Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Diego Costa: Povratak delinkventa

Sociopat opet rastura, pod paskom jedinog trenera koji ga razumije

Zadnja izmjena: ožujak 1, 2018 Profimedia

Nogomet s nožem u zubima. To je već pomalo otrcana fraza, ali još uvijek najbolje opisuje kako Diego Simeone i njegov Atlético Madrid igraju nogomet. Oštro i borbeno, plešu po rubovima pravilima dopuštenog nogometnog cinizma samo čekajući da nekome prerežu grkljan.

Posljedica je jasna: El Cholo konstantno koketira s tim da njegova igra prijeđe u potpuni antinogomet.

Lako ga je mrziti, ali forsiranje do same granice je jedini način koji poznaje. Uostalom, to je ono što ga čini posebnim i zanimljivim, taj fanatizam i fundamentalizam ga odvaja od drugih jer u Simeoneu nema nimalo fejkanja nekakvog rubijana. On je zapravo nogometni delikvent i ovakav nogomet je autentični izraz onoga što Simeone zapravo jest. On igra s nožem u ustima jer je taj nogomet u njegovoj srži, to je dio njegovog osobnog identiteta koji je oblikovao još dok je rastao u podmlatku Vélez Sársfielda. Zato u svoju ekipu uvijek bira komadnose koji će odgovarati njegovim vrijednostima, igrače koje može naučiti da igraju s nožem u ustima, onako kako je njega naučio Victorio Spinetto.

Međutim, postoji jedan kojeg nije morao učiti i koji se zato savršeno uklapa u Cholov Atlético. Diego Costa idealni je čovjek za Simeoneove ekipe, i nogometnim vještinama i karakterom.

Zna igrati nogomet, izrazito je inteligentan napadač koji razumije igru, ali je konstantno na rubu. Jednostavno, rođeni je delinkvent, sociopat kojemu nož ne treba jer je sposoban ubijati i golim rukama. On je Simeoneov ultimativni komandos, za kojeg ćete znati kad je na terenu. Kako? Jer, poput Arnolda Schwarzeneggera u ulozi Johna Matrixa, kad je on tu all fucking hell is gonna break loose.

Ključna figura i za Mourinha i za Contea

Reći kako je njegova avantura u Londonu bila loša je izvan svake pameti. Nakon osvajanja prvenstva s Atléticom i igranja u finalu Lige prvaka, otišao je u Chelsea, gdje je bio centralna figura u osvajanju dvaju naslova prvaka. Da stvari budu bolje, bio je udarna snaga kod dvaju različitih menadžera.

Za Joséa Mourinha bio je sve ono što je ikad tražio od napadača. Imao je fizičku snagu i tehničku sposobnost Didera Drogbe, a kretao se i postavljao inteligentno kao Diego Milito. Zapravo, bio je i dodatni upgrade na ono što je Mourinho tražio jer je mogao vući loptu 40 metara, a sa sobom je uvijek nosio onaj nogometni cinizam zbog kojeg ne preže ni od čega kako bi ostvario pobjedu. Zabio je sedam u prva četiri kola i bilo je jasno da je to sastojak koji je bio potreban. U teoriji, bio je savršen igrač za Joséov način igranja nogometa i savršen produžetak Mourinhova karaktera na terenu, što je omogućavalo da se uvijek savršeno shvaćaju.

Kad je Mourinho otišao, stvari su se prilično promijenile jer je došao trener koji je samo naizgled sličnog stila, ali su stvari koje želi na terenu drastično drugačije. A kako su se promijenili uvjeti, promijenio se i Costa. Igrom, ne i karakterom. Za Antonija Contea bio je igrač koji se odlično snalazio u njegovom pozicijskom nogometu, koji je gotovo uvijek preuzimao pravu zonu i to je njegovim suigračima davalo prave opcije u igri.

Nijedan trener ne može s Costom. Dobro, gotovo nijedan – jer Simeone ga razumije i zaista zna s njim. I zato se vratio njemu

Onog časa kad je Conte prešao na 3-4-3, otvorilo se strašno mnogo prostora za Edena Hazarda, dajući mu slobodu u igri koju dotad nije imao. Međutim, taj je sustav počivao na Costi, jer on je donosio odluke kako će se razvijati napad. Ili je fiksirao stopere tako da stvori prostor Hazardu za dribling, ili se spuštao u međuprostor da otvori vrata Pedru ili Willianu za utrčavanja iza zadnje linije, ali sukladno onome kako je on čitao situaciju otvarao se ili zatvarao Chelseajev napad. U obrani koja je sjajnim nizom utakmica prelomila prvenstvo, Costa je bio možda još i važniji nego u napadu.

Promjenom sustava u 3-4-3, Costa više nije naganjao stopere, uklizavao i davao slobodu svojoj divljoj agresivnosti. Njegova je uloga postala suptilnija, ali time još važnija. Costa se dokazao kao defenzivno najbolji napadač na svijetu jer je jedini sposoban onako kvalitetno zatvarati centralne zone terena, shvaćati kutove izgradnje napada i sprječavati dodavanje prema međulinijskom prostoru i time prilično olakšavati posao Nemanji Matiću i N’Golu Kantéu.

Tako je Mourinhov razbijač obrana i Conteov ključni čovjek u postavljenoj igri zbilja bio najvažnija figura u osvajanju dvaju naslova.

Napadač koji može sve

Pa ipak, njegov mandat u Londonu teško možemo karakterizirati potpuno uspješnim, iako mu je za 50 golova trebalo samo 85 utakmica, što je prilično manje nego Drogbinih 106 ili 96 koliko ih je odigrao Jimmy Floyd Hasselbaink.

Bio je jedan od predvodnika pobune protiv Mourinha koja je najuspješnijeg trenera kluba potjerala kao prolaznika. Roman Abramovič je postavio takav način rada u Chelseaju, paradigmu u kojoj igrači biraju trenera. Ili barem biraju koliko će dugo raditi s njime. Costa je bio prvi na barikadama jer je previše sličnog karaktera Mourinhovom. Takve dvije svađalice, toliko eksplozivni karakteri u tako malom prostoru u kojem komuniciraju svaki dan moraju kad-tad doći u sukob, a obojica su prevelika zlopamtila da prijeđu preko sukoba ako nisu pobjednici. Raspad je bio neizbježan.

Baš kao što je bilo jasno da će Conte prekrižiti Costu čim je ovaj izrazio želju da ode u Kinu za golemu cifru koja mu se nudila. Vjerojatno bi Conte prešao preko toga što je ovaj nezadovoljan i ponovo ga vratio u ritam, ali kad je Costa izmislio ozljedu i odbio trenirati, znalo se da je gotovo. Lov na prvenstvo je još trajao, ali znalo se da je na kraju sezone rastanak neizbježan.

Costa zapravo više nije imao kamo.

Svakom treneru u svakom sustavu igre bi bio savršen jer donosi toliko toga da je možda i najkompletniji napadač današnjice. Možete ga koristiti u tranzicijskom nogometu jer ima dovoljno brzine i tehnike. Možete ga koristiti kao fokalnu točku napada jer ima fizičku snagu za razgrtanje stopera i solidnu sposobnost realizacije. Možete oko njega graditi sustav pozicijske igre jer ima odličan pregled igre i može uključiti suigrače dodavanjima. Možete ga koristiti u presing-obrani ili zoni jer je dovoljno agresivan i trkački moćan, ali i pozicijski odgovoran da sve pokrije. Ništa ne radi estetski dopadljivo, ali može sve. Odličan je u zraku i po zemlji, daje obol i obrani i napadu, izgradnji igre i tranziciji.

Takva kombinacija tehničke sposobnosti, fizičkih kapaciteta i igračke inteligencije, uz požrtvovnost netalentiranog klinca, stvarno je rijetka. Ali je i uzaludna, jer nijedan trener ga ne može kontrolirati. Nijedan trener ne može s Costom jer je on istinski nogometni delinkvent.

Dobro, gotovo nijedan – jer Simeone ga razumije i zaista zna s njim. I zato se vratio njemu, iako prvi dio sezone nije mogao nastupati zbog Atléticova embarga na transfere.

Ultimativni komandos

Već u prvoj utakmici Costa je zabio. I dobio crveni karton. Prvi žuti karton dobio je radi laktarenja, drugi zbog nepriličnog slavlja. Ali sve što Costa radi je neprilično i Simeone je to jako dobro znao. Pa ipak, uzeo ga je jer zna da mu nekad može pustiti da divlja, jer postoje trenutci kad će se Costa smiriti i odraditi posao kada ga to zamoli čovjek koji ga istinski razumije. U devet utakmica ima pet golova i dvije asistencije i ponovo nije najtalentiraniji čovjek u momčadi – Antoine Griezmann, Saúl Ñíguez i Koke su redom potentniji igrači od njega, ali kad dođu najbitnije utakmice budite sigurni da će Diego Costa biti najbitniji Simeoneov igrač, njegov ultimativni komandos.

Kad je Mario Mandžukić dolazio u Madrid, pričalo se kako je on savršen za Simeoneovu momčad jer je agresivan, dobar u zraku i često na rubu. Ubrzo se pokazalo da, iako ima odličan presing, jednostavno nema ono što je donosio Costa. Mandžukić je mogao naganjati stopere, ali nije znao zatvoriti zonsku obranu kao Costa, a ona je zapravo ključ Atléticova dubokog bloka.

Isto tako, Atlético igra tranzicijsku igru, ali njegova kontra nije brza. Simeoneovi momci izgledaju brži nego što jesu jer kod njih putuje lopta, a ne igrač. Mandžukić se nije snašao jer nema sposobnost izaći iz zonske obrane u napad i putem barem na dva mjesta biti spojka. Simeone od napadača traži da u kontranapadu bude playmaker, da lopta ide preko njega i da odigrava za krila koja će loptom opet tražiti njega. Dakle, da bi mu sustav igre bio zaista dobar i ubojit, Simeone treba posebnog napadača. Nekog tko nudi kombinaciju tehničke sposobnosti, fizičkih kapaciteta i igračke inteligencije, uz nevjerojatnu požrtvovnost.

Traži komandosa kojem za ubijanje ne treba niti nož jer je poguban i golim rukama.

A to je upravo Diego Costa, idealni čovjek i nogometnim vještinama i karakterom. Nogometni delinkvent koji se vratio na polja sreće uz jedinog čovjeka koji ga iskreno razumije.

Ne propusti top članke