Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Depresija, vitlanje pištoljem, policijska brutalnost: Kako je umro Tyler Honeycutt?

Tragična sudbina američkog košarkaša

Tyler Honeycutt sutra je trebao slaviti svoj 28. rođendan, popiti koju s prijateljima, možda pogledati finale Svjetskog prvenstva ako se slučajno navukao na nogomet u posljednje četiri godine koje je proveo u Europi. Ovaj krilni igrač nije uspio pronaći svoje mjesto pod suncem u NBA ligi, ali je zato izgradio jako dobru euroligašku karijeru, bio stožerni igrač ruskog Himkija i turskog Anadolu Efesa te se pretvorio u vruću robu na ljetnoj tržnici.

Ali Honeycutt neće pronaći novi klub niti će imati priliku puhati u svjećice na torti. Njegov život prošlog je tjedna naprasno okončan u nerazjašnjenim okolnostima. Košarkaški svijet, pogotovo europski, ostao je u tuzi i nevjerici, s mnogo pitanja koja su ostala visjeti u zraku.

Sve je počelo nakon povratka u rodnu Kaliforniju koncem sezone. Dečko iz Los Angelesa možda se brzo prilagodio na europski stil igre, ali se nikako nije uspio priviknuti na europski stil života, pogotovo u hladnoj Rusiji gdje je proveo tri sezone. Stalno se žalio svom srednjoškolskom treneru i prijatelju Bortu Escotu na sivi, monotoni život koji je tamo vodio, a ovaj ga je nagovarao da izađe van i potrudi se upoznati nove ljude.

Honeycutt je bio itekako cijenjen i zarađivao je sjajne novce u Himkiju, a nekolicina europskih klubova nudila mu je ugovor koji je prelazio šest znamenki. Ali nema tih novaca koji mogu usrećiti čovjeka ako se nalazi na mjestu gdje se osjeća otuđeno od društva. Zato je Tyler odlučio ponovo pokušati ostvariti dječački san, vratiti se u domovinu i biti faktor u NBA-u. Dogovorio je s Oklahoma City Thunderom da se okuša izboriti za ugovor kroz Ljetnu ligu.

Međutim, prije svega trebao je proći liječnički pregled, a magnetska rezonanca pokazala je stanoviti problem s koljenom, stoga je Thunder odustao od njega. Čovjeka sklonog depresivnom raspoloženju to je dotuklo.

Pretprošli petak popodne Honeycutt je nazvao svog bivšeg trenera i potresenim glasom mu zahvalio za sve što je učinio za njegovu karijeru. Escota je taj razgovor zabrinuo pa je odlučio posjetiti svog prijatelja, ali vrlo brzo mobitel je opet zazvonio. Ovog puta zvala je Tylerova majka Lisa Stazel. Požalila se da joj se sin ponaša neuravnoteženo, da je uzeo pištolj i priča ludosti. Escot joj je savjetovao da pozove policiju, a ona ga je poslušala.

Kobna odluka, pokazalo se.

Kada je vidio da policija dolazi, Tyler je u panici ispucao hitac u zrak kroz prozor svoje kuće u Sherman Oaksu. No, američka policija ne priznaje pucnjeve upozorenja, stoga se na njega smjesta sručila velika paljba. Honeycutt se potom u smrtnom strahu zabarikadirao u spavaću sobu.

Ubrzo su na poprište incidenta sigli specijalci praćeni s 30-ak vozila i tri helikoptera;  evakuirano je 30-ak stanara iz okolnih zgrada; doveden je krizni tim za pregovaranje. Sve je nalikovalo na klišejiziranu filmsku situaciju u kojoj se opkoljava teroriste koji drže 50 taoca. Kada su 11 sati nakon početka incidenta specijalci konačno upali u kuću, pronašli su beživotno tijelo u lokvi krvi.

Nakon prvotnih šturih informacija teško se moglo razabrati što se zaista dogodilo, odnosno kako je Honeycutt umro, ali ubrzo je LAPD izdao priopćenje da se prema ranama može zaključiti kako je riječ o samoubojstvu. Međutim, užasnuta majka Lisa nije se mogla složiti.

“Tylera je uhvatila silna nervoza zbog odbijenice iz Thundera i upozorila sam ga da ću zvati policiju ako se ne smiri. Pozvala sam ih kako bi mu malo ohladili glavu, a oni su ga došli ubiti. Poznajem svog sina, nikad si ne bi oduzeo život. Kada sam došla u kuću, tragovi krvi su bili posvuda. Ako se ideš upucati, onda obično umreš na licu mjesta, sigurno poslije ne šetaš od sobe do sobe.”  izjavila je za jedan medij u Izraelu, gdje je Honeycutt također igrao.

“Preklinjala sam policajce da vidim tijelo, ali nisu mi dopustili. Kad sam ušla u njegovu sobu, sav namještaj je stajao pored vrata, a u ormaru je bilo mnogo krvi. Očito je da se ranjen išao zabarikadirati i u smrtnom strahu sakrio u ormar gdje je iskrvario. Kada sam to spomenula, rekli su mi da će istraga potrajati do 10 mjeseci. Ali kako da im vjerujem nakon svega?”

Možda Tylerova majka nije u pravu.

Može vam sve izgledati kao iracionalne teorije neutješne majke, ali neki od prethodnih slučajeva daju joj za pravo sumnjati. Na ovim prostorima najviše je odjeknuo sukob Thaba Sefoloshe i Pere Antića s njujorškom policijom prilikom noćnog izlaska otprije tri godine:

“Bili smo na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, ali u NBA-u noćni izlasci nisu zabranjeni. Thabo je izašao iz auta kako bi prosjaku dao 20 dolara i najednom ga je policija počela brutalno gurati. Bio je to čisti rasizam koji vlada Amerikom. Thabo je crnac, a svi policajci bili su bijelci. Nisam ga htio ostaviti samog pa su i mene priveli. Nikad nismo dobili objašnjenje za njihovo ponašanje. Policija tamo ubija ljude, a ništa se ne događa”, izjavio je bivši makedonski reprezentativac.

Antić je prošao bez težih ozljeda, ali zato su Sefoloshi policajci slomili nogu i tako okončali njegovu sezonu u Hawksima. Uslijedila je Švicarčeva tužba zbog pretjerane upotrebe sile i nakon dvije godine suđenja policija je bila primorana isplatiti mu četiri milijuna dolara.

Ništa manje nije potresan slučaj Sterlinga Browna iz siječnja ove godine. Rookie Milwaukee Bucksa nepropisno je parkirao svoj automobil i kada je došao po njega dočekao ga je vidno agresivni policajac i zatražio vozačku dozvolu. Bez prave potrebe pozvao je pojačanje te je ubrzo došao čitav bataljun policijskih vozila (čak se i sam policajac iznenadio uz komentar “Tražio sam samo jedno”).

Pristigli policajci okružili su uplašenog Browna i bez povoda ga srušili na pod i stresli elektrošokerom. Radi prometnog prekršaja.

Dok je ošamućen ležao na podu jedan od policajaca gazio mu je gležanj i nije htio prestati, usprkos molbi košarkaša. Na koncu je Brown priveden pa pušten bez optužbe, a na sljedećoj utakmici Bucksa bile su vidljive modrice na njegovu licu i tijelu. Kada su procurile snimke incidenta, načelnik policije uputio mu je javnu ispriku uz napomenu da su upleteni policajci kažnjeni. Brown je svejedno podnio tužbu i treba pričekati kako će se proces rasplesti.

Sve ovo samo je dio šireg društvenog problema.

Deux Noirs par semaine (Dva crnca tjedno) kanadski je dokumentarac u kojem se priča o policijskoj brutalnosti u SAD-u koja zahvaća prvenstveno pripadnike crne rase. Premda se većina američkih medija trudi prikazati da je situacija pod relativnom kontrolom, svako malo pročuje se vijest o nekoj novoj žrtvi policijske represije, što ponekad uzrokuje masovne prosvjede afroameričke populacije (najveći u Fergusonu 2014. i Baltimoreu godinu kasnije).

Netrpeljivost između predstavnika zakona i afroamerikanaca ima dugu povijest – te probleme opjevali su mnogi, počevši od kultnog hip hop sastava N.W.A. preko brojnih pankerskih anti-establišment bendova, a s pojavom interneta i društvenih mreža sve je lakše dokazati zloupotrebu sile. No, čini se da to policajce nimalo ne sputava, pa ni obveza da moraju nositi kameru na uniformi.

Nasilja nisu pošteđeni ni sportaši. Kada se Brown predstavio, jedan od policajaca mu se narugao: “Oprosti, ne pratim Buckse pa te nisam prepoznao. Nisam prepoznao ni tvoje slavno ime”. U SAD-u postoji tek nekolicina superzvijezda poput LeBrona Jamesa, Stepha Curryja i Kevina Duranta, za koje svi znaju i koji su nedodirljivi. Svi ostali potencijalne su žrtve ako se nađu u krivo vrijeme na krivom mjestu. Američka policija prvo udara pa onda postavlja pitanja.

Ako je zbog prometnog prekršaja pozvan bataljun policajaca, onda se ne treba čuditi što je zbog pucnja iz pištolja pozvana čitava armija. Neki će reći da si je Honeycutt sam kriv što je lamatao pištoljem, ali treba uzeti u obzir da je u SAD-u posjedovanje oružja praktički normalna stvar, a kroz čitavu karijeru njegovo ime nije spomenuto u kontekstu nasilja. Depresivni čovjek imao je živčani napadaj i vidjevši policajce ispred svoje kuće, s razlogom ili ne, osjetio se ugroženim te panično ispalio hitac u zrak.

Time si je ispisao smrtnu presudu. Koliko god se Honeycutt doimao obuzet paranojom, američki policajci još su paranoičniji – na svaki znak agresivnosti odgovorit će deset puta žešćom protumjerom, eliminacija opasnosti ima prioritet nad izbjegavanjem krvoprolića.

Je li se Honeycutt zaista ustrijelio ili je umro pogođen policijskim mecima, teško da ćemo pouzdano doznati ako ne procure nove snimke. Ako policija objavi zapisnik događaja, teško da mu se može vjerovati; pokazao je to Brownov slučaj, u kojem se službena verzija uvelike razlikovala od događaja zabilježenih kamerom. Sigurno je samo da čovjeku s duševnim poteškoćama nije mogla pomoći opsada koja ga je poput progonjene zvijeri stjerala u kut ormara.

Istinu bi trebala pokazati najavljena istraga, ali problem je što nju vodi interno policijsko tijelo. Tako je istraživanje iz Chicaga pokazalo da je u razdoblju od 2002. do 2003. od preko 10.000 slučajeva prijavljenog policijskog nasilja samo njih 19 rezultiralo zasluženom disciplinskom mjerom. Situacija se ipak donekle popravlja kada stvari završe na sudu.

Ali ništa neće vratiti Honeycutta. Da se taj manično-depresivni napadaj pokušao riješiti razgovorom, da se sve zadržalo u četiri zida ili da se pozvalo stručnu pomoć umjesto redarstvenika, možda bi do danas Honeycutt već potpisao milijunski ugovor u Europi umjesto da se njegovi roditelji po sudu spore hoće li kremirati njegovo tijelo.

Ovako nam ostaje samo poželjeti mu vječni spokoj i nada da se ovakve tragedije neće ponoviti.

Ne propusti top članke