Francuska je u tom smislu bizarna zemlja. Tamošnja nogometna tradicija duga je i intenzivna, ali pojam derbija Francuzima kao da je pomalo stran. Priča kaže da je razlog leži u periodu Vichyjevske Francuske tijekom njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu. Umjetnim stvaranjem novog sustava natjecanja u tom periodu, koncipiranog tako da je svaka regija mogla dati samo jednog sudionika, velik broj klubova jednostavno nije imao razloga postojati nakon što im se oduzela natjecateljska čar. Oni koji se nisu raspali odlučili su se iz financijskih i logističkih razloga fuzionirati s lokalnim rivalima kako bi došli do statusa regionalnog predstavnika, efektivno ugasivši rivalstvo zbog statusa. Tako su Francuzi dobrim dijelom lišeni povijesne geneze derbija.

Naravno, tu je Le Classique između Paris Saint-Germainea i Olympique de Marseillea, ali u realnosti on je umjetni derbi, za koji će kroničari reći da ga je isforsirala televizijska kuća Canal+, koja je 1990-ih osovila PSG na noge i stvorila preduvjete za njegov aktualni status superkluba. U nedostatku tradicionalnih velikih derbija trebalo je prodati priču kako bi liga bila atraktivnija, što bi značilo i veću gledanost te porast sredstava od TV prava. Taj susret bogatih i moćnih idealno je poslužio kako bi se pospješila relevantnost francuske lige u utrci s talijanskim, engleskim i njemačkim nogometom koji obiluju istinskim tradicionalnim derbijima.

Kada nečeg nemate u izobilju, počinjete cijeniti ono što imate. A Francuska, danas će se ponovno potvrditi, ima jedan ogled kojeg se po strasti i emociji, u koju spada i iskonska mržnja, ne bi posramila niti jedna druga nogometna velesila.

Oteti primat

Između Lyona i Saint-Étiennea ima nekih 50-ak kilometara udaljenosti — no, koliko god su ta dva grada geografski blizu, toliko su svojom pozadinom udaljeni.

“Les Gones su izumili kino dok su vaši očevi ginuli po rudnicima”

Povijesno gledajući, susjedi su uvijek nekako uspijevali završiti na suprotnim polovima, a te sitne podjele eskalirale su u periodu Francuske revolucije. Saint-Étienne je u to doba bio snažno uporište Jakobinaca koji su držali veliko skladište oružja u gradu. S druge strane je Lyon kroz period razvoja postao snažno financijsko i trgovačko središte, najpoznatije po proizvodnji svile, te samim tim revolucionarni pokret nije naišao na plodno tlo. Štoviše, Žirondinci iz tog grada su se okomili na opoziciju u susjednom gradu, te su odlučili okupirati Saint-Étienne kako bi istovremeno ugušili tu snažnu jakobinsku struju i došli u posjed oružja. Okupacija je propala, a s vremenom se radi smanjenja tenzija između dvaju gradova Saint-Étienne odvojio u zasebnu regionalnu jedinicu.

Pogađate, tenzije se nikada nisu smanjile, dapače. Razlike su i dalje bile nepremostive; Lyon je nastavio sloviti za bogato i luksuzno središte francuske buržoazije, dok je Saint-Étienne gajio imidž radničkog središta, okružen tvornicama i rudnicima. Klasna podjela se, kako to obično biva, najbolje vidjela popularizacijom nogometa.

Za radnike iz Saint-Étiennea, nogomet je od prvog derbija u listopadu 1951. značio puno više od same igre. On je bio sredstvo otpora i dokaz da Lyon može imati novac i luksuz, ali da mu to ne može garantirati uspjeh u igri koja je odavno zaposjela umove mladih u oba grada, ali i diljem Francuske. Sveci, kako je nadimak klubu čije je puno ime Association Sportive de Saint-Étienne Loire, su do 1980-ih sakupili čak 10 naslova prvaka države i šest kupova, a 1976., na vrhuncu zlatne generacije predvođene legendarnim trenerom Albertom Batteuxom, postali su tek druga francuska momčad koja je došla do finala europskog Kupa prvaka. Ondje su, iako bolji na terenu, na kraju poraženi od minhenskog Bayerna s minimalnih 1:0.

Olympique Lyonnais je rast omraženih susjeda u jednu od najboljih europskih momčadi pratio iz debele sjene. Za njega je sve stalo u tri osvojena kupa i polufinale Kupa pobjednika Kupova, ali stvari su se počele mijenjati 1987., ulaskom poduzetnika Jeana-Michela Aulasa u klub. Igrom slučaja, dva neprijatelja su se tada susreli u drugoligaškom društvu, dokle se Saint-Étienne srozao nakon svojih najvećih uspjeha 1970-ih. Kao dvije paralelne linije, dva kluba su se dodirnula negdje u vječnosti, samo da im putevi ponovno odu u sasvim odvojenim smjerovima. Lyonovo bogatstvo je na kraju prevladalo nad strašću Saint-Étiennea, kojemu je Aulas oteo jedino čime su kroz modernu povijest zeleno-bijeli mogli biti ponosni — uspjeh na terenu. Mržnja nije bila veća još od perioda sukoba Žirondinaca i Jakobinaca.

U sjeni pariškog superkluba

“Les Gones su izumili kino dok su vaši očevi ginuli po rudnicima”, poruka je Lyonovih navijača na jednom od recentnih derbija ovih klubova. Aludirajući na činjenicu da su čuvena filmska braća Lumière, Auguste i Louis, svoj radni vijek proveli u Lyonu, brutalno su udarili na te razlike koje su ih uvijek odvajale.

“Sezona lova je otvorena: pobijte ih sve”, bio je jednako eksplicitan odgovor iz rivalskog tabora. To da mržnja pređe u nasilje nije ništa novo; kada je lani Lyon stigao u goste na Stade Geoffroy-Guichard i uvalio domaćinu pet komada, utakmica je morala biti prekinuta na 20 minuta zbog provale navijača u teren. Radi toga će ovaj današnji derbi biti lišen gostujućih navijača, unatoč silnim prosvjedima Saint-Étienneova vodstva.

Vrijeme ipak radi svoje, a društveni konteksti se mijenjaju. Aulasove investicije, koje su od Lyona početkom ovog milenija napravile ekvivalent kultnoj i trofejnoj generaciji Saint-Étiennea 1970-ih, ulaskom petrodolara u Paris Saint-Germain jednostavno ne rade više toliku razliku. S druge strane, Saint-Étienne više nije obavijen smogom tvorničkih dimnjaka i, iako grad financijski i dalje zaostaje za Lyonom, razlika je zapravo jako mala. To se odrazilo i na nogometne klubove, koji sada žive sličnim životom: oslanjanje na razvoj infrastrukture spremne da odgovori na zahtjeve ključnog izvora prihoda, a to je prodaja mladih igrača.

Reći će vam ljudi da Aulasov Lyon i dalje to radi na svoj način, tradicionalno hladno i proračunato. U Saint-Étienneu imaju drugu ideju dugoročne održivosti, a ona podrazumijeva tradiciju odnosa s pukom preko izvjesnog uvođenja socios modela upravljanja. Bernard Caïazzo, trenutni vlasnik kluba sam zagovara to kao najbolje rješenje za dugotrajnu stabilnost: “Mi nismo Lyon ili Marseille”, govorio je Caïazzo, “i radije ćemo uvesti socios model nego dati klub u ruke stranog investitora”.

U eri globalizacije razlike su postale sve manje, ali derbiji se hrane idejom tradicije društvenih i kulturnih antagonizama, zbog kojih će se uvijek potencirati razlike umjesto sličnosti. Nogometni derbiji su najbolji poligon za to, makar zapravo često predstavljaju nezdravo okruženje koje prelazi u čistu mržnju. Međutim, to je i ono što i dalje presvlači nogomet strašću i čini ga drugačijim od velike većine drugih sportova.

Kada bismo pričali o socioekonomskim pokazateljima koji jasno ukazuju na to da Lyon više nije grad buržoazije, a Saint-Étienne radničke klase, kao i to da su dva kluba vođena sličnim strategijama — što pokazuje i mala razlika na ljestvici — čar bi bila izgubljena. Francuski nogomet je neumjerenim bogaćenjem Paris Saint-Germaina i njegovim prelaskom u ligu za sebe ušao u period egzistencijalne krize; preostali autentični derbiji poput ovog večerašnjeg bastioni su njegove autentičnosti.