolska je ušla u doba opće političke nesigurnosti, što se odrazilo i na ekonomiju. Marinaleda, gradić od nekih 2.000 žitelja, tu je krizu osjećao na svakom koraku; nezaposlenost je bila veća od 60 posto, a glad je kao posljedica bila česta pojava. Tada je Gordillo, inače po struci profesor povijesti u lokalnoj školi, poput Asterixa u svom selu odlučio uzeti stvari u svoje ruke kako bi oslobodio sumještane takvog mizernog postojanja. Oformio je plan koji je uključio potpunu reorganizaciju života i s njim pokosio izbore; 40 godina kasnije, Gordillo i dalje suvereno pomete izbore za gradonačelnika.

U pitanju je zaista osebujan tip. Osim navedene brade, Gordillo je Marinaledu pretvorio u ono što ljudi iz drugih djelova Andaluzije i Španjolske nazivaju “komunističkom utopijom”.

Možda je bilo potrebno da se pojavi klinac iz ‘komunističke’ utopije da bi Barçu podsjetio što znači vjerovati u ideje i slijediti ih

To i nije u potpunosti precizna definicija jer u Marinaledi, primjerice, efektivno ne postoji zabrana privatnog vlasništva, a to potvrđuje i poslovanje nekolicine restorana i kafića. Međutim, taj je gradić ponudio ideju održivog razvoja za sve svoje žitelje; u eri kada su pravo na stanovanje i stalno zaposlenje prava utopija, stanovnici Marinalede pokazuju da je drugačiji svijet moguć. Svoje kuće grade sami, osim kada, primjerice, preuzimaju nekorištene aristokratske posjede ili vojne objekte kako bi ih pretvorili u dom onima kojima zaista treba krov nad glavom.

Posla također uvijek ima, pogotovo u poljoprivredi: u mjestu forsiraju sadnju artičoka i rajčica, pošto upravo ti plodovi iziskuju najbrojniju radnu snagu, a Gordillo je zajedno s mještanima par puta čak uzeo kamione i otišao u lance velikih supermarketa kako bi prikupio osnovne namirnice. Iste nije platio, već ih je ‘zaplijenio’ i podijelio onima koji za hranu nemaju, zbog čega su ga mediji nazvali “španjolskim Robinom Hoodom”.

Privlačni projekt

U jeku globalne krize koja je uvijek nekako za vratom, Marinaleda je praktični odgovor na ona uvrijeđena pitanja da takav sustav u praksi jednostavno “ne može funkcionirati”. Gotovo 3.000 žitelja živi u zajednici u kojoj je nezaposlenost praktički iskorijenjena i u kojoj nema potrebe za stambenim kreditima jer je pravo na stan ondje zaista osnovno ljudsko pravo. Gordillov najdraži citat je onaj Ernesta Che Guevare, koji kaže da “samo oni koji sanjaju mogu jedan dan doživjeti da njihovi snovi postanu stvarnost”.

Priča kaže da je jedan dan u gradić s obitelji stigao i izvjesni Bori Fati, imigrant iz Gvineje Bisau koji je u potrazi za boljim životom došao do Portugala.

Kao amaterski nogometaš, u Portugalu je okušao sreću u nekoliko niželigaških klubova koji su ga svi redom križali, pa je s rastućom obitelji odlučio povući radikalni potez kako bi stavio hranu na stol. Čuo je za gradić u andaluzijskom zaleđu koji garantira dostojan život za one koji pridonose društvu, pa se istog trena uputio u Marinaledu kako bi pokušao postati dio te jedinstvene ‘utopije’. Gordillo ga je dočekao raširenih ruku: prema jednoj verziji Bori je postao vozač kamiona za odvoženje smeća, a prema drugoj i radnik u građevini. Bilo kako bilo, Bori je zaista pronašao svoju utopiju, smjestivši se u obližnjem selu Herreri, gdje je zajedno sa ženom othranio i trojicu sinova: Braimu, Miguela i Ansua. Sva trojica su od malih nogu pokazivali raskošni nogometni talent na travnjaku lokalnog nogometnog kluba, s tim da je Ansu prednjačio u demonstraciji nogometnih vještina.

S vremenom je počeo i putovati na lokalne turnire, a na jednom takvom u Sevilli su ga kao osmogodišnjaka primjetili i skauti Real Madrida, koji su ocu Boriju vrlo brzo ponudili da priključe klinca svojoj nogometnoj akademiji. Ponuda je bila unosna; u Marinaledi ionako nije zabranjeno prihvaćati i lukrativne ugovore negdje drugdje, sve dok je taj ugovor pošteno ogledalo rada. Međutim, u čitavu se priču umiješala i Barcelona, odnosno Albert Puig, koji je obnašao dužnost tehničkog direktora La Masije od 2010. do 2014.

“Puig mi je prišao i objasnio kako on predstavlja Barçu i da klub ima projekt”, govorio je njegov otac. “Rekao mi je i da vide Ansua za par godina u momčadi”. To je bilo dovoljno da se predomisli i da na kraju prihvati ponudu najvećeg rivala.

Obaranje rekorda

Grad Barcelona se jako promijenio od Orwellovih revolucionarnih dana, ali je onaj čudan i dirljiv osjećaj ostao živ, između ostaloga, i kroz nogometni klub. U neku ruku slično kao i u Marinaledi, U La Masiji su vjerovali da i u doba opće komercijalizacije klub može održavati svoju etiketu superkluba tako što će proizvoditi vlastiti kadar spreman odgovoriti najvišim zahtjevima koje moderni nogomet postavlja; onima koji donose trijumf sa stilom. Dobro, koncept nije bio ni približno toliko utopistički kao onaj Gordillov, ali su u oba slučaja kolektivi efikasno prkosili ograničenjima koje je moderno društvo postavilo pred njih.

I dok je Gordillo ostao vjeran svojim idejama i svojoj maloj revoluciji unatoč činjenici da su ga državne vlasti pritvarale čak sedam puta i da je preživio barem dva — a navodno ih je bilo i više — pokušaja ubojstva, Barcelona je posrnula i od revolucionarne sile postala reakcionarna sila koja uvelike, baš kao i mnogi drugi, uspjeh sve više kupuje nego što ga stvara. I to je klub uvelo u stagnaciju.

Možda je bilo potrebno da se pojavi klinac iz ‘komunističke’ utopije da bi Barçu podsjetio što znači vjerovati u ideje i slijediti ih, čak i ako se u nekom trenutku čini da ni takav velikan ne može odoljeti sveopćim trendovima.

Za razliku od brata Braime, Ansu je munjevitom brzinom napredovao kroz omladinske kategorije, toliko da nikada nije zaigrao ni za Barceloninu B momčad. Potkraj srpnja potpisao je i profesionalni trogodišnji ugovor s klubom, da bi samo mjesec dana kasnije debitirao i za prvu momčad u utakmici protiv Real Betisa, čime je postao drugi najmlađi debitant u klupskoj povijesti s navršenih 16 godina i 298 dana. Još uvijek aktualni rekorder Vicenç Martínez je u vrijeme svog debija 1941. od njega bio stariji tek 18 dana. Kažu da Ansu uoči debija nije spavao ni jeo od uzbuđenja.

Fati je zadnjeg dana kolovoza ponovno dobio prigodu u prvoj momčadi u utakmici protiv Osasune. Ovog puta je nadmašio samog sebe, zabivši pogodak u toj utakmici, što mu je priskrbilo titulu najmlađeg Barçina strijelca u povijesti i trećeg najmlađeg strijelca u povijesti La Lige. Prošle je subote prvi put krenuo od prve minute protiv Valencije, a to je povjerenje uzvratio golom i asistencijom, što je također rekord za tako mladog igrača u čitavoj ligaškoj povijesti. Postao je iznenadni klupski projekt sa životnom pričom iz grada-projekta.

Međutim, Fatijeva je priča ipak kompleksna na svoj način.

Krkićev poučak

U utorak je od prve minute zaigrao na gostovanju protiv dortmundske Borussije u Ligi prvaka, čime je oborio europski klupski rekord koji je dotad držao Bojan Krkić. Naravno, Ansuov ekspresni debi i preskakanje rangova nedvojbeno je plod njegova sjajnog talenta, pomoću kojeg je, na kraju krajeva, kao golobradi klinjo opravdao povjerenje u tim debitantskim susretima među Barçinim seniorima. Nije odmogla ni činjenica da je Barcelonin prednji red poharan ozljedama, zbog čega je i Lionel Messi ostao pošteđen, pa tek nakon sat vremena igre u Dortmundu ušao, zamijenivši upravo Fatija.

Simptomatično je, doduše. da je tim debijem u Ligi prvaka Fati ‘skinuo’ baš Krkićev rekord, koji je ovaj držao s navršenih 17 godina i 22 dana. Bojan je. kao i Fati, bio neprikosnoveni talent koji se pojavio iz revolucionarne La Masijine mašine, onaj za kojeg je i Frank Rijkaard svojedobno izjavio kako je u pitanju Barcelonino “bogatstvo”. Za Krkića je išlo sve na traci i činilo se tada kako je La Masija izbacila novu zvijezdu sa svoje trake. Međutim, nekih devet godina kasnije Krkić kao 29-godišnjak pokušava revitalizirati svoju karijeru u MLS-u, u redovima Montreal Impacta. Njegovi slavni tinejdžerski dani u La Masiji i među seniorima sada se čine kao predaleka prošlost, jer je njegova karijera od stagnacije i odlaska iz Barcelona bila priča o neprekidnom nizu posudbi s upitnim učincima.

Pritisak očekivanja je bio pretjeran, a to je Krkić i sam priznao u intervjuu za The Guardian: “Kada igraš u tako velikom klubu trebaš svakog dana prikazati rezultate”, objašnjavao je. “Pogotovo kada se domaći igrač probije u prvu ekipu. Kad vam je 17 godina, ne znate što je to pritisak jer igrate u velikoj momčadi, s velikim igračima na velikim stadionima i to nije to lako”.

Krkić je pod Rijkaardom debitirao potkraj 2007., u sličnim okolnostima u kojima se Barcelona nalazi i danas. Bila je to ekipa sklepana od skupih zvijezda, s malo povjerenja prema klincima iz La Masije; točnije, toliko malo da su na Krkićevu debiju protiv niželigaša CD Alcoyana u kupu od mlađih akademaca uz njega bila tek dva imena: Giovani dos Santos i Marc Crosas. Na Fatijevu debiju protiv Betisa je uz njega bilo samo jedno ime iz La Masije, 21-godišnji Carles Pérez — pitanje je bi li se i on našao u zapisniku da prva momčad nije bila toliko pogođena izostancima.

Dozirati i štititi

Upravo zbog tog skupa negativnih faktora Barcelona treba Ansua Fatija kao privid da ipak nije sputala razvoj igrača iz vlastite akademije nauštrb skupo plaćenih pojačanja. Privid, jer je s druge strane već neko vrijeme očito kako je klub odbacio svoj utabani put kako bi probleme rješavao bacanjem milijuna na dovođenje igrača poput Malcoma, koji onda ni ne dobiju pravu šansu.

Krkićev je kontekst tu dobar putokaz za Fatija, jer je i on debitirao u trenutku kada se zbog deficita ozbiljnog mladog talenta u prvoj ekipi pritisak u potpunosti svaljivao na leđa tih pojedinaca koji su se spletom okolnosti našli među skupim zvijezdama. Zato je Krkić nakon blistavog starta zapravo i pukao pod pritiskom i postao nogometni nomad, baš kao i kolege dos Santos te Crosas, koji se s nepunih 30 ostavio nogometa. Oni postaju žrtve iluzije, kao i te pomalo i toksične ravnoteže između nekakvog javnog imidža i stvarnog zaokreta sportske politike koja i danas, baš kao i te 2007., ne daje nedvosmisleno povjerenje svojim mladićima, iako su baš takvi u recentnoj prošlosti oformili kostur sastava koji je proslavio klub.

I u tom kontekstu izjave Ernesta Valverdea kako je Ansu igrač koji “u sebi ima nešto posebno”, ali i onaj “treba dozirati i štititi” pošto “nije normalno da pri ulasku s klupe zabije nakon prvog dodira s loptom i onda asistira nakon drugog” zvuče vrlo slično kao i Rijkaardove izjave o Krkiću izgovorene prije sada već 12 godina. Valverde ‘štiti’ Fatija baš kao što je i Rijkaard naizgled pokušavao zaštititi Krkića, samo da bi ga istovremeno zapravo izlagao sve više uslijed zahtjeva publike koje su pratili opći upitnici oko stila igre i rezultatskih posrtaja. U trenucima krize identiteta Barcelona očito poseže za prebacivanjem pritiska na leđa talentiranih pojedinaca u krhkoj dobi koji se u prvoj ekipi ukažu gotovo pa slučajno, ne misleći pritom dovoljno o tome da stavljanjem u takav nezavidni položaj zapravo mogu i uništiti njihov potencijal.

Pokazivanje korporativnih mišića

I dok revolucija u Barceloni ponovno poprima konture kakve romantične reminiscencije, nešto dalje, u Fatijevoj Marinaledi ona i i dalje živi, brojnim preprekama unatoč.

Kada je upitan o tom postojanju koncepta privatnog vlasništva, Gordillo je objasnio kako vam nitko neće stati na put ukoliko se držite nekih realnih gabarita s naglaskom na društvenu korist. Međutim, ako bi nekakav globalni superbrend poput Starbucksa poželio ludom igrom slučaja proširiti poslovanje otvaranjem poslovnice u Marinaledi, Gordillo tvrdi kako bi taj zahtjev istog trena bio odbijen. Jednostavno, takvi brendovi predstavljaju sve protiv čega se Marinaleda kao zajednica bori: eksploatacije, potplaćenosti i konzumerizma pod krinkom blještavila.

I odjednom je mjesto u kojem je Fatu senior pronašao prosperitet podsjetilo na onaj tip revolucije koji bi i Barcelona trebala i dalje njegovati. Onaj koji nije zatvoren ni konceptu kupovine nekog mladog talenta ukoliko se on idealno uklapa u uhodanu zajednicu temeljno razvijanu kroz funkcioniranje La Masije. Istovremeno, politika koja promovira suludo trošenje novca na pojačanja koja se ni ne pojave pred publikom na neki je način baš kao i ideja Starbucksa: pokazivanje korporativnih mišića u svijetu u kojem svaki brend kopira tisuću drugih.

Možda je baš zato Fatu dijete revolucije koje će ponovno natjerati Barcelonu da pretvori svoje snove u stvarnost.

Ne propusti top članke